Sukob Milanović – Grlić Radman ima isključivo unutarnjo- politički karakter i nema nikakvog ni sadržajnog ni protokolarnog značaja to što je Radman odbio putovati s Milanovićem na summit Natoa. To znaju i Milanović, koji je taj sukob potencirao, znaju i Radman i Plenković, zato su i donijeli takvu odluku.
U takvim okolnostima obično zemlju predstavljaju, u hrvatskom slučaju predsjednik ili premijer ( od ranije postoji dogovor da predsjednik ide u Nato, a premijer na sjednice Europskog vijeća), a njima je tamo svojevrsni domaćin šef hrvatske misije pri NATO, u ovom slučaju veleposlanik dr. Mario Nobilo. On je na sjednicama pratnja predsjedniku i to je praksa većine članica.
Drugo, sastanke na vrhu priprema Tajništvo NATO-a u suradnji s veleposlanicima akreditiranim u Savezu. Kad je u pitanju ova Deklaracija, potpuno pretežit ili potpun utjecaj na njen sadržaj je imalo Ministarstvo vanjskih poslova ministar Grlić Radman, odnosno Vlada.
Općenito, predsjednik je simboličan sukreator vanjske politike preko instituta potpisa izbora veleposlanika. Milanović je ovu situaciju iskoristio računajući na neznanje javnosti a šlagvort mu je dao telefonskim pozivom i gl. tajnik NATO Jens Stoltenberg, koji je, znajući da je Milanović neodgovoran i spreman na sve, pa i na incident u Bruxellesu radi svojih unutarnjo- političkih ciljeva.
Stoltenberg je htio spriječiti svaku eventualnost, vrlo vjerojatno, ne bez kontakta s Radmanom ili Plenkovićem i obavijestio Milanovića da je uvršten hrvatski zahtjev.
Milanović to u Hrvatskoj predstavlja kao pobjedu svoje energičnosti, pa naglašava da je to riješeno u pola minute. Pola minute je trajao razgovor, a Stoltenberg ga nije zvao da s njim riješi problem, nego da ga obavijesti da problema – nema.
Netko je to drugi riješio, a ne zove se Milanović, pogotovo zato što Milanović po hrvatskom Ustavu ni ne sudjeluje u pripremi i pregovorima o takvim dokumentima s hrvatske strane. Važno je naglasiti da Stoltenberg nije zvao Milanovića zato što je impresioniran njime, nego zato što je Hrvatska prije Milanovića izborila pravo na veto i status partnera.
Danas to tako banalno zloupotrebljavati u dnevno- političke svrhe dno je dna, a ne državnički čin kako mu tepaju oduševljeni anti- plenkisti. Nije problem da na tu banalnost nasjedaju neuki ljudi, ali je problem kad to koriste kao navodni argument obrazovani ljudi kao Nino Raspudić, primjerice. To je sramota.
Milanović ignorira jednu bitnu činjenicu i to teško zloupotrebljava. Naime, kad je bio predsjednik Vlade imao je neusporedivo veću državnu moć, a prava hrvatskog naroda u BiH su se kršila gotovo u stampedu.
Zašto tada nije blokirao neku odluku Europskog vijeća EU ili NATO? Zato što okolnosti nisu dopuštale, a ovisile su isključivo o pripremljenim i izlobiranim pozicijama Hrvatske. Znao je da na nepripremljenu terenu ne može ništa postići, jedino ispasti smiješan.
Ova Vlada i diplomacije od Mire Kovača, Davora Ive Stiera do Gordana Radmana i na čelu s Plenkovićem godinama priprema teren za ostvarivanje hrvatskih interesa. Tu je veliku ulogu odigrala i Kolinda Grabar Kitarović, zatim eurozastupnici, prvenstveno Picula i taj proces traje godinama.
Milanović to zna i zato je lukavo sad jednu sjajnu akciju hrvatske države pokušao bagatelizirati i predstavljati kao isključivo svoj uspjeh, iako praktički, nikakve zasluge za to nema. Na koncu, nema se on što junačiti i govoriti da se neće vratiti u Hrvatsku bez postignutih ciljeva. To je njegova obveza i samo radi svoj posao, koji mu je netko drugi pripremio.
Zašto nije lupio šakom o stol i zatražio da u Deklaraciju NATO uđe obaveza Srbije da nam plati ratnu odštetu?
I to je jedan od prioriteta, pa je tu mogao pokazati moć i državništvo. Naravno da nije, jer to nitko još nije uspio pripremiti da bude zrelo za realizaciju.
Raspudić često, namjerno ili iz neznanja, banalizira stvari i ozbiljna pitanja svodi na inače vrlo nisku razinu nekakvih mostovskih politika. Od njega bi čovjek očekivao da konačno uzdigne te politike iznad Grmojinih populističkih i antihadezeovskih razina, no on se izgleda trudi biti veći Grmoja od Grmoje.
Recimo, stalno inzistiranje na nekom direktoru, jedne od mnogobrojnih direkcija Vijeća Europe, koji se tragom odluke suda u Strasbourgu u slučaju Sejdić Finci ( pripadnici ostalih etničkih skupina u BiH) u Sarajevu založio da ta odluka bude temelj uređenja BiH. To bi značilo BiH na građanskom modelu, bez suverenih naroda.
Raspudić stalno napada Plenkovića da je za taj stav toga nekakvog direktora odgovorna Marija Pejčinović Burić, koju naziva Plenkovićevim kadrom i zbog toga optužuje Plenkovića da podupire građansku BiH.
To je tragično i vrlo prljavo.
Naime, Burić Pejčinović je glavna Tajnica VE i nema nikakvu nadležnost recimo nad povjerenicom za ljudska prava koju bira komitet ministara VE, a taj komitet čine ministri vanjskih poslova svih zemalja. Komitet se sastaje jednom godišnje i njegove odluke su obavezujuće, dok su recimo odluke parlamentarne skupštine savjetodavne.
Taj komitet bira i gl. tajnicu, ali bira i povjerenicu za ljudska prava, u ovom slučaju Dunju Mijatović iz BiH, poznatu kolokvijalno kao “Alijinu Srpkinju” iz Sarajeva.
Vijeće Europe se ne bavi kolektivnim pravima naroda, nego isključivo pojedinačnim pravima i u fokusu su im manjinske grupacije. Pejčinović Burić je predstavnica i Turske, i Rusije, i Ukrajine, i Njemačke, i Hrvatske.
Kako pomiriti recimo turski i hrvatski interes u BiH?
U Vijeću Europe nikako, niti na to treba gubiti energiju, jer ono ne odlučuju ni o čemu vezanom za status naroda u BiH. Zato je Raspudićevo inzistiranje na tome otprilike usporedivo kao da vi dođete u slastičarnicu i tražite kilo pečenog odojka. Čovječe – nema. Ne pečemo.
To se na žalost svodi na banalno izigravanje nekakve opozicije i ozbiljno preveslavanje javnosti koja o tome nema pojma.
Anto Đapić/ Foto: press
