Fascinira harmonija medija i Ministarstva obrane RH oko nove američke (kvazi)donacije u obliku oklopnih, gusjeničnih vozila pješaštva – Bradley M2A2 za Hrvatsku vojsku. Generalno, u hrvatskim medijima već godinama ne cvijeta cvijeće. Sve je manje novinara koji se bave vojnom tematikom, a onih koji tematiku profesionalno prate, uz objektivan odnos i odmak, gotovo da i nema.
One javne trube Ministarstva obrane za koje se uskoro očekuje transfer iz nestabilne zone slobodnog novinarstva na toplu i sigurnu plaću Hrvatskog vojnog učilišta, nećemo ni računati za novinarske profesionalce. To nisu nikad ni bili.
Bilo kako bilo, nitko da postavi javno pitanje koje bi bile zadaće Bradley vozila u Oružanim snagama RH, a pored stotine i stotine oklopnih vozila Patria, MRAP-ova, vozila M-80 i tenkova M-84? Koja je doktrina njegove uporabe u RH? Kakva bi bila njegova taktička uporaba? Ne znamo. Također, nismo čuli, a ni novinari nešto ne pitaju, kakva je taktička pokretljivost Bradleya za domaće vrste terena?
S obzirom da je Bradley osjetljiv na svu municiju iznad kalibra 12,7 mm, neizbježno je postavljanje zaštitnih čeličnih ploča s kojima, uz gorivo i municiju, teži koliko i tenk T-55, dakle 35 tona. S tom količinom težine Bradley će biti pretežak za hrvatske vrste terene, a što će rezultirati stalnim stradavanjem ovjesa, kao i stalnim potrebama za popravcima. O tome, izgleda, nitko ne vodi računa.
Taktička pokretljivost ovisi i o oklopu, a više oklopa znači – manja pokretljivost. Američki inženjeri na Bradley stavljaju silne količine dodatnog oklopa kako bio otporan na ruske projektile kalibra 30 mm. Međutim, pokazalo se da rusko potkalibarsko zrno M929 za top Shipunov 2A42 može probušiti svaki oklop na Bradleyu M2.
Uz to, Bradley M2 nema unutarnju zaštitu od detonacije vlastitog streljiva pa ga američki vojnici s razlogom zovu „kotrljajući mrtvački kovčeg“.
Hrvatska verzija Bradleya dolazi u staroj verziji M2A2 ODS – „Operation Desert Storm“ (vozila iz „Pustinjske oluje“) i planirana je modernizacija na razinu M2A3. Službeno najavljenu modernizaciju treba još uvijek uzimati s rezervom. Kakva su američka iskustva sa tim vozilom u najpoznatijoj američkoj vojnoj operaciji nakon Drugog svjetskog rata?
Postoji javno objavljen, službeni izvještaj iz siječnja 1992. godine za Kongres SAD-a u kojem je procijenjena uspješnost borbenog djelovanja Bradleya i tenka Abrams A2 u „Pustinjskoj oluji“.
Uvodno je rečeno kako je 20 Bradleya uništeno u ratnim operacijama protiv iračkih snaga, dok je ih je 17 razoreno u tzv. „prijateljskoj vatri“. Operativna raspoloživost Bradleya za cijelo vrijeme trajanja rata kretala se oko vrlo visokih 90 posto.
Slab oklop Bradleya
Prvo, sa protuoklopnim projektilima TOW, primjena ovog vozila na bojištu bila je izuzetno učinkovita. U rasponu od 800 do 3600 metara, ciljevi su bili pogađani viskom postocima uspješnosti. Međutim, dok projektil, a nakon lansiranja, prijeđe putanju od recimo 3600 metara do cilja, treba mu oko 20 sekundi. U tom intervalu Bradley se zbog radijskog navođenja projektila ne smije micati, a što se pokazalo manom, jer je tada izložen neprijateljskoj vatri.
Drugo, 25 mm Bradleyev top, M242 Bushmaster, pokazao se manjkavim kod okršaja s iračkim tenkovima. Za učinkovitije suprostavljanje tenkovima ili jače oklopljenim iračkim vozilima Bradley je morao doći u njihovu neposrednu blizinu, a što se za sam Bradley pokazalo vrlo ranjivom pozicijom. Pokazalo se da bez dodatnog oklopa, znači i veće dodatne težine, Bradley nije bio najbolji izbor za okršaje sa drugim oklopnim vozilima i tenkovima. Američka vojska pokušala dodatnim vanjskim čeličnim pločama smanjiti Bradleyevu ranjivost.
No, njegova praktična borbena uporaba pokazala je da takve tehničke intervencije nisu posve učinkovite. I do danas je ostao osnovni problem – M2 Bradley je uočljiva, masivna meta, smanjene pokretljivosti zbog težine dodatnog oklopa, velike stražnje osjetljivost i, s vrlo malim nagibom oklopa.
Pri svemu tome ovo vozilo nosi mnogo ukrcanih protuoklopnih raketa, a da ne postoji unutarnja zaštita od detonacije vlastitog streljiva. S očitim razlogom ga američki vojnici nazivaju „exploding coffin“ ili „eksplodirajući kovčeg“. Uz sve to, sa svojih 35 tona pretežak je i prevelik za prebacivanje helikopterima i zrakoplovima C-130. Nadalje, što se tiče djelovanja protiv žive sile, bunkera i lako oklopljeni vozila, 25 milimetarski Bushmaster u „Pustinjskoj oluji“ pokazao se vrlo dobrim.
Treće, posade Bradleya su tijekom „Pustinjske oluje“ uočila stanovita manevarska ograničenja koja ima to vozilo, a pri zajedničkom djelovanju s tenkovima Abrams A2 . Naime, riječ je o nedostatku veće brzine pri vožnji unazad. Bradley nije imao problema pratiti korak s Abramsom u napredovanju, ali problem je nastao pri vožnji unatrag. Povratna brzina A2 Bradley iznosi približno 7 milja na sat, dok je Abramsova brzina unatrag oko 20 milja na sat.
Tijekom rata bilo je incidenata u kojima su se tenkovi Abrams brzo kretali unatrag, ostavljajući borbena vozila Bradley same na bojišnici pa su Bradleyevi bili prisiljeni okrenuti se i neprijateljskoj vatri izložiti ranjiviji stražnji dio vozila. Summa, summarum, Bradley je skupa, glomazna platforma za protuoklopne rakete TOW i ništa više.
Gdje je financijski profit za „Đ. Đakovića“?
U cijeloj ovoj priči sve se manje spominje slavonskobrodski „Đuro Đaković“ kao američki kooperant koji bi modernizirao donirana vozila. To što se pisalo kako će nabava Bradley vozila posrnulom gigantu „Đ.Đakoviću“ donijeti novi poslovni uspon, samo je šećer da se lakše proguta katran zvan Bradley. Ako nema prijenosa znanja i alata, te ako, ono najvažnije, nema profitabilnosti u poslovanju „Đ. Đakovića“ onda je smisao cijele ove priče upitan i totalno – besmislen.
Stručnjaci upozoravaju da „Đ.Đaković“ nema alate, ni znanja za rad i remont na tom američkom vozilu. Bit će neizbježno (skupo) platiti stručnjake iz SAD-a da dođu obavljati takve radove. Svaki rezervni dio za ovo vozilo Hrvatska će morati višestruko plaćati i nabavljati, jer je osuđena na originalnog proizvođača, BA Systems. Ne smije čak ni samostalno proizvesti rezervni dio, jer je svaki sklop vozila zaštićen je patentom. Sve to plaćati SAD-u kao „naprednu tehnologiju“ ravno je katastrofi.
U eroziji samopoštovanja neki žele novce hrvatskih građana ulupati u remont i modernizaciju američkih gusjeničara pa da novci idu preko bare i da o najmanjem šarafu ovisimo o Amerikancima. Upitna je sudbina „Đ. Đakovića“ kao kompanije u hrvatskom vlasništvu, jer neke jake srednjoeuropske tvrtke već otkupljuju dionice te nekadašnje perjanice domaće vojne industrije.
Dakle, budući servis Bradleya može raditi bilo koja druga firma, čak i j.d.o.o. koji osnuje bilo tko za 10 kuna. Sa ili bez modernizacije, Hrvatska vojska dobiva gusjeničara kojeg buši većina probojnih zrna kalibra iznad 23 mm, koji je pretežak za domaći teren, kojem zbog težine stalno stradava ovjes i hidraulika. Vozilo je to koje je preskupo za održavanje i koje zahtjeva česte popravke.
U suštini, uvijek je bolje imati vlastiti proizvod. To je nemjerljivo korisnije za razvoj vlastitih visokotehnoloških znanja i ekonomije negoli kupovati strani proizvod. Ne samo da se stvaraju vlastiti znanstveno-istraživački resursi, nego u finalu to utječe i na rast nacionalnog dohotka, kao i na opći gospodarski razvoj zemlje.
No, oni u Ministarstvu obrane takve stvari nikada nisu razumjeli i zbog je sada „Đ.Đaković“ na najnižim granama u svojoj dugoj povijesti. Koliko je MORH svojim katastrofalno lošim odlukama upropastio „Đakovića“ posebna je tema.
Zar ne bi bilo bolje da vlastitom pameću u pogonima „Đ.Đakovića“ moderniziramo vremešnu, ali vrlo pouzdanu i za nadogradnju posve čistu platformu oklopnog vozila M-80. Tim više što razrađeni projekt modernizacije 100 komada hrvatskih M-80 postoji na papiru.
Analitički tim Maxportala /Foto: US Army
