SISAČKI biskup mons. Vlado Košić povodom Uskrsa dao je intervju portalu Direktno.hr Biskup Košić za blagdan je poslao poruke nade, govorio je o aktualnim političkim temama ‘Vijeću za prošlost’, proglašenju kardinala Stepinca svetim, ali i o čudnim izjavama o ‘srpskim civilnim žrtvama’ sisačkog paroha u miru Petra Olujića.
Oče biskupe, slavimo najveći kršćanski blagdan Uskrsa. Koje biste poruke istaknuli kao najvažnije za hrvatski narod u ovom trenutku?
Uskrs je blagdan velike nade, novog početka i stoga blagdan života i radosti. Isus Krist, naš Gospodin, bio je ubijen raspećem na drvo križa, lažno optužen i političkom voljom osuđen, ali on je kao Sin Božji sve to dragovoljno prihvatio i žrtvovao se za nas, da nama pokaže pravi smisao našeg ljudskog života. A to je ljubav koja pobjeđuje, usprkos progonima, optužbama i smrtnoj osudi.
S jedne strane bila je mržnja, a s druge strane ljubav. Mržnja ljudi i ljubav Božja. Bog je pobijedio, Krist je uskrsnuo i obećao svima koji ga slijede uskrsnuće. Zato je to blagdan i naše pobjede, blagdan i naše nade. Naše hrvatsko društvo je letargično, mnogi su prevareni i beznadni, mnogi ne vide budućnosti i odlaze iz vlastite domovine jer su se u njoj razočarali.
Vodili su je na žalost mnogi koji je nisu voljeli pa nisu bili spremni na žrtvu za druge, već su druge koristili žrtvujući ih za sebe. Zato je uskrsna poruka nade i perspektive vječnog života aktualna i za našu svakodnevicu, naime da je moguće pobijediti zlo i započeti nešto novo, bolje. Novi život.
Blagdan Uskrsa dolazi mjesec dana uoči lokalnih izbora. Kako ocjenjujete političko ozračje u našoj zemlji?
Već sam se ponešto osvrnuo na to stanje. Ono nije zadovoljavajuće, previše je na sve strane korupcije, previše sebičnosti, kršenja zakona i nemorala. Kada čovjek samo zaustavi pogled na propadanju tolikih poduzeća i s tim u svezi na nesigurnosti radnika, ljudi koji nemaju sigurno radno mjesto i budućnost, tada bi se moglo doći u kušnju da se odbaci nada. No Uskrs nam to ne dopušta, Krist uskrsnuli nas poziva na trpljenje ali i obećava uskrsnuće. Vjerujem da je u tom uskrsnulom ozračju moguće puno toga promijeniti.
Što mislite o sadašnjoj državnoj vlasti, o Vladi Andreja Plenkovića, o djelovanju hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?
Na žalost ne mogu ni oni sve promijeniti preko noći. Od 2000. godine bile su na snazi protuhrvatske aktivnosti najviših dužnosnika, a umreženi su još uvijek ljudi propalog komunističkog sustava koji djeluju tako da razaraju hrvatske interese i hrvatsko društvo. Bilo je tu i nesnalaženja, ali i organiziranog djelovanja protiv interesa domovine, njezinih građana, osobito hrvatskih branitelja.
Na djelu je bila i krađa državne imovine, a po onom starom principu: Držite lopova!, tj. upiralo se prstom uvijek u druge. K tomu su se iznutra rastakali temelji države, želeći i ideološki i kadrovski vratiti hrvatsko društvo u neke “jugoslavenske” asocijacije, kao i u komunistički mentalni sklop. Pri tome su “stari kadrovi” zauzeli čelne pozicije u medijima te nas neprestano preodgajali. Tako nisu mogli napredovati domoljubno orijentirani hrvatski građani, koji su u većini, ali koji nisu bili u mogućnosti iskazati svoje stavove jer se uvijek davala prednost onima koji su djelovali protiv njih.
Je li vrijeme takvih pojava prošlost? Neki pomaci su očiti, ali na žalost nisu otišli svi “jugoslaveni” i “komunisti” u mirovinu. Ni u aktualnoj vlasti nema dovoljno odlučnosti da se krene posve jasnim hrvatskim smjerom koji narod očekuje. Predsjednici bih u tom smislu dao prednost, nju vidim kao svjetlo u tunelu.
Kako biste opisali odnose SDP-ove gradske vlasti s Crkvom u Sisku?
Ti odnosi zapravo ne postoje. Gradska vlast ignorira Crkvu u Sisku i ne dopušta nam nikakvu afirmaciju budući da smatra – po starim poznatim marksističkim obrascima – da je religija opijum za narod, nešto zaostalo i regresivno što treba ukloniti. Ne mogu to do kraja jer ovo je ipak novo vrijeme, postoje i zakoni koji nam jamče slobodu djelovanja, ali jedno je što se može postići na državnoj i županijskoj razini, a drugo na gradskoj u kojoj je u biti, manje-više, na djelu stalna opstrukcija suradnje.
Poznata je Vaša istaknuta uloga u promicanju istine o komunističkim zločinima. Kakvo je Vaše stajalište o Vijeću za suočavanje s prošlošću?
To je vijeće potrebno, ali nije dobro ustanovljeno. U njemu ima dobrih pojedinaca, ali na žalost i posve ideološki zagriženih boljševika. Stječe se dojam da je to ipak političko tijelo koje bi trebalo razmotriti probleme “nedemokratskih režima” 20. stoljeća po ključu “pro et contra”, odnosno i njihovih osporavatelja i njihovih branitelja. Tu se vidi da je unaprijed ishod već osuđen na neuspjeh.
Trebalo je to pokrenuti ali kao neovisno, nepolitičko, znanstveno-istraživačko tijelo. Ako su u njemu trebali sjediti predstavnici institucija, onda se pitam zašto nema predstavnika svih relevantnih institucija, a također i zašto su u njega imenovani članovi koji nisu predstavnici nijedne institucije. Istina je da je bolje da takvo vijeće postoji negoli da ne postoji, no ja izražavam sumnju u njegov uspjeh.
Kako komentirate optužbe sisačkog paroha u miru o. Petra Olujića da je 595 ubijenih građana srpske nacionalnosti na području Siska u Domovinskom ratu. Susreli ste se nedavno s njim?
Mene je jako iznenadio njegov intervju u Večernjem listu od 11.ožujka. Mislio sam do tada da je naša suradnja u Sisku iskrena, dapače smatrao sam da bi mogla biti primjer dobrih odnosa jer upravo imenovani protojerej dolazio je na božićne i uskrsne mise koje sam ja vodio u našu katedralu i tu čestitao našim vjernicima blagdane. Ovakvo iznošenje neprovjerenih i višestruko uvećanih brojeva stradalih “srpskih civila” u Sisku očito je smišljena provokacija koja želi izazvati neke svoje ciljeve.
Još ne znam koji su to, ali otkrit će se vjerujem uskoro. To svakako nije pridonijelo atmosferi dijaloga, dapače. Bojim se da se tako samo umnaža nezadovoljstvo i netrpeljivost. Paroh Olujić, kada je poslije toga došao k meni, nije ništa rekao u svezi tih iskaza, dapače ostao je na iznesenim stavovima.
Ja sam tek iz emisije Bujica saznao da je on bio član UDB-e pa mi je sad tek jasno zašto on tako gorljivo brani Jugoslaviju, Tita, bratstvo i jedinstvo. Rekao sam mu da za mene bratstvo, u kojem jedan brat jaši na vratu drugomu, nije evanđelje nego protuevanđelje.
Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu predajete mariologiju. Mnogi iščekuju da se Međugorje prizna kao marijansko svetište. Koji će, po Vašem mišljenju, biti koraci Katoličke Crkve po tom pitanju?
Zapravo ja još predajem samo postdiplomcima jedan mariološki kolegij na KBF-u i član sam Hrvatskoga mariološkog instituta. Mislim da Međugorje doista ide prema tome da bude priznato kao marijansko svetište, jer ono to i zaslužuje. Na stranu sad ukazanja, ali pastoralne su aktivnosti tamo tako intenzivne i brojne da je Međugorje de facto već jedno svjetsko marijansko svetište. Držim da će nadbiskup mons. Henryk Hoser, papin povjerenik za Međugorje dati takve sugestije Svetom Ocu te da će Kongregacija za bogoštovlje i sakramente dati smjernice da se to mjesto kristološkog i mariološkog kulta još više učvrsti u tom statusu koji već ima.
Hrvatski narod s nestrpljenjem iščekuje proglašenje blaženog kardinala Alojzija Stepinca svetim. I dalje se premalo govori o značenju njegovog života te spašavanju Židova za vrijeme ustaškog režima. Kako ocjenjujete životni put bl. Stepinca i kada se može očekivati njegovo proglašenje svetim?
Kardinal bl. Alojzije Stepinac doista je “najsvjetliji lik Crkve u hrvatskom narodu”, kako ga je nazvao sv. papa Ivan Pavao II. On sve više privlači, a i trenutni zastoj u njegovoj kanonizaciji tome pridonosi. Naime, organiziraju se tribine, simpoziji, tiskaju knjige i druge aktivnosti koje imaju za cilj upoznati naš narod što više sa svetačkim likom nadbiskupa Stepinca. On je postao već sinonim za hrvatsko katoličko biće, simbol stradanja i progona našeg katoličkog naroda pod nacizmom i komunizmom, te kao primjer ljubavi prema svakom, baš svakom čovjeku koji je u potrebi i treba našu pomoć.
On je hrabro za vrijeme Drugog svjetskog rata spašavao sve ugrožene, posebno Židove i pravoslavce, te mu mnogi duguju i svoje živote. On nije nikada gledao i pitao tko je taj potrebnik, već se pitao kako da pomogne čovjeku koji je bio pritisnut nepravdom i prijetilo mu je nasilje ili bilo koja druga ugroza. On može stoga biti na ponos svakom hrvatskom katoliku i ja se radujem njegovoj kanonizaciji jer će to biti dan pobjede nad svim klevetama i lažima koje su se digle, kako još za njegova života, tako i poslije njegove smrti, pa sve do dana današnjega protiv njega.
Osobno očekujem da će bl. Alojzije Stepinac biti proglašen svetim sljedeće 2018. godine. Naime, do srpnja ove godine zasjeda mješovito katoličko-pravoslavno povjerenstvo koje je ustanovio Papa, te će ono potom njemu podastrijeti plodove svoga rada, za koje mislim da neće biti presudni jer ne mogu se osporiti dokazi, dokumenti i svjedočanstva o njemu, kao ni kult koji ima u hrvatskom i ne samo u hrvatskom narodu, kao i rad Kongregacije za kauze svetih. A sljedeće je godine 20. obljetnica od njegova proglašenja blaženim, kao i 120. godišnjica od njegova rođenja.
AUTOR: Marija Pandžić/ direktno.hr
