Bivši glavnu urednik Večernjeg lista Branko Tuđen nazočio je promocije knjige Rade Dragojevića “Šuvar politička biografija”. Rade Dragojević je rođen u Gospiću, sociolog po obrazovanju, član SKD Prosveta i novinar portala Novosti koje izdaje Srpsko narodno vijeće.
Branko Tuđen, malo je reći, nije oduševljen ni knjigom ni promocijom knjige o Stipi Šuvaru, komunističkom političaru koji je obilježio posljednjih 20-ak godina Jugoslavije:
“KRNJA PROMOCIJA KNJIGE O ŠUVARU, KAO ŠTO JE I SAMA KNJIGA. IZDAVAČ PROFESOR AGIČIĆ, ČINI SE I SAM NEZADOVOLJN, NIJE IMAO ODGOVORA ZAŠTO JE TAKO I UPUTIO ME NA AUTORA. MOŽDA JE KNJIGA OBJAVLJENA SAMO ZATO JER JU JE FINANCIRALO MINISTARSTVO?
U knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, pred oko 70 posjetitelja, predstavljena je knjiga Rade Dragojevića pod naslovom “Šuvar politička biografija”. Knjiga u biti nije istraživačko djelo nego publicistički pokušaj u kojem Dragojević koristi već objavljenu literaturu, ali ne svu, osobito ne onu koja obilježava Šuvarovo izravno sudjelovanje u politici i to u najvažnijem razdoblju dok je bio predsjednik Predsjedništva CK SKJ. O tome sam pisao u recenziji knjige 8. kolovoza.
Dragojević nije koristio knjigu Andrije Čolaka “Agonija Jugoslavije“, vjerojatno jer za nju nije ni znao, a i ne samo nju nego ni vrlo bitne Mamulinu, Murićevu, Čkrebićeve i Kadijevićeve knjige.
Andrija Čolak, u ono doba neka vrsta glasnogovornika CK, u najizravnijem je smislu otkrio mnoge zaplete nastale Šuvarovom najavom u siječnju 1989. da će na sastanku CK Jugoslavije reći “popu pop, a bobu bod” (prozvati Miloševića), kao i umiješanost tadašnjeg vojnog vrha da to Šuvar ne učini.
Vojska je bila stavljena u prvi stupanj pripravnosti, a Skupštinu SFRJ, gdje je plenum održan, kontrolirali su agenti KOS-a u civilu. Vjerujem da bi to bilo draže čuti na predstavljanju nazočnima supruzi i mlađem Šuvarovom sinu, nego ono što je tihim glasom priopćavala Branimira Lazarin.
Šuvarovu “političku biografiju” predstavili su Boris Buden, filozof, prevoditelj i publicist, Branimira Lazarin novinarka Novosti i Petar Pavlović, autor u Radničkom portalu. Predstavljanje je moderirao Damir Agičić, sveučilišni profesor i vlasnik izdavačke kuće Srednja Europa koja je knjigu objavila.
Predstavljanje je bilo nezanimljivo i krnje kao što je djelomice i sama knjiga. Oni nisu saželi 16 godišnju Šuvarovu političku karijeru u kojoj je poslije toliko godina zapaženo ostalo samo njegovo sudjelovanje u završnici raspada Jugoslavije. Razglabanje o reformi školstva i tzv. bijeloj knjizi potpuno je nevažno prema činjenici (ako) je vojska makar na jedan dan u siječanj/veljača 1989. izravno utjecala na politički život ondašnje države. Što je bio početak uplitanja koji je završio u krvi.
Posebno je dosadna bila Branimira Lazarin svojim dugim i neuvjerljivim pledoajeom o reformi školstva.
Nešto zanimljiviji bio je Boris Buden koji se ispričao zbog napada na Šuvara početkom devedesetih godina. U tekstu u ondašnjem časopisu Arkzin on Šuvara naziva “neuspješnim spletkarošom vrijednim sažaljenja”, a njegov odnos prema vojnom vrhu “samoponižavajućom snishodljivošću”. Na promociji Buden je, pak, rekao kao je Šuvar bio u nemogućoj situaciji. No, Buden nije pokazao da je o tome pročitao bilo što bitno, pa ni knjige koje spominjem.
Budenova karijera je krajnje proturječna. U jednom trenutku na predstavljanju je uzviknuo “nisam više demokrat”. Neovisno od toga, čini se da Buden i dalje gaji nepovjerenje prema hrvatskom osamostaljenju.
Poslije predstavljanja pitao sam izdavača, sveučilišnog profesora Agičića, zašto je u knjizi zapostavljena činjenica da je Šuvar bio član Predsjedništva SFRJ i član oba partijska predsjedništva Hrvatske i Jugoslavije, zašto nema ovoga o uplitanju vojske, što bi danas bilo zanimljivije od nekakvog Dragojevićevog filozofiranja koje aktualna generacija teško može razumjeti. Agičić mi je prilično odrješito odgovorio: “Pitajte autora!”
To me navelo na zaključak da i sam profesor nije zadovoljan knjigom, ali kako ju je financiralo Ministarstvo kulture i medija RH, on nije imao ekonomskog razloga da ju ne objavi”, napisao je Tuđen
O Stipi Šuvaru:
Stipe Šuvar ( Imotski, 1936. – Zagreb, 2004.) bio je političar, komunist, sociolog i sveučilišni profesor. Političku afirmaciju doživio poslije gušenja Hrvatskog proljeća, tijekom kojega se svrstao uz Vladimira Bakarića i pobjedničku frakciju koju je instalirao Josip Broza Tito.
Kao republički sekretar (ministar) za prosvjetu i kulturu proveo je u razdoblju od 1974. do 1982. godine ozbiljnu reformu srednjoškolskog sustava, u kojemu su između ostalog bile ukinute gimnazije, ali i prave zanatske škole čime se upisao u povijest hrvatskog školstva. Srednje škole u Hrvatskoj tad su se, po njemu, zvali šuvarice.
Od 20. lipnja 1988. do 17. svibnja 1989. godine je predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, a od 15. svibnja 1990. do 24. kolovoza 1990. godine je potpredsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije. Tad ga je zamijenio Stjepan Mesić, a Šuvar se vratio na Filozofski fakultet u Zagrebu gdje je vodio katedru Sociologije sela i Demografije.
M. Marković/Foto: B. Tuđen/promo
