Oluja i Dan pobjede u čast Oluji nikada i nikako ne bi smjeli biti predmet dnevno političkog pogađanja i polemika. Ne bi čak ni na krajnjim medijskim pozicijama tu smjelo biti ništa upitno, a opasno je, krajnje opasno i vrlo zabrinjavajuće s državnog stajališta svjedočiti pokušaju predsjednika Republike relativizaciji i toga temelja suvremene državne simbolike.
Nije nimalo benigno Milanovićevo razmišljanje o načinu i mjestu obilježavanja Dana pobjede.
Samo naivci će i ovaj njegov javno-politički pokušaj interpretirati kao izraz njegove karakterne osebujnosti, kao što velika većina medija i nadri analitičara interpretira sad već zabrinjavajuće javne i retoričke eskapade usmjerene prema predsjedniku Vlade prvenstveno, zatim prema predsjedniku Sabora, a prije toga, usput i poslije toga prema mnogima, pa i njihovim političkim takmacima, samo zato da bi se stvorio dojam osebujnosti i prikrila vrlo opasna pozadina takvog ponašanja.
Nema sumnje da Milanović sve što radi od inauguracije do danas, vrlo, vrlo promišljeno radi. Kad napadne Žarka Puhovskog i Radu Borić, možete biti sigurni da je taj poziv desničarima na savez, priprema za udar u temelje države.
Kao što je inauguracija na Markovom trgu simbol države i povijesnog slijeda državnosti, kao što su biste povijesnih velikana u Uredu predsjednika Republike simbol hrvatske državnosti, kao što je oznaka HOS-a jedan, premda mali simbol državnosti i otpora srpsko-crnogorskom agresoru, kao što je himna simbol, tako je i Oluja i Dan pobjede njoj u čast simbol. Sve su to stijene na kojima počiva sloboda hrvatskog naroda. Milanović, opasni, destruktivni i na njegovu nesreću politički pročitani predsjednik Republike stoji s ipak preslabim čekićem i pokušava mrviti te stijene.
Dan pobjede je trenutak slave, simbolički memoriran u sliku predsjednika Tuđmana, državotvorca i pobjednika kako ljubi hrvatsku zastavu visoko iznad Knina i okolice u kojoj se još uvijek vode oslobodilačke akcije. Taj trenutak nije samo, nije ni iz bliza samo, ovjekovječio ulazak gardijskih brigada HV u istureno središte srpske agresije Knin.
Predsjednik obranjene samostalne Republike Hrvatske sa svojom nacionalnom zastavom simbol je povijesnih bitaka hrvatskog naroda protiv svih osvajača i nasrtljivaca, a za hrvatsku slobodu. Niti su Srbi slučajno Knin proglasili prijestolnicom okupacijske države, niti je Tuđman iz hira i častohleplja još tijekom borbi došao uzdignuti i poljubiti zastavu upravo u Kninu. Knin je simbol hrvatskih kraljevstava.
To je sa srpske strane bio nastavak višestoljetnog čina porobljavanja putem uništenja simbolike, s Tuđmanove i oslobodilačke hrvatske strane čin trijumfa višestoljetne borbe za punu slobodu.
Zato se u Kninu 5.kolovoza ne slave samo junaci Oluje, niti se odaje samo počast palim junacima u toj akciji. Stoga je pogrešno na Tvrđavi čitati samo imena poginulih u Oluji, jer se tu, na tom mjestu slavi junaštvo svih hrvatskih branitelja, od Vukovara, Nuštra, Vinkovaca, Osijeka, preko Pakraca, Sl. Broda, Karlovca, Gospića, Maslenice, Zadra, Škabrnje do Konavala, od Konavala preko Ravnog, Mostara, Kupresa, Jajca do Mrkonjić grada.
Tu se sjedinjuju junaci Gvozdanskog, Sigeta, tu se sjedinjuju neznani velikaši i slobodni ljudi iz bitaka protiv Turaka, Mletaka, Mađara, tu su sjedinjeni junaci i mučenice s Drine, pobjednici s Lijevča polja, vitezovi iz Tridesetogodišnjeg rata, sa Soče, iz Galicije, do poginulih Hrvata na Bleiburgu i u emigraciji!
To je značio Tuđmanov poljubac zastavi, to znači Knin.
Milanović nije smio ni pokušati natjecati se za funkciju predsjednika Republike ako to ne zna. A ako zna, a njegov razorni rukopis s upornim pokušajima drobljenja simboličkih stijena hrvatske državnosti jasno govori da zna, nije smio podignuti ruku i izreći – Tako mi Bog pomogao, a raditi to što radi. Vjerovao ili ne vjerovao u Boga, povijest svjedoči da nije pametno to raditi.
Koliko god se radujem energičnoj reakciji predsjednika Sabora, potpredsjednika Vlade, generala Medveda i predsjednika Vlade Plenkovića, koji očito znaju što je Knin Danu pobjede i kako državni vrh mora slaviti pobjedu, toliko me žalosti očito nerazumijevanje i neznanje nekadašnjih vojskovođa iz Generalskog zbora, koji očito nisu dorasli viziji svoga nekadašnjeg Vrhovnika.
Nema državnog i županijskog, gradskog ili općinskog Dana pobjede, niti se uz pobjedu smije vezati bilo što izuzev – ime hrvatskog naroda i države. Svaka obitelj na izletištu, svaka zastava bilo gdje, svako društvo mladića i djevojaka, djedova, baka i unučića na Dan pobjede je – državna proslava.
Država mora kao akt čuvanja svojih temelja, svoje povijesne priče organizacijski i financijski omogućiti svečanosti na svakom kutku svoje zemlje, mora potaknuti i uvesti kao stalnu praksu mimohode ratnih postrojbi u svim mjestima dok i jedan živi ratni veteran hoda, a kasnije u naslijeđu među budućim generacijama kroz te mimohode nasljednika slavnih postrojbi čuvati slavu i omogućiti djeci da roditelje, djedove i bake pitaju – što se dogodilo na današnji dan. Jedino tako će se spriječiti krivotvorine i pojave raznih Klasića, Goldsteina ili Pupovaca.
Jedino tako država može iz Knina simboliku preliti u sva hrvatska mjesta, jedino tako se slavi pobjeda. Jer slavlje bez priča, bez svjedočanstava, bez vidljivih junaka u slavnim odorama, bez zastava na svakoj kući i bez znatiželje djece, nije slavlje i nije dostojno hrvatskih pobjeda.
Povijesti se klanjamo u Kninu, štujemo ju na svakoj stopi hrvatskih zemalja. Budimo dostojni svoje slavne povijesti, bez obzira na to što nam nedostojni zalutaju na vrh Republike. Bolje im je koji ne razumiju snagu pobjede i simbola dosanjane povijesti da imaju padobran na tom vrhu, prizemljena su nužna i vrlo bolna. Republike će biti dok je god čovjeka i poljupca sa zastavom, a razbijači dođu i padnu.
Anto Đapić/Foto:
