Biskup Mile Bogović: Ne čudim se Frljiću, nego onima koji zalijevaju njegovu vrstu umjetnosti i to novcem poreznih obveznika

Mons. Mile Bogović, umirovljeni gospićko-senjski biskup, u razgovoru za Laudato.hr komentirao je pogrdno, uvredljivo uprizorenje svoje osobe u predstavi ‘Šest likova traži autora’ Olivera Frljića.

Čvrstoću svog kršćanskog karaktera biskup potvrđuje i činjenicom da se zbog te diskreditacije ne osjeća uvrijeđenim.

– Nisam toliko osjetljiv na te napade, jer sam ih dosta imao u svojoj službi. Nisam shvatio da se to odnosi na mene osobno. Poznajem djelovanje Frljića, već sam imao nekih kontakata s njim preko medija. Nije to meni toliko teško palo. Ali to je jedna sablazan, bez obzira kako to tko primio. Tako nešto ne bi se smjelo događati.

Nisam osobno uznemiren, nego sam uznemiren za naše društvo koje prihvati kao normalno ono što je blasfemija i nenormalno. Društvo pokazuje veliku dozu bolesti, ako to prihvati kao normalno postupanje. Svakako je loš znak da naše društvo to podnosi kao normalan način izražavanja u umjetnosti, još kada to kaže netko tko sebi prisvaja pravo na umjetnost. Najprije bi trebalo vidjeti je li to uopće umjetnost. I umjetnost ima jasna razgraničenja između kulture i nekulture – kaže mons. Bogović.

Smatra da bi i država trebala ‘postaviti neke kriterije i u najmanju ruku odustati od financiranja toga’. Frljiću je dana velika pozornost, ‘što je on i htio da se dogodi’ te učinjeno biskupa „posebno ne boli – bio bi to znak da je dobro pogodi’.

Prizor ‘pričešćivanja’ kokainom zapravo pokazuje, smatra mons. Bogović, da nije on toliko bio cilj i meta Frljićeve mržnje.

– Nego je on izabrao jednog od biskupa, predstavnika Crkve, da napadne i Crkvu, i to na svetogrdan način. Jer ono što je katoliku najsvetije, izruguje i čini kokainskom, uličnom prašinom. Jasan je napad, ne na pojedinca, kao i kod drugih, nego na pojedine stavove koje pojedine ustanove zastupaju. Poznato je već da je Frljić i u drugim slučajevima bio žestoki oponent onoga što Crkva uči i preporučuje – kaže mons. Bogović.

Prikazano u predstavi je govor mržnje, a krije se iza umjetničke slobode koja ‘provocira’.

– Opasnost je kad neko traži da se sankcionira govor mržnje, to je ono što oni sada rade, što nije dopušteno činiti prema drugima koji drugačije misle, a da se oni sami sebe od toga ograde i uvijek imaju neki jaki, obrambeni sustav. A kako je drugima, to im nije važno – upozorava biskup Bogović.

Podsjeća na susret od prije petnaest godina, kad je tražio mjesto za gradnju Crkve hrvatskih mučenika u Udbini. Tada se jedan iz Vlade dogovorio s predsjednikom Saveza boraca da će Crkva obnoviti srušeni partizanski spomenik i staviti taj spomenik na ulazu u crkvu.

– To je za njega bio put da dobijemo lokacijsku dozvolu. Rekao sam mu kako mu takvo nešto uopće može pasti napamet. On mi je začuđeno rekao da mi je samo htio pomoći. Odgovorio sam mu, ‘Odsada me možete napadati koliko hoćete, ali mi više nemojte pomagati’. Tako i ovdje, ne bojim se Frljićevih napada. To nije moja posebna briga i strah. Bojao bih se kada bi me Frljić i njemu slični počeli hvaliti.

Jedino mi je u početku bilo nejasno kako je mene ubrojio među sada vrlo aktivne i prisutne osobe u društvu, koji se trude učiniti što mogu za ovaj narod i državu. To su Željka Markić, Thompson, Velimir Bujanec, Zlatko Hasanbegović, Josip Klemm.

Ja ne samo da sam u mirovini, nego se i vladam kao stari umirovljenik. Vratio sam se u područje u kojem sam bio prije nego sam postao biskup, u povijest. Sada sam u 17. st. Kao takav, ne zaslužujem njegovu pažnju. No, vidi se da Frljić dobro pamti.

Prije više godina, rekao sam da se ne čudim njemu što tako radi, nego onima koji zalijevaju njegovu vrstu umjetnosti, i to iz kante poreznih obveznika. Da nema tog zalijevanja, ne bi bilo ni Frljićevog djela. Neki su to zlobno protumačili, da želim Frljićevu smrt. Što mi nije bilo ni na kraj pameti. Zato mi je sad Frljić našao mjesto među fašističkim svinjama koje treba pogubiti.

Za njega, dakle, ja sam svinja. Kad bih ja to rekao za njega u bilo kojem kontekstu, to bi bio govor mržnje. Ovako je to humor i satira. Frljić je za kerempuhovce umjetnik. Ne znam čemu im služi taj novi ‘okvir za mržnju’, kako bi rekao Krsto Papić.

Ta vrta ‘umjetnosti’ silno me podsjeća na onu iz 1945. g., kad su komunistički ‘bogovi’ sebi prisvojili pravo da tisućama i tisućama ljudi oduzmu dostojanstvo na koje ih je Bog uzdigao te sve proglase ušima, gnjidama i štakorima, pa ih onda potamane i bace u jame, rovove i bezdanke. Bila je povlastica ako ih nisu žive bacili. Ovdje nas šestoricu nisu ubrojili među gnjide i štakore, nego smo promaknuti u svinje i završili smo kao svinje.

Zar nije i Frljićevo ubijanje fašističkih i ustaških svinja slično umijeću tog davnog izuma koje je obilno korišteno u ljeti 1945. g.? Ta sličnost je velika, pa makar to nazočnima u kazalištu Kerempuh sve izgledalo zabavno i veselo – upozorava mons. Bogović.

No, biskup smatra da ‘i takva ‘umjetnost’ može uroditi dobrim plodovima, ako se ispravno shvati’. U tom vidu je spomenuo događaj opisan u Starom Zavjetu, u Drugoj Knjizi o Samuelu, a čitan je na misi baš ovih dana, 29. siječnja. O čemu se radi?

U želji da ga ubije, kralja Davida je progonio njegov vlastiti sin Abšalom. Bježeći sa svojom pratnjom, David je naišao na Šimeja, čovjeka koji je Davida proklinjao, bacao kamenje na njega i pratnju. Jedan iz pratnje, Abišaj, zamolio je Davida da mu dopusti ubiti Šimeja, ‘toga uginulog psa’, kako je rekao.

David je žestoko odvratio: “Ako mu je Gospodin zapovijedio: ‘Proklinji Davida’, tko ga smije pitati: ‘Zašto činiš tako?’. Eto, moj sin koji je izašao iz moga tijela, radi mi o glavi, a kamoli neće sada ovaj Benjaminovac! Pustite ga neka proklinje, ako mu je Jahve to zapovjedio’“.

– To znači da Bog može dopustiti i zlo, Šimeja, da napadne dobro, Davida. Ali ne da ga uništi, nego da bi dobro poraslo i ojačalo. To se očituje i u Isusu Kristu, kojemu je zloća Heroda, Pilata, farizeja, pomogla da se u njemu očituje bezgranična i bezuvjetna Božja ljubav prema čovjeku. Inače, da su ga samo hvalili i pljeskali mu, ne bismo imali takvog i tolikog Otkupitelja. Zar nisu nenaklona okolina i komunistički progoni pomogli da imamo veličanstvenog Alojzija Stepinca!?

Najveći je poraz zloće u tome što će na koncu uočiti da je pomagala dobru u rastu i da donosi još veće plodove. Slično kao što ljubav pomaže svakoj osobi da raste. Tako se događa i danas. Netko može ovo ponižavanje ljudi shvatiti kao poraz dobrote. Međutim i sve to može poslužiti da dobrota još više poraste, a ne da bude poražena – poručuje mons. Bogović.

Davidova veličina došla je snažno do izražaja baš kad ga je Šimej pogrđivao i na njega bacao kamenje.

– Frljić je sada poput Šimeja, sijač pogrda i bacač kamenja prema drugima. Ali vjerujem da će i on jednom spoznati da je u svoje ruke bolje uzeti zdravo sjeme, umjesto kamenja, i bacati ga tako da drugi kraj njega osjete korisnost njegovog sijanja i djela. Ne mogu vjerovati da za takvo sijanje zdravog sjemenja ne bi imali sluha kerempuhovci, koji su se ugodno zabavljali kad su padale glave tzv. fašističkih svinja, među kojima je i moja – kaže biskup Bogović.

Zaključno poručuje: ‘Neće biti velikog rasta Crkve ako ne bude i mučenika. Jasno da će biti Šimeja koji će po nama bacati kamenje i onda kad nismo ništa krivi. Ali mi nećemo biti sijači tame. Znajmo se postaviti poput Davida, Alojzija Stepinca i naših velikana koji nam trebaju biti vođe i pokazatelj kako postupati’.

 

IZVOR: Laudato.hr