Beogradski novinar: Vučić je ponižen u Dubrovniku, progutao je živu žabu

Iako je njezina primjenjivost u stvarnom životu diskutabilna, još se pamti metafora Zorana Đinđića o gutanju žive žabe, odnosno načinu da se, kad se mora, prebrodi neizbježna i neugodna situacija u ime višeg cilja. Što znači da je jedino pitanje koji je cilj koji će opravdati takvo sredstvo, odnosno žrtvu, i to ne isključivo dobrog ukusa, u procesu gutanja dotične metaforičke nekuhane žabe, piše beogradski novinar Nikola Vrzić, glavni urednik Russia Today Balkan

O ukusima, uostalom, ne vrijedi raspravljati. A još takvih nekuhanih žaba servirano nam je ovaj tjedan u Dubrovniku na summitu država i državotvornih tvorevina jugoistočne Europe i Vladimira Zelenskog, koji se još uvijek predstavlja kao predsjednik Ukrajine, iako je i njemu i Ukrajini, koja proizašle iz nezakonitog državnog udara iz 2014., odavno istekao mandat.

Bila je tu i žaba u liku Vjose Osmani, iako ona nije predstavljena kao žaba, već kao predsjednica države,  poput predsjednika Srbije i ostalih čelnika zemalja prisutnih u Dubrovniku, članica Ujedinjenih naroda, nasuprot na državotvornu tvorevinu koja to ne može biti jer Srbija, Rusija i Kina to ne daju.

A da i ne govorimo, kad već treba govoriti o žabama u Dubrovniku, i o svemu ostalom što se tamo moralo progutati, a što je sadržano u Deklaraciji s tog summita i odnosi se na osudu Rusije. Uključujući i onu geopolitičku izopačenost u kojoj se za teritorijalnu cjelovitost Ukrajine principijelno zalažu svi oni koji su gazili teritorijalni integritet Srbije. Princip je, što se toga tiče, jasan: oni žele da zgaze Rusiju kao što gaze Srbiju.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić promijenio je u deklaraciji sve što je mogao, ali sigurno ne sve što je htio. Ili bi to htjeli građani Srbije, a posebno njegovi pristaše među njima.

I stoga se postavlja pitanje zašto je uopće u tome sudjelovao. Odgovor na to pitanje nagovještava pitanje koje mu prethodi – koja je uopće svrha ovog susreta? Tim više što je isti sastanak već održan u Tirani u veljači ove godine, s manje-više istim ishodom; ukratko, mnogo buke ni oko čega.

I tako su se sada okupili svi oni koji nešto smatraju onako kako im je naređeno, kako bi ponovno objavili da smatraju isto.

Doduše, uzgred, s jednom simptomatičnom razlikom koja se sastoji u tome što su u Tirani podržali granice Ukrajine iz 1991., dok su u Dubrovniku podržali međunarodno priznate granice Ukrajine. Razlika, potencijalno, nije beznačajna, imajući u vidu da su NATO sponzori Ukrajine kroz svoje medije već počeli proguravati ponude primirja duž sadašnjih linija fronta. Pa bi bilo zanimljivo utvrditi tko je dubrovačkim piscima deklaracije izdiktirao onu nedovoljno jasnu, odnosno dovoljno nejasnu, formulaciju o međunarodno priznatim umjesto o precizno određenim granicama Ukrajine iz 1991. godine.

Osim toga, nitko u Dubrovniku nije rekao ništa što već nije rekao. A iz svega rečenog, koliko god neugodno zvučalo, ne proizlazi nikakva obveza. Na primjer, uvesti sankcije Rusiji.

Zato bi se sve te dubrovačke žabe mogle probaviti kao jestive unatoč mučnini koju izazivaju. Tim više što se Vučić u Dubrovniku nije posebno isticao već je, naprotiv, propustio priliku za bilateralni susret sa Zelenskim. S kojim su se pojedinačno sastali domaćin Andrej Plenković, Edi Rama, Hristijan Mickoski, Kyriakos Mitsotakis i predsjednica Slovenije Nataša Pirc Musar kako bi razgovarali o sigurnosnim dogovorima s režimom u Kijevu.

U kategoriju sličnih neugodnosti koje zahtijevaju višak razumijevanja, pod uvjetom da se rade u dobroj vjeri, inače, spada i vijest o zamjeni UNMIK-a Kosovom sa zvjezdicom u CEFTA sporazumu. Još jedan doprinos da Rezolucija 1244 bude aktivna, pa makar ostala zvjezdica s fusnotom u kojoj Rezolucija 1244 i dalje vrijedi. No, barem jednako važno: čini se da je to bila cijena, poput carine u onom bescarinskom režimu ili poreza koji smo morali platiti kako bi roba iz središnje Srbije ponovno stigla do Srba u našoj južnoj pokrajini.

Moramo se staviti u njihovu kožu da bismo mogli priznati da im je bolje s Unmikom i bez hrane i lijekova – kad su, bez svoje krivnje, suočeni s tako tužnim izborom. Podrazumijeva se, prije svega zahvaljujući onoj dubrovačkoj žabi Aljbinu Kurtiju i njihovim NATO organizatorima koji su (i) ovom prilikom potvrdili da su svo svoje negodovanje zbog Kurtijevih jednostranih poteza koordinirali s Kurtijem. Kako bi od Srbije iznudili neke ustupke, s kosovskim Srbima kao taocima.

Gdje je granica sveg ovog prepuštanja? Koliko se živih žaba zapravo može pojesti? I, koliko može, zbog čega? E to je ključno pitanje.

Drugim riječima, okreće li se Srbija “definitivno Zapadu”, kako tvrdi američki veleposlanik u ovom dijelu Srbije Christopher Hill? Dakle Dubrovnik sa Zelenskim i eliminacija Unmika iz Cefte su logične etape u tom okretanju Srbije prema njenom geopolitičkom ćorsokaku u kojem mora raditi sve što ne želi i ne može sve što hoće; koja dubrovačke žabe ne bi učinila slasnijim, nego bi nas sve, gotovo kanibalski, pretvorila u onu sporo kuhanu žabu koja je sve to prihvatila, a da nije ni primijetila.

Ili, naprotiv, Europska unija nije jedina opcija, tu je i BRICS, kako je, uzgred budi rečeno, sasvim ispravno i revolucionarno u odnosu na postignuća 5. listopada, primjećuje potpredsjednik Vlade Vlada Srbije Aleksandar Vulin. Pa bismo Dubrovnik u tom slučaju mogli shvatiti kao neugodnu, ali nužnu zaobilaznicu na putu iz spomenute geopolitičke slijepe ulice, da odatle ne jurimo prebrzo u smjeru naše slobode. Jer i to, ma koliko to željeli, sa sobom nosi rizik koji se ne smije zanemariti.

U svakom slučaju, kada je riječ o ocjenama Christophera Hilla i Aleksandra Vulina, ne treba naglašavati da su građani Srbije glasali da samo jedan od njih govori u njihovo ime. I da, ako smo ozbiljna država, kakva zaslužujemo, u ime Srbije treba da govori potpredsednik njene vlade, a ne američki ambasador. Dok je američkom veleposlaniku “jedini cilj udaljiti Beograd od Moskve”, kako je nedavno otkrio “Financial Times”. I tu okolnost treba uzeti u obzir kada se ocjenjuje čemu služe njegove riječi, uključujući i laži koje tome služe.

Nasuprot tome, Vulinova bezobrazna, ali i primamljiva ponuda da se uz pomoć BRICS-a riješi onih koji nas kuhaju kao žabe vrlo brzo će biti stavljena na kušnju.

Summit BRICS-a u Kazanu, na koji je predsjednika Aleksandra Vučića javno pozvao predsjednik Vladimir Putin, održat će se od 22. do 24. listopada. Putinov pomoćnik Jurij Ušakov otkrio je da će 24 zemlje poslati svoje čelnike u Kazanj, a još osam će poslati druge najviše dužnosnike. Dmitrij Peskov, Putinov glasnogovornik, s određenim je razumijevanjem istaknuo da su “sve zemlje pod stalnim pritiskom da spriječe razvoj svojih odnosa” s Rusijom. Neki će popustiti pod tim pritiskom.

Kojoj od navedenih skupina Srbija pripada, saznat ćemo uskoro. A to će nam reći koliko je slobodna odlučivati ​​o svojoj sudbini.

Nikola Vrzić/ RT Balkan/Foto: hrt