Andrić je u romanu “Na Drini ćuprija” opisao ovu pandemiju. Piše i kako su ju liječili

Nobelovac Ivo Andrić u romanu “Na Drini ćuprija” ( Državni izdavački zavod Jugoslavije, Beograd 1945., str. 76.)  opisao je  kugu i koleru koje su morile Sarajevo. Opisao je i kako su ih tada liječili i koliko su držali uputstava koje im je Poslanik dao.

Roman je objavljen 1945. godine, a mnogi Andrićevi opisi ponašanja ljudi u ono doba podsjećaju na naše vrijeme ( zabrana kretanja, karantena…)  pa priređivač ulomaka iz Andrićeva romana zaključuje:  ‘Sve se mijenja, samo ljudi ostaju isti, u mirnodopskim vremenima ili u doba krize i velikih zaraza. ‘

Andrić piše:

“Za tih dvadeset i pet godina iz sredine 19. vijeka dva puta je u Sarajevu morila kuga i jednom kolera. U tim slučajevima kasaba se pridržavala uputstava koja je, prema tradiciji, još Muhamed dao svojim vjernicima za njihovo držanje u slučaju zaraze: ‘Dok bolest vlada u nekom mjestu, ne idite tamo, jer se možete zaraziti, a ako ste u mjestu gdje bolest vlada, ne idite iz tog mjesta jer možete zaraziti druge.’

A kako se ljudi ne pridržavaju ni najspasonosnijih uputstava, čak ni kad potiču od božjeg Poslanika, ako nisu ‘silom vlasti’ primorani na to, vlast je prilikom svake ‘morije’ ograničavala ili potpuno obustavljala putnički i poštanski saobraćaj…

Nestajalo je građana, zaposlenih i dokonih, zamišljenih ili raspjevanih, a na pustoj sofi sjedila je opet, kao u vrijeme buna i ratova, straža od nekoliko zaptija… Primali su poštu od konjanika, ali sa svim mjerama predostrožnosti… Zaptije bi prihvatile kliještima svako pojedino pismo i okadile

ga na dimu… Ali glavni posao nije bio s pismima, nego sa živim ljudima.

Svakog dana naiđe po nekoliko putnika, trgovaca, pismonoša, skitnica. Kod samog prilaza ka mostu dočekuje ih zaptija i već izdaleka daje rukom znak da se dalje ne može. Putnik zastaje ali počne da pregovara…

A svaki od njih smatra da je neophodno potrebno da ga puste u varoš, i svaki uvjerava da je zdrav kao dren i da nema nikakve veze s kolerom koja je – ‘daleko joj lijepa kuća’ – tamo negdje u Sarajevu… Tu se u razgovor umiješaju i ostale zaptije… A viču već i stoga što sjedeći na kapiji zaptije po vas dan pijuckaju rakiju i jedu bijeli luk… jer se vjeruje da su obje te stvari dobre protiv zaraze: a oni se tim pravom obilno služe.

Mnogi se putnik tada zamori da moljaka i uvjerava zaptije, i vraća se utučen, nesvršena posla, drumom uz Okolišta. Ali ima ih koji su istrajni i nasrtljivi pa stoje na kapiji satima i vrebaju neki trenutak slabosti ili nepažnje, ili se nadaju nekom ludom i sretnom slučaju. Ako je tu slučajno starješina varoških zaptija Salko Hedo, onda nema izgleda za putnike da će išta postići.

Hedo je ona prava, osvještava vlast koja i ne vidi i ne čuje dobro onoga s kim govori, i bavi se s njime samo toliko koliko je potrebno da mu odredi mjesto koje mu po postojećim propisima i naredbama pripada. Dok to radi on je slijep i gluh, a kad to svrši onda postaje i njem. Uzalud putnik preklinje ili laska.

– Salihaga, zdrav sam ja…

– E pa onda, hajde u zdravlju odakle si i došao. Hajde, gubi se!

Sa Hedom nema više razgovora. Ali ako su mlađe zaptije same, onda može još nešto i da bude.

Što onaj putnik duže stoji na mostu i što se više s njima dovikuje, prepire i razgovara i priča im svoju muku, i ovu zbog koje je krenuo na put kao i sve ostale muke svoga života, to im nekako dolazi sve bliži i poznatiji i sve manje liči na čovjeka koji bi mogao da ima koleru. Na kraju, neki od zaptija se ponudi da će on dostaviti u kasabu kome treba putnikovu poruku. To je prvi stupanj popuštanja.

Ali putnik zna da se posao po poruci ne svršava i da zaptije ovakvi kakvi su sada, stalno mamurni ili napola pijani od liječenja

rakijom, teško pamte i naopako dostavljaju mnoge poruke. Zato i dalje oteže razgovor, moli, nudi mito, poziva se na boga i na dušu. Sve tako dok onaj od zaptija koga je on uočio i koji je najmekši ne ostane sam na kapiji. Tada se stvar nekako uredi.

Duševni zaptija okrene lice onom izdignutom zidu, kao da čita starinski natpis na njemu, a ruke zabaci na leđa i ispruži dlan desne ruke. Istrajni putnik spusti ugovoreni novac zaptiji na dlan, obazre se lijevo i desno, klisne preko druge polovine mosta i izgubi se u kasabi.

Zaptija se opet vraća na svoje mjesto, satire bijeli luk, i zalijeva ga rakijom. To ga ispunjava nekom bezbrižnom i veselom odlučnošću i daje mu snage da bdi i čuva kasabu od kolere.”

M.M./Foto:public domene