ANALIZIRAMO: Parole o sigurnost na Jadranu šuplje su poput švicarskog sira

Hoćemo li ikada dočekati spremnost državnog sustava  pred opasnostima od ekoloških katastrofa? Pitanje se nameće samo od sebe kada ovih dana pratimo dramatične vijesti  o pokušaju spašavanja havariranog turskog teretnog brod kod Jabuke.

PIŠE: Marko Marković & ekspertni tim /Foto: Ilustracija

Kao po nekom pravilu, sve se u našem društvu vrti oko planova i pseudoplanova. Politički, gospodarski, spasilački, ovakvi, te onakvi planovi. Ali, ti i takvi planovi redovito u srazu sa stvarnošću redom dožive debakl. To je ono što plaši, jer, primjerice, u poplavama kod Gunje trećinu države smo izgubili u svega dva dana.

Hrvatska zbog mora spada u red velikih srednjoeuropskih država, no nadzire li svoje more? Može li spašavati ugrožene na moru i sprječavati upade raznih uljeza?

Maxportal donosi široku analizu trenutačnih hrvatskih (ne)sposobnosti djelovanja na moru.

1.  Nedostatak vezova na južnom Jadranu

Dosadašnjeg djelovanja brodovlja i snaga HRM-a uglavnom se temeljilo na radijus doplova broda i dostupnu logistiku u odnosu na geografski položaj ratne luke Lora. Gotovo nevjerovatno zvuči podatak da je u svim strateškim državnim dokumentima Lora definirana kao ratna i jedina luka HRM-a i Obalne straže. Uz to, Lora je i najjužnija hrvatska ratna luka i druge – nema. Najveći problem za djelovanje brodova Obalne straže i HRM-a u tom prostoru pokazao se doplov.

Naime, s srednjom brzinom od 17,5 čvorova brodu iz Lore do, primjerice, otoka Lastovo treba čak tri sata plovidbe. Do sredine Jadrana čak pet sati. Daleko od dovoljnog za pravodobnu reakciju na nižim točkama na Jadranu, na vanjskom otočnom rubu, čime bi se ostvario puni nadzor akvatorija južnog Jadrana, odnosno nadzor i dohvat golemog prostora južno od crte Lastovo-Gargano.

Zašto na rubnim otocima, Lastovo i Korčula, nema baziranih brodova HRM-a  i Obalne straže?

U tom slučaju svaki uljez i plovilo u havariju bili u dohvatu naših plovila u okviru realnog vremena. Iskusniji pomorski časnici kazuju kako čak ne treba ni graditi novu obalu na Lastovu i Korčulu, već je dovoljna samo plutača unutar prirodnog zaklona uvale, a što je kudikamo jeftinije za državni proračun, a efikasnije za reakciju unutar „zlatnog sata“. Također, plutača omogućuje da brodovi ne budu predvidljivo i fiksno vezani za određenu lokaciju.

2. Brodovi ostali bez opreme za intervenciju

Bilo je u planu da brod HRM-a „Faust Vrančić“ dobije modularnu opremu za sprječavanje zagađenja na otvorenom moru. Radilo se o opremi za koja sadrži, između ostalog, separatore, plutajuće brane i posebne tankove za otpadne vode koje bi se ugradile u krmenom dijelu broda. Projekt je to vrijedan oko 3 milijuna eura. No, to se nije dogodili, a nema naznaka n ida hoće. „Vrančićev“ pogonski sustav (dva diesel motora od 4340 KS-a, te vijci s prekretnim krilima) omogućava odlične manevarske sposobnosti i po nemirnom moru. Građen je primarno za spašavanje podmorničara i izvođenje podvodnih radova, a specijaliziran je i za gašenje požara na brodovima.

3. Helikopteri bez teretnog vitla

Helikopteri HRZ-a Mi8-MTV1 koji se koriste za akcije traganja i spašavanja (SAR) i za hitni medicinski transport 8HEMS) nisu ni približno opremljeni za takve zadaće, posebno ne za akcije SAR i HEMS na moru.

Primjerice, hrvatski vojni helikopteri uopće nemaju vitla za prihvat unesrećenih osoba u moru ili osoba sa broda u opasnosti(?!). Osim toga, helikopteri HRZ-a nemaju sustav autopilota koji omogućava tzv. auto hover funkciju (helikopter sam lebdi), koja je standard modernih SAR sustava već 30-ak godina. Ni jedan helikopter HRZ-a nije opremljen teretnim vitlom.

Dakle, u slučaju da  zbog valova spasilačko plovilo ne može priči havariranom brodu, nije moguće posadu spasiti helikopterom.

4. Ni nakon Kornata ništa se nije promijenilo

Nakon nesreće na Kornatima naručena su i isporučena dva dodatna kanadera CL 415. Naručeni su i plaćeni u verziji tzv. CL415MP “special SAR role”, što podrazumijeva sposobnosti traganja i spašavanja, uz medicinsku opremu, splav za izbacivanje, plutače za markiranje, gumeni čamac, veća vrata za ukrcaj, poboljšan radar, termovizijsku opremu … Međutim, nikad nisu dovedeni na taj standard.

5.  Slijepi sustav VTS

VTS (Vessel Traffic Service) sustav s umreženih deset malih radara duž hrvatske obale namijenjen je nadzoru i upravljanju pomorskim prometom, s ograničenim dometima otkrivanja malih plovila, što je u skladu s preporukama i potrebama takvih sustava diljem primorskih država EU-a. Taj sustav ne može detektirati i pratiti male brodice u ZERP-u i prilazima državnoj granici. Takva nemoć VTS-a dokazana je, primjerice, u srpnju 2012. godine kada je motorna jedrilica „Maria Drink“ plutala nemoćno dva dana u hrvatskom ZERP-u, oko 70 kilometara južno od Dubrovnika, s 65 izbjeglica. Jedrilica je „otkrivena“ tek telefonskom dojavom voditelja jedrilice.

Ni jedan vojni radar s obale ili s ophodnog broda Obalne straže nije otkrio tu brodicu tijekom dugih 48 sati. Prema procjenama stručnjaka za manje od 10 dana plovidbe brodom svatko može sa sjevera Afrike ili Bliskog istoka doći do hrvatskih otoka i obale.

6. Neupotrebljivi civilni i vojni radari

Neupotrebljivost vojnih obalnih radara “Peregrin”, bezuspješno se pokušava  nadomjestiti civilnim GEM-ovim radarima kupljenim prije 18 godina. GEM-ovi su obični brodski, navigacijski radari koji nisu projektirani za otkrivanja malih i brzih brodova (mogući teroristi), ne mogu nadzirati ni vanjske granice hrvatskog mora, a ne mogu detektirati ni manje letjelice. Većina ovih radara postavljena je  na neadekvatnim previsokim pozicijama, iznad 150 metara visine, a što onemogućuje njegovu bolju primjenu. Identičan je problem i u nadzoru unutrašnjeg mora a da kontrole nemao potvrdio je niz incidenata u zadnjih nekoliko godina.

Kako je moguće da se turski brod “Murat Hacibekiroglu II”, koji se prije par godina nasukao na otočiću Mrduja između Brača i Šolte, punih 7 sati leži nasukan ispred Splita, na najprometnijem dijelu Jadrana, a da ga tek u zoru, malo prije 8 sati, prvi uoče članovi posade trajekta “Petar Hektorović”?

Bez znanja Lučke kapetanije, MORH-a i Središnjice za traganje i spašavanje, njima ispred nosa, satima je havariran bio golemi teretni brod. Kako je moguće da se “Jadrolinijin” putnički brod “Marko Polo” punih pola sata plovi izvan kursa i udari u otočić Sit?

Nasukavanje ovog broda posljedica je nastavka plovidbe u istom kursu od svjetionika Martovnjak, a koji je u toj poziciji trebalo promijeniti i usmjeriti brod istočnije na regularnu rutu između otoka Sit i Pašman. Od Martovnjaka do Sita ruta je duga 6 milja ili 11 kilometara i uz brzinu od 10 čvorova bilo je točno 36 minuta vremena da se uoči pogrešan kurs. Ali, to se nije dogodilo.

Početkom 2008. brod “Serine” s 120 tona goriva, na putu iz Rijeke prema Alžiru, nasukava se na rtu Lokunj na sjevernu stranu Unija. Srećom, ova bomba nije eksplodirala. Ovo su samo neki primjeri kako veliki brodovi slobodno i nepraćeno plove, bez nadzora službeno deklariranih ispravnih sustava motrenja.