Konferencija za medije dijela profesora s Hrvatskih studija predvođena poznatim sindikalistom Vilimom Ribićem zadnja je u nizu događaja koji su Hrvatske studije stavili pod povećalo javnosti. Premda ta konferencija nije ostvarila uspjeh kojim su se nadali njezini organizatori, sama činjenica da je ona održana za njih je označio stanoviti uspjeh, jer je njima cilj bio i ostao – održavati stalnu napetost.
Njihovo stvaranje izvanrednog stanja traje već više od godinu dana, odnosno od imenovanja profesora Marija Grčevića za voditelja Hrvatskih studija u veljači 2016. Od tada dio profesora predvođenih Pavelom Gregorićem i Tomislavom Janovićem konstantno opstruira rad Hrvatskih studija prikazujući se žrtvama sustava.
Dr. Pavel Gregorić
Njihova retorika svodi se na tezu da su oni uvaženi, pametni, sposobni i zapravo neupitni znanstveni autoriteti, dok su svi oko njih skupina interesno povezanih mediokriteta.
Ovakva interpretacija, dobro protiv zla, odnosno intelektualci protiv neznalica, moguća je zato što su vlastite znanstvene biografije ili vrlo vješto prikrili ili posve lažno prikazali. Na taj način, diskutira se isključivo o njihovim protivnicima, kojima je već unaprijed dana etiketa negativaca, a Gregorić i Janović su postavljeni u poziciju osoba koje samo trebaju potvrditi ono što je već “poznato”.
No, Gregorić i Janović, što je vidljivo iz njihove agresivnosti prilikom komuniciranja s medijima, nisu u jednostavnoj situaciji i najviše se boje upravo vlastitih kolega s Odsjeka za filozofiju koji su vrlo dobro upoznati s karakterom njihovog (ne)rada.
Čitav niz istaknutih hrvatskih filozofa vrlo dobro zna za crne rupe u biografijama Gregorića i Janovića ali iz razloga vlastite udobnosti o njima šuti ili je spreman o njima diskutirati ako im se zajamči anonimnost. Nevjerojatno, ali istinito – najčešće su to upravo oni koji javno podržavaju Gregorića i Janovića.
Iz razgovora s hrvatskim filozofima, koji su htjeli ostati anonimni, postaje jasno da Gregorić i Janović nisu baš takvi vrhunski stručnjaci kakvim se predstavljaju, jer je Gregorić svojedobno plagirao samoga sebe, dok je Janović napredovao na temelju knjige koju je naknadno nadograđivao – suprotno verziji knjige kako je ona prvotno trebala izgledati.
U slučaju Gregorića riječ je o članku “Aristotel o diobi duše” objavljenom u časopisu Prolegomena na 16 stranica u kojem autor plagira samoga sebe na način što je u 15 stranica toga članka doslovno prepisao dijelove svoje prethodno objavljene knjige Aristotle on the Common Sense.
Problem Gregorićevog autoplagijata još je porazniji ako se uzme u obzir da mu je knjiga koja mu je služila kao izvor za autoplagijat objavljena u Oxfordu. Ta činjenica važna je zato što Gregorić u javnosti voli isticati svoje školovanje na Oxfordu i svoje međunarodne veze, svjestan da si time diže ugled u očima domaće javnosti.
Međutim, priča o Gregoriću na Oxfordu bez njegovoga autoplagijata je nepotpuna i stvara obmanu hrvatske znanstvene ali i šire javnosti jer lažno prikazuje njegov znanstveni opus pridajući mu karakter koji u stvarnosti ne postoji. U slučaju Gregorićevog autoplagijata posebno je problematično to što on među hrvatskim filozofima ima položaj “slona u staklarni”, odnosno činjenice vidljiva svima o kojoj se javno ne govori.
Dr. Tomislav Janović
Prešućivanje tog slučaja dodatno je poražavajuće ako se uzme u obzir da je upravo Gregorić u svom autoplagiranom članku naveo da se taj članak “znatno oslanja” na njegovu disertaciju koja je objavljena u obliku navedene knjige u Oxfordu.
Gregorićev autoplagijat i formalno je potvrđen od strane stručnog povjerenstva sastavljenog od Line Veljaka, Borislava Mikulića i Sulejmana Bosta. To povjerenstvo analizirajući Gregorićev članak donijelo je zaključak u travnju 2010. da se zbog njegovog karaktera Gregorića ne izabere na radno mjesto izvanrednog profesora na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Nakon što je zamoljen da napusti Filozofski fakultet, Gregorić je otišao na Hrvatske studije gdje je zamijenio posvetio povijesti filozofije. U razgovoru s jednim od profesora filozofije s Hrvatskih studija koji je htio ostati anoniman, ta promjena Gregorićevog polja rada kratko je objašnjena kao način da ga se “prebaci na sigurno”, odnosno da se prikriju tragovi njegove prethodne aktivnosti.
Upitan za to kako su profesori filozofije s Hrvatskih studija reagirali na spoznaju o Gregorićevom autoplagijatu, navedeni profesor je samo slegnuo ramenima i kratko izustio “A kako bi …”. Iz te rečenice može se zaključiti da je to izuzetno bolna tema na Hrvatskim studijima o kojoj se ne voli pričati, čak ni na internoj razini. Razlog za to vjerojatno nije želja za zaštitom Gregorića, nego strah da bi javna diskusija o Gregorićevom znanstvenom napredovanju dovela u pitanje i moralni kredibilitet osoba koje su ga primile na Hrvatske studije.
Međutim, premda Gregorićev autoplagijat predstavlja znatan propust ne samo Gregorića osobno, nego i Odjela za filozofiju na Hrvatskim studijima, bilo bi pogrešno reći da je Gregorić jedini sporan u ovome slučaju.
Slično Gregoriću, sporno je napredovanje i njegovog bliskog suradnika Tomislava Janovića. Janovićevo uspon je poznatiji od Gregorićevog autoplagijata jer je dobio stanovit medijski prostor.
Svojedobno je Nova TV napravila kratak prilog o “nadograđivanju” Janovićeve knjige, odnosno o njegovom obmanjivanju javnosti o vlastitoj znanstvenoj djelatnosti. Za razliku od Gregorića, Janović je pristao stati pred kamere ali ono što je rekao još više mu je odmoglo nego pomoglo, jer je u nemogućnosti da argumentirano odgovori na optužbe, izjavio da je za to optužen upravo u trenutku kada se raspravljalo o ministrovom plagijatu. Međutim, ta konstatacija je netočna, jer se o temi plagijata ministra znanosti Pave Barišića raspravljalo od trenutka njegovog imenovanja na tu dužnost, dok je tema Janovićevog spornog napredovanja otvorena samo jednom i to nekoliko mjeseci kasnije.
http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/opet-iskri-na-znanstvenoj-sceni-nevjerojatno-je-da-to-sada-cini—463619.html
U trenutku kada je Nova TV napravila prilog o Janoviću, Barišićev slučaj je bio u medijima već nekoliko mjeseci a ne dan ili dva. Dakle, i s te strane, Janovićeva argumentacija posve je deplasirana, čega je i sam svjestan te je zato u medijskom obraćanju bio toliko nervozan.
Pitanje Janovićeve knjige odrazilo se i na njegovu aktivnost na Hrvatskim studijima. Vjerojatno i iz tog razloga, dio profesora filozofije, premda nezadovoljni načinom na koji Mario Grčević vodi Hrvatske studije nisu se izjasnili za štrajk i otvoreno svrstali uz sindikalnu podružnicu na Hrvatskim studijima koju vodi Janović, smatrajući da je on u velikoj mjeri kompromitiran da bi mogao predstavljati glasnogovornika.
Naš sugovornik s filozofije na Hrvatskim studijima koji je komentirao i Gregorićev autoplagijat, dao je naslutiti da Janovićev način rada i nije najkvalitetniji i da ga zato ne želi javno podržati. Doduše, drugi je razlog vjerojatno taj što je navedeni anonimni profesor i prethodno sa zadrškom podržavao Gregorića i Janovića, uzimajući mogućnost njihovog poraza.
U svakom slučaju, Gregorić i Janović ušli su na opasno područje u kojem nemaju podršku ni svih onih koji ih u četiri oka tapšaju po ramenu a zapravo gledaju vlastitu poziciju u svemu, kalkulirajući s raspletom situacije.
PIŠE: Filip Ivanković/Foto:
