Što se dogodi kada Dragan Džajić i Dušan Savić dođu u prijestolnicu Hrvatske? Sjeli su u kafić u strogom centru, a konobari koji su donosili piće i gosti nisu skrivali iznenađenje: „Džaja i Dule su stigli”, čuo se žamor. Nekoliko ljudi ih je fotografiralo.
Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije i zagrebački odvjetnik Veljko Miljević, koji u spektakularnom sudskom procesu zastupa Zdravka Mamića, sjedili su s legendarnim igračima Crvene Zvezde,
Trebalo je doći i Zdravko Mamić, čuveni Maminjo, tvorac moćnog Dinama u posljednjoj deceniji, ali je te večeri zakazao iznenadnu press konferenciju, naslućujući da će prvostupanjska presuda koju je iščekivao biti nepovoljna po njega, opisao je zagrebački susret kolega iz Beograda Aleksandar Apostlovski koji je i autor jedine fotografije s tog druženja.
Mobilni telefon Veljka Miljevića je zazvonio, a kada se javio, telefon je dao Draganu Džajiću.
– Prijatelju moj, ne mogu biti s tobom i Duletom, ali vas sve volim – čuo se Mamićev glas.
Kada Mamić govori, ne trebaju prislušni uređaji. On toliko viče da su razgovor mogli da čuju svi u restoranu. Džaja mu je rekao da je uz njega, da će sve biti u redu, a zatim telefon pružio Duletu Saviću.
– Drži se, Maminjo, brate naš rođeni, pobjedićeš! – viknuo je Dule.
Mobitel je prešao u ruke mitropolita Porfirija:
– Dragi naš prijatelju, moliću se za tebe – poručio mu je Porfirije.
Mamić je Džajićev boravak u Zagrebu spomenuo i razgovor s Porfirijem spomenuo i na press konferenciji
Mamićev brantelj Veljko Miljević važi za najboljeg krivičara Hrvatske, ali Džaji i Duletu priznaje da upravo krši osnovni kodeks advokatske etike. Po želji Mamića i svojoj, Veljko Miljević nije bio uz svog klijenta na „pressici”.
Tu se nisu zaustavile nadrealne scene koje svjedoče da fudbal može postati faktor otopljavanja usijanih političkih odnosa između Srbije i Hrvatske, jer je poslije nekoliko tura pića ekipa koja je sjedila za stolom otišla u jedan od elitnih restorana, gdje im se pridružio
– Čim mi je mitropolit javio da dolazite, otkazao sam sve sastanke. Kada kažete Dragan Džajić, ne misli se na Srbiju. Džaja je toliko veliki da je svačiji. I naš je – rekao je gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Bandić, poljubivši se s Džajićem. Tri puta u obraz, naravno. Ista scena i s Duletom. Zagrljaj i poljupci.
– Bio si plejboj. Bogami, još si – kazao mu je Bandić.
Džajić i Savić pošli su na put u Fažanu, gdje se igra turnir veterana nekoliko klubova iz bivše Jugoslavije, a kako nisu dugo bili u glavnom gradu Hrvatske, odlučili su prenoćiti.
Milan Bandić rodom je iz Cerova Doca pokraj Gruda, u Hercegovini, ali se veoma brzo uklopio u krug novih prijatelja iz metropole. Njegov brz pogled ide s lica na lice, sa svakim je odmah na „ti”, vikne sve što misli, umjesto da se sakriva iza fraza, a negdje je pronašao kinesku poslovicu koju rado citira: „Čak i najveće rijeke izviru u provincijama”.g
Jedan je od posljednjih hrvatskih političara teške kategorije koji ne skriva čestice jugoslavenstva, kao nekadašnji komunista. Počeo je kao Račanov pionir SDP-ovac, pa nastavio kao samostalni igrač koji se otrgao, potom je prihvatio zagrebačke političke igre kao „Bosovo” odijelo, te se čini da svakom Zagrepčaninu poznaje treće koljeno unazad, jer ga odmah obrlati. I izljubi, naravno.
Ali, kako je već šesti mandat gradonačelnik Zagreba, po kuloarima se već pletu priče da bi mogao da se kandidira za predsjednika Hrvatske na izborima sljedeće godine, naročito ako se ima u vidu da se trenutno vodi otvorena bitka unutar HDZ-a između predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića. A tu bi se moglo naći mjesta za impulzivnog, karizmatičnog i nepredvidivog gradonačelnika.
Ali, tko fali za stolom, osim Mamića koji je, završivši „presicu” pa šmugnuo u Međugorje, kako bi utjehu pronašao u Gospi, a sklonište van granica Hrvatske? Naravno da je to Ćiro Blažević. Mobilni telefon ponovo kruži oko stola. Prvo „trenera svih trenera” poziva Bandić. Ćiro je u Lozani, kod kćei pa se ponavlja scena iz kafića. Ćiru pozdravljaju i Džaja i Dule. Potom su pozvali legendarnog igrača Dinama Rudija Belina. Dijalozi i scene se ponavljaju.
Ponoć se bliži, Džaja objašnjava da je napustio fudbal kad je shvatio da više nije brži od Vedrana Rožića. Dule Savić još jednom objašnjava kako je poluvolejom pocijepao gol Arsenala pa mu Bandić kaže da se i u Zagrebu od purgera ponekad čuje „Duuuule Saaaavić”, ( Bandić ne zna da je više zbog filma, manje zbog nogometa)
Prošla je ponoć, ali gradonačelnik je zakazao novi susret, kod Samobora, gdje mirne, penzionerske dane provodi voditelj Oliver Mlakar, još jedna od ikona stare Jugoslavije.
Sutradan, u jednom od najpoznatijih restorana u Hrvatskoj, čekao nas je vlasnik Štef Gros. Ogrnuo je Zvezdin šal koji mu je Džaja poklonio na jednom od ranijih proputovanja. Iznenada je pao grad, počele su da tutnje protugradne rakete, ali to nije smetalo da Džaja, Dule, Bandić, Porfirije i crveno-beli Štef poziraju.
Upitan hoće li ga noćno druženje s Džajićem i Savićem, simbolima Zvezde, Srbije i Jugoslavije, koštati glasova u nacionalističkom hrvatskom biračkom tijelu, Bandić odgovara:
– Nema šanse. Problem između Srba i Hrvata je što srbuju oni koji nisu Srbi i hrvatuju oni što nisu Hrvati. A kad im krenete tri koljena unazad, vidite da je to gemišt. Mi smo špricer! – smije se Bandić.
MP/Foto:A. Apostolovski ( Na fotografiji: Dragan Džajic, Dušan Savić, Milan Bandić, Štef Gros i metropolit Porfirije)
