Rasprava oko izbornog sustava koja se otvorila nakon izlaska u javnost preporuke predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića o potrebama izmjena koje bi vodile usklađivanju vrijednosti izbornog glasa po izbornim jedinicima u Hrvatskoj, pokazala je nedoraslost i nespremnost najvećeg dijela političke scene za ozbiljnim rješavanjem ovog pitanja.
Naime, smatram kako je ovaj problem daleko najvažnije unutarnje političko pitanje te da na njega treba reagirati, analizirati, predlagati, polemizirati ne samo jednokratno, nego sustavno, te pozivati i prozivati one koji bi o tome morali imati jasan stav i prijedlog. Izborni sustav politički je krvotok svake države pa tako i naše.
Međutim, u Hrvatskoj izborni sustav predstavlja puno širi spektar političkih odnosa nego što bi to tek predstavljao izborni zakon koji definira pravila provođenja parlamentarnih izbora.
Razlog koji je predsjednik Ustavnog suda naveo kao gotovo imperativnu potrebu izgradnje izbornog zakona koji bi podjednako valorizirao svaki izborni glas u Hrvatskoj u svom samom začetku je contradictio in adiecto.
Kada govorimo o jednakoj vrijednosti izbornog glasa onda se nameće kao aksiom pravilo da se ta vrijednost odnosi na svakog hrvatskog državljanina bez obzira gdje taj državljanin živi i bez obzira na neke posebnosti pojedinca ili grupe budući da je pravo državljanstva nedjeljivo.
Dakle, pravo izbornog glasa je nedjeljivo od prava državljanstva te stoga smatram kako je zahtjev za usklađivanjem (matematičkim) broja glasača prema postojećim izbornim jedinicama, a bez odgovora na sva ostala pitanja izbornog sustava, licemjeran te stoga i neprihvatljiv.
Ustavnim promjenama iz 2010. godine u doba ideološke koalicije Jadranke Kosor, Zorana Milanovića i tadašnjeg predsjednika države Ive Josipovića, napravljen je politički kanibalizam nad velikim dijelom hrvatskog naroda koji se zna kolokvijalno nazivati bilo dijaspora bilo iseljeništvo.
Tom intervencijom u Ustav RH, Hrvati izvan RH koji imaju hrvatsko državljanstvo svedeni su u izbornom procesu na razinu tri puta slabiju od pripadnika nacionalnih manjina u RH. Pa je takvom odlukom u hrvatski Ustav ugrađena definicija kako Hrvati s prebivalištem izvan RH imaju pravo na tri saborska zastupnika birana u posebnoj izbornoj jedinici bez obzira na broj glasača koji glasuju u toj izbornoj jedinici.
U praksi to znači da u toj jedinici može glasovati i dvjesto tisuća glasača koji imaju pravo glasa kao hrvatski državljani, a da se bira tri saborska zastupnika, dok predstavnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj imaju pravo na 8 saborskih zastupnika neovisno o broju glasača koji su se za njih opredijelili pa smo imali i imamo primjere da su saborskim zastupnicima postajali i zastupnici kao predstavnici pojedinih nacionalnih manjina s manje od tisuću glasova.
Tu nelogičnost osnažujem i činjenicom kako su ova iracionalna prava nadzastupljenosti zaštićena Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina protiv kojega sam kao tadašnji zastupnik u Hrvatskom državnom saboru glasovao. Kako uopće možemo govoriti o potrebi izjednačavanja prava glasa kada u startu imamo diskriminaciju većinskog hrvatskog naroda?
Predsjednik Ustavnog suda gosp. Šeparović, da bi bio vjerodostojan, morao je naglasiti potrebu promjene Ustava i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina kako bi se ispravile nelogičnosti i nepravde koje su velikim dijelom rezultat iznuđenih političkih ustupaka koje je Hrvatska morala činiti u doba borbe za svoju neovisnost i afirmaciju. Dakle, ako bismo željeli istinski popraviti politički krvotok svoje države, morao bi se mijenjati Ustav i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i onda bi imala smisla inicijativa o potrebi izjednačavanja prava izbornog glasa.
Bit ću do kraja otvoren pa čak pomalo i ciničan i sarkastičan pa bih postavio i ovako vrlo snažnu tezu koja drži vodu.
Ako je uzrok potrebe matematičkog izravnavanja broj birača po izbornim jedinicima u RH zbog depopulacije (što se najviše odnosi na Slavoniju i Baranju) nije li logično postaviti pitanje da se upravo i zbog te činjenice iseljavanja oko 10% glasača u posljednjih 10 godina poveća broj zastupnika iz dijaspore ako se pokušava sačuvati postojeći izborni model.
Po mojem mišljenju postoje samo dva modela kojima bi se moglo krenuti u ovaj proces novih izbornih pravila. Prvi, manje vjerojatan, promjena je Ustava RH i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina što je nerealno za očekivati jer HDZ kao dominantna državotovorna stranka nema potporu ni u puno benignijim pitanjima od strane tzv. prirodnih saveznika u hrvatskom parlamentu, dapače, oni kompletnu svoju političku priču grade na obračunu s HDZ-om i to retorikom najrigidnijih ljevičarskih floskula nadajući se pokupiti koji glasić nezadovoljnih birača koji smatraju da HDZ ne vodi dovoljno čvrstu nacionalnu politiku.
U eventualnom slučaju promjene Ustava trebalo bi Hrvatsku definirati kao državu hrvatskog naroda i time završiti proces stvaranje hrvatske političke nacije u kojoj bi bilo nevažno i u biti osobna stvar tko se kako etnički osjeća u Hrvatskoj.
To bi stvorilo preduvjete za stvaranje jedne izborne jedinice za Zastupnički dom Hrvatskog sabora, čime bi se uistinu svaki glas jednako vrednovao i u kojem bi svaki zastupnik imao puni legitimitet u hrvatskom narodu, a spriječile bi se regionalne tendencije i zatvaranje u svoj atar ili dvorište te stvaranje uvjeta za parlamentarnu korupciju koja je onda temelj svih ostalih korupcija.
O ovoj sam temi kao jednoj od najvažnijih tema govorio i u svojoj predsjedničkoj kampanja koja je nažalost ostala po strani u zaglušujućoj buci borbe da se dovede Milanovića na čelo države. Volio bih čuti njegovo mišljenje, kao i mišljenje Jadranke Kosor, o izmjenama Ustava 2010. godine kada je politički amputiran velik dio hrvatskog naroda.
A sada ono što je realno. Kako HDZ u ovom trenutku nema realnih pretpostavki za ovakve intervencije u hrvatski Ustav, morat će potražiti načine kako bi potezima kontrolirane štete održao sustav kojim bi trebao dobiti izbore protiv ujedinjene lijevo-„desne“ opozicije.
Iako se spekulira o raznim mogućnostima, po mom mišljenju jedini model kojim bi HDZ zadržao mogućnost pobjede na izborima, a da sam sebe ne pokopa, je korištenje ustavne mogućnosti da Zastupnički dom hrvatskog Sabora može brojati do 160 zastupnika. Sada je u Saboru s nacionalnim manjima 151 zastupnik.
Povećanje broja zastupnika izazvalo bi relativno negativne medijske konotacije, najčešće demagoške naravi, ali je povećanje broja zastupnika do maksimalnog broja od 160 najelegantniji način kojim bi HDZ ispunio preporuke Ustavnog suda i zadržao model kojim je do sada ostvarivao većinu pobjeda u posljednje 22 godine.
U praksi bi to otprilike moglo izgledati na sljedeći način: da se ni u jednoj izbornoj jedinici ne smanjuje broj zastupnika, a da se eventualno u onima koje imaju veći broj glasača za 5% u odnosu na druge izborne jedinice, doda razmjerno po jedan ili dva zastupnika.
To bi značilo da se u slavonskim izbornim jedinicama ne bi smanjivao broj zastupnika koji se iz njih biraju, a da bi eventualno dalmatinske izborne jedinice ili možda neke zagrebačke, dobile 1 ili 2 zastupnika više, ovisno od broja glasača.
Po mom dubokom uvjerenju, to je jedini model koji bi sačuvao mir, prije svega u vladajućoj koaliciji, poglavito u HDZ-u, i stvorio preduvjete za još jednu pobjedu na parlamentarnim izborima, ali pravo rješenje izbornog sustava, bit će kada se u Saboru stvore uvjeti za promjenu Ustava na način kako sam opisao u tekstu.
