“Draga braćo i sestre, dragi vjernici iz Janjeva, Dubrave i Zagreba!
Slavimo danas svetog Nikolu biskupa, zaštitnika djece, mornara, putnika i zaštitnika Janjeva. Ovaj poznati i dragi svetac već se od 4. stoljeća (umro je 6. prosinca 327. godine. i pokopan u Myri, a danas mu se relikvije čuvaju u Bariju) štuje i zaziva kao veliki prijatelj potrebnih, onaj koji nas uči ljubavi i darivanju. Mogli bismo ga nazvati ‘darežljivim svecem’ jer on je za svoga života darivao siromašne – i to je želio činiti anonimno, da se za njega kao darivatelja ne zna, pa je po njegovu uzoru njegov blagdan prilika za darivanje, osobito djece.
Blagdan sv. Nikole na početku je mjeseca prosinca koji je i mjesec svetog vremena Adventa, kada se svi pripremamo za svetkovinu Božića. Kao uvertira u ono bitno značenje Božića blagdan sv. Nikole već najavljuje upravo temu darivanja kao najvažniji i bitni sadržaj Božića. Ipak, nije to darivanje i – povezano s tim – kupovanje, ludi marketing gdje se zbrajaju zarade i kada trgovci trljaju ruke jer je to razvikano ‘vrijeme kupovanja’. Ne radi se o takvom darivanju. Riječ je o duhovnom daru koji je sam Bog učinio prema nama ljudima, i što mi svake godine slavimo proslavom Božića, a na što nas upućuje i priprema upravo blagdan sv. Nikole.
Tako i sam materijalni dar – kakav bombon, a nekoć: jabuka, orah, smokva ili kakva sitnica – znak su onog duhovnog dara, prijateljstva i ljubavi koju treba darivati po uzoru na samog Spasitelja koji se sam darovao čovjeku kada se rodio kao ljudsko dijete u Betlehemu „za nas ljude i za naše spasenje“ (Vjerovanje).
Pitamo se danas, što sve mi možemo darivati jedni drugima i na kraju – samome Bogu?
Ima jedna lijepa stara dubrovačka pjesma koja kaže: ‘Nije ono ljubav prava kad se srebro, zlato dava. Već je ono ljubav prava kad se srce srcu dava.’ A srce znači samog čovjeka, njegovu bit, njegovu nutrinu i njegovo središte. To znači darivanje bez pridržaja, bez sebičnosti, altruistično, bez računice i egoizma.
Kada tako razmišljamo o darivanju, koje nam je u najvišoj mjeri pokazao sam Bog darujući nama ljudima svoga Sina, a što je oprimjerio u svom životu sveti Nikola darivajući siromašne djevojke da bi se mogle udati te je postao simbol darivanja, pogledajmo kakvi sve darovi mogu biti da bi oni doista označavali samu bit, čitavu našu egzistenciju?
Prije tjedan dana bili smo svjedoci sramotne i nepravedne presude našim bosansko-hercegovačkim braniteljima na međunarodnom sudu u Haagu, kada si je general Slobodan Praljak pred očima čitavoga svijeta oduzeo život. Svi su ostali u nevjerici, u šoku. S jedne su strane pljuštale optužbe, s druge su tekle suze, jedni su likovali, a drugi u žalosti. Što je učinio general Praljak i što je htio poručiti svojim principijelnim činom radikalnog odbacivanja takve nepravedne presude? On je želio reći da radije bira dostojanstvenu smrt negoli život opterećen tolikom nepravdom.
Doista je teško divovima živjeti s patuljcima. On se duboko razočarao. Da je to učinio u normalnim okolnostima, to bi bilo moralno neprihvatljivo i za osudu, ali u tim okolnostima to je postao herojski čin. I umjesto moraliziranja, je li smio počiniti samoubojstvo, gledajmo na tu gestu kao čin posvemašnjega darivanja, kao žrtvu za Domovinu od koje nema veće od davanja života. On je stvarno s tom nakanom otišao na drugi svijet. Želio nam je darovati svoj život kao trajno upozorenje kako se ne smije dopuštati nepravda jer se sijući nepravdu uvijek žanje smrt.
Zar nije i Gospodin naš Isus Krist dobrovoljno dao svoj život za nas, da nas pouči kako je najveća ljubav upravo u darivanju života za prijatelje? A govorili su mu prolaznici neka siđe s križa, i on je to kao Sin Božji i mogao, ali nije želio jer je htio do kraja izvršiti Očevu volju.
Gledajući preneražen presudu iz Haaga i protestne riječi protiv takve presude i ispijanje otrova generala Praljka, upitao sam se: zašto nitko ništa ne poduzima s obzirom na pojavu samoubojstva tolikih branitelja poslije Domovinskog rata koji su također razočarani digli radije ruku na sebe negoli živjeli u ovakvoj sramoti u kojoj se nalazi naša Domovina?
A ona se nalazi okovana veleizdajom naših političara koji su ju odavno izdali i prodali za vlastiti džep, želeći od nje napuniti džepove vlastite nezasitnosti i egoizma, dok su na drugoj strani branitelji hrabro prkosili i metcima i granatama, mržnji i razornoj višestruko jačoj sili neprijatelja, ne štedeći sebe i svoj život, svoje zdravlje i svoje interese. Koliko li se razlikuju te dvije skupine naših ljudi! Jedni samo usmjereni na čuvanje sebe i svojih povlastica, a drugi spremni izgubiti sebe i čak svoj život da bi bilo bolje Domovini i našem hrvatskom narodu. Kojima mi pripadamo?
Važno je odgovoriti na to pitanje. I reći u lice lažnim domoljubima, kako bi Matoš rekao Judama, da su oni otrovali generala Praljka, da su oni pucali u preko 3 tisuće branitelja koji su se ubili poslije rata… Kako se može graditi budućnost na lažnoj prošlosti? Kako se može zaboraviti istina i prihvatiti laž i nepravda? I kako je prihvatljiva presuda koja osuđuje nevine a nagrađuje krive? Tko takvu presudu ima pravo prihvatiti u ime našega naroda?
U ovim dramatičnim okolnostima slaveći svetog Nikolu možemo zorno vidjeti što je najvažnije što se treba darivati i kako smo i mi pozvani da naše darivanje ne bude lažno i površno, da ne zahvaća samo novac i materijalnu vrijednost, nego da to bude darivanje samoga sebe, naše ljubavi i nježnosti, istine i pravednosti, našeg domoljublja, čovjekoljublja i nadasve Bogoljublja. Ne, mi nipošto nismo pozvani slijediti radikalno „darivanje“ života u odricanju od života po primjeru naših branitelja koji su počinili suicid, ali smo dužni na njihovu primjeru naučiti što je ono najvažnije što se niti kupuje niti prodaje, što je vrijednost od koje se ne odustaje, što je istina i pravednost, što dostojanstvo koje je vrednije i od života.
Kaže se da život nema cijene. I to je istina. Što su sve roditelji spremni učiniti da spase život svog teško oboljelog djeteta! No, i od ovozemaljskog života vredniji je život vječni, život koji daje samo Bog jer on jedini ispravno sudi i prosuđuje misli i nakane srdaca, zna što je u čovjekovoj duši i svakome s ljubavlju daje ono što mu pripada, a to je svoju ljubav i praštanje, milosrđe i zaštitu. Od Boga ništa nije vrednije.
Gospodin će, čuli smo u prvom čitanju iz knjige proroka Izaije, „suzu sa svakog lica Gospodin Bog otrti — sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Gospodin reče. I reći će se u onaj dan: Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu!“ (Iz 25,6-10a)
Bog naš ne želi naših suza, ne želi naš plač niti našu žalost, on je – kako lijepo pjeva jedna naša božićna pjesma – Svijeta razveselitelj! Ali da bi se došlo do radosti prave, duboke i trajne, često je potrebno ispiti mnogi gorki otrov, podnijeti mnogu tešku nepravdu i izdržati nevolju veliku. Mi međutim vjerujemo da poslije križa dolazi Uskrs, da je patnja zalog novog života. Kao što je naš sveti blaženik Alojzije Stepinac prošao veliku nevolju, ali zato postao i simbol nove budućnosti čitavoga našega naroda.
U evanđelju čuli smo kako Isus dozva svoje učenike pa im reče: »Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me, a nemaju što jesti. Otpraviti ih gladne neću da ne klonu putem.« Kažu mu učenici: Odakle nam u pustinji toliko kruha da nahranimo toliko mnoštvo?« A Isus im reče: »Koliko kruhova imate?« Oni odgovore: »Sedam, i malo riba.« Nato zapovjedi mnoštvu da posjeda po zemlji, uze sedam kruhova i ribe, zahvali, razlomi i davaše učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su i nasitili se. (Mt 15,29-37)
Isus je darežljiv, on daje gladnom narodu hranu, kruh i ribe. Bilo je to čudesno umnoženje malog obroka koji je međutim nasitio veliko mnoštvo ljudi. Često je upravo to i nama potrebno: početi s malenim, da bi se došlo do velikog. Ono što imamo to treba upotrijebiti. Ali kako? Donijeti pred Isusa da on to blagoslovi i – bit će dostatno svima. Možda je i naše srce žalosno, ali uvijek postoji i barem mali tračak nade i radosti. Donesimo to pred Gospodina i on će to blagosloviti i dat će nam novu snagu i novi život.
Vjerujte ako darivamo samo mali dar, ali ako je u njemu naše srce, sav naš život – kao ona sirota udovica što je u hramsku riznicu ubacila samo dva novčića i dobila veliku Isusovu pohvalu jer je ubacila sav svoj život, sve što je imala – to je velik dar pred Bogom. Ne bojmo se!
Sveti Nikola upućuje nas na nesebičnost i na darivanje. U svakom se daru treba darivati sebe, i najveći dar koji se daje drugima, Domovini i Bogu jest onaj kad netko daje svoj život, tko ne misli na sebe i svoju udobnost, nego je spreman na ovom svijetu sve izgubiti da bi zadobio život vječni na drugom svijetu. A nitko nas ne može obdariti toliko koliko nas neprestano dariva Bog koji nam je dao svoga Sina koji je dao život za nas i uskrsnuvši ostao je s nama i kao najveći svoj dar dao nam Duha Svetoga.
Draga braćo i sestre, dragi vjernici iz Janjeva, Dubrave i Zagreba!
Slavimo danas svetog Nikolu biskupa, zaštitnika djece, mornara, putnika i zaštitnika Janjeva. Ovaj poznati i dragi svetac već se od 4. stoljeća (umro je 6. prosinca 327. godine. i pokopan u Myri, a danas mu se relikvije čuvaju u Bariju) štuje i zaziva kao veliki prijatelj potrebnih, onaj koji nas uči ljubavi i darivanju. Mogli bismo ga nazvati „darežljivim svecem“ jer on je za svoga života darivao siromašne – i to je želio činiti anonimno, da se za njega kao darivatelja ne zna, pa je po njegovu uzoru njegov blagdan prilika za darivanje, osobito djece.
Blagdan sv. Nikole na početku je mjeseca prosinca koji je i mjesec svetog vremena Adventa, kada se svi pripremamo za svetkovinu Božića. Kao uvertira u ono bitno značenje Božića blagdan sv. Nikole već najavljuje upravo temu darivanja kao najvažniji i bitni sadržaj Božića. Ipak, nije to darivanje i – povezano s tim – kupovanje, ludi marketing gdje se zbrajaju zarade i kada trgovci trljaju ruke jer je to razvikano „vrijeme kupovanja“. Ne radi se o takvom darivanju. Riječ je o duhovnom daru koji je sam Bog učinio prema nama ljudima, i što mi svake godine slavimo proslavom Božića, a na što nas upućuje i priprema upravo blagdan sv. Nikole.
Tako i sam materijalni dar – kakav bombon, a nekoć: jabuka, orah, smokva ili kakva sitnica – znak su onog duhovnog dara, prijateljstva i ljubavi koju treba darivati po uzoru na samog Spasitelja koji se sam darovao čovjeku kada se rodio kao ljudsko dijete u Betlehemu ‘za nas ljude i za naše spasenje’ (Vjerovanje).
Pitamo se danas, što sve mi možemo darivati jedni drugima i na kraju – samome Bogu?
Ima jedna lijepa stara dubrovačka pjesma koja kaže: ‘Nije ono ljubav prava kad se srebro, zlato dava. Već je ono ljubav prava kad se srce srcu dava.’ A srce znači samog čovjeka, njegovu bit, njegovu nutrinu i njegovo središte. To znači darivanje bez pridržaja, bez sebičnosti, altruistično, bez računice i egoizma.
Kada tako razmišljamo o darivanju, koje nam je u najvišoj mjeri pokazao sam Bog darujući nama ljudima svoga Sina, a što je oprimjerio u svom životu sveti Nikola darivajući siromašne djevojke da bi se mogle udati te je postao simbol darivanja, pogledajmo kakvi sve darovi mogu biti da bi oni doista označavali samu bit, čitavu našu egzistenciju?
Prije tjedan dana bili smo svjedoci sramotne i nepravedne presude našim bosansko-hercegovačkim braniteljima na međunarodnom sudu u Haagu, kada si je general Slobodan Praljak pred očima čitavoga svijeta oduzeo život. Svi su ostali u nevjerici, u šoku. S jedne su strane pljuštale optužbe, s druge su tekle suze, jedni su likovali, a drugi u žalosti. Što je učinio general Praljak i što je htio poručiti svojim principijelnim činom radikalnog odbacivanja takve nepravedne presude?
On je želio reći da radije bira dostojanstvenu smrt negoli život opterećen tolikom nepravdom. Doista je teško divovima živjeti s patuljcima. On se duboko razočarao. Da je to učinio u normalnim okolnostima, to bi bilo moralno neprihvatljivo i za osudu, ali u tim okolnostima to je postao herojski čin. I umjesto moraliziranja, je li smio počiniti samoubojstvo, gledajmo na tu gestu kao čin posvemašnjega darivanja, kao žrtvu za Domovinu od koje nema veće od davanja života. On je stvarno s tom nakanom otišao na drugi svijet. Želio nam je darovati svoj život kao trajno upozorenje kako se ne smije dopuštati nepravda jer se sijući nepravdu uvijek žanje smrt.
Zar nije i Gospodin naš Isus Krist dobrovoljno dao svoj život za nas, da nas pouči kako je najveća ljubav upravo u darivanju života za prijatelje? A govorili su mu prolaznici neka siđe s križa, i on je to kao Sin Božji i mogao, ali nije želio jer je htio do kraja izvršiti Očevu volju.
Gledajući preneražen presudu iz Haaga i protestne riječi protiv takve presude i ispijanje otrova generala Praljka, upitao sam se: zašto nitko ništa ne poduzima s obzirom na pojavu samoubojstva tolikih branitelja poslije Domovinskog rata koji su također razočarani digli radije ruku na sebe negoli živjeli u ovakvoj sramoti u kojoj se nalazi naša Domovina?
A ona se nalazi okovana veleizdajom naših političara koji su ju odavno izdali i prodali za vlastiti džep, želeći od nje napuniti džepove vlastite nezasitnosti i egoizma, dok su na drugoj strani branitelji hrabro prkosili i metcima i granatama, mržnji i razornoj višestruko jačoj sili neprijatelja, ne štedeći sebe i svoj život, svoje zdravlje i svoje interese. Koliko li se razlikuju te dvije skupine naših ljudi! Jedni samo usmjereni na čuvanje sebe i svojih povlastica, a drugi spremni izgubiti sebe i čak svoj život da bi bilo bolje Domovini i našem hrvatskom narodu. Kojima mi pripadamo?
Važno je odgovoriti na to pitanje. I reći u lice lažnim domoljubima, kako bi Matoš rekao Judama, da su oni otrovali generala Praljka, da su oni pucali u preko 3 tisuće branitelja koji su se ubili poslije rata… Kako se može graditi budućnost na lažnoj prošlosti? Kako se može zaboraviti istina i prihvatiti laž i nepravda? I kako je prihvatljiva presuda koja osuđuje nevine a nagrađuje krive? Tko takvu presudu ima pravo prihvatiti u ime našega naroda?
U ovim dramatičnim okolnostima slaveći svetog Nikolu možemo zorno vidjeti što je najvažnije što se treba darivati i kako smo i mi pozvani da naše darivanje ne bude lažno i površno, da ne zahvaća samo novac i materijalnu vrijednost, nego da to bude darivanje samoga sebe, naše ljubavi i nježnosti, istine i pravednosti, našeg domoljublja, čovjekoljublja i nadasve Bogoljublja. Ne, mi nipošto nismo pozvani slijediti radikalno „darivanje“ života u odricanju od života po primjeru naših branitelja koji su počinili suicid, ali smo dužni na njihovu primjeru naučiti što je ono najvažnije što se niti kupuje niti prodaje, što je vrijednost od koje se ne odustaje, što je istina i pravednost, što dostojanstvo koje je vrednije i od života. Kaže se da život nema cijene. I to je istina. Što su sve roditelji spremni učiniti da spase život svog teško oboljelog djeteta! No, i od ovozemaljskog života vredniji je život vječni, život koji daje samo Bog jer on jedini ispravno sudi i prosuđuje misli i nakane srdaca, zna što je u čovjekovoj duši i svakome s ljubavlju daje ono što mu pripada, a to je svoju ljubav i praštanje, milosrđe i zaštitu. Od Boga ništa nije vrednije.
Gospodin će, čuli smo u prvom čitanju iz knjige proroka Izaije, „suzu sa svakog lica Gospodin Bog otrti — sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Gospodin reče. I reći će se u onaj dan: Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu!“ (Iz 25,6-10a)
Bog naš ne želi naših suza, ne želi naš plač niti našu žalost, on je – kako lijepo pjeva jedna naša božićna pjesma – Svijeta razveselitelj! Ali da bi se došlo do radosti prave, duboke i trajne, često je potrebno ispiti mnogi gorki otrov, podnijeti mnogu tešku nepravdu i izdržati nevolju veliku. Mi međutim vjerujemo da poslije križa dolazi Uskrs, da je patnja zalog novog života. Kao što je naš sveti blaženik Alojzije Stepinac prošao veliku nevolju, ali zato postao i simbol nove budućnosti čitavoga našega naroda.
U evanđelju smo čuli kako Isus dozva svoje učenike pa im reče: »Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me, a nemaju što jesti. Otpraviti ih gladne neću da ne klonu putem.« Kažu mu učenici: »Odakle nam u pustinji toliko kruha da nahranimo toliko mnoštvo?« A Isus im reče: »Koliko kruhova imate?« Oni odgovore: »Sedam, i malo riba.«
Nato zapovjedi mnoštvu da posjeda po zemlji, uze sedam kruhova i ribe, zahvali, razlomi i davaše učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su i nasitili se. (Mt 15,29-37)
Isus je darežljiv, on daje gladnom narodu hranu kruh i ribe. Bilo je to čudesno umnoženje malog obroka koji je međutim nasitio veliko mnoštvo ljudi. Često je upravo to i nama potrebno: početi s malenim, da bi se došlo do velikog. Ono što imamo to treba upotrijebiti. Ali kako? Donijeti pred Isusa da on to blagoslovi i – bit će dostatno svima. Možda je i naše srce žalosno, ali uvijek postoji i barem mali tračak nade i radosti. Donesimo to pred Gospodina i on će to blagosloviti i dat će nam novu snagu i novi život.
Vjerujte ako darivamo samo mali dar, ali ako je u njemu naše srce, sav naš život – kao ona sirota udovica što je u hramsku riznicu ubacila samo dva novčića i dobila veliku Isusovu pohvalu jer je ubacila sav svoj život, sve što je imala – to je velik dar pred Bogom. Ne bojmo se!
Sveti Nikola upućuje nas na nesebičnost i na darivanje. U svakom se daru treba darivati sebe, i najveći dar koji se daje drugima, Domovini i Bogu jest onaj kad netko daje svoj život, tko ne misli na sebe i svoju udobnost, nego je spreman na ovom svijetu sve izgubiti da bi zadobio život vječni na drugom svijetu. A nitko nas ne može obdariti toliko koliko nas neprestano dariva Bog koji nam je dao svoga Sina koji je dao život za nas i uskrsnuvši ostao je s nama i kao najveći svoj dar dao nam Duha Svetoga.
Neka nam, braćo i sestre, bude plodan ovaj Advent. Neka nas učini odgovornima i ozbiljnima da svoj život shvatimo kao dar, da ga istrošimo u ljubavi za druge, za naše bližnje, za našu Crkvu i Domovinu.
Amen.
Neka nam, braćo i sestre, bude plodan ovaj Advent. Neka nas učini odgovornima i ozbiljnima da svoj život shvatimo kao dar, da ga istrošimo u ljubavi za druge, za naše bližnje, za našu Crkvu i Domovinu.
Amen.”
