Blaž Slišković: Drago mi je da je Stari most srušen ako korišten za prijevoz streljiva za Armiju BiH

“Što je za mene značilo rušenje onog mosta?”, 0dgovorio je pitanjem nekoć slavni nogometaš Veleža i Hajduka, a kasnije izbornik reprezentacije Bosne i Hercegovine, Blaž Slišković u intervjuu koji je dao Urošu Jovičiću za beogradski Nedeljnik. Dio intervjua prenosimo uz dopuštenje redakcije.

“Ovo ti je jedan poseban grad”, rekao je o Mostaru Baka Slišković na početku velikog intervjua, a onda ispričao jednu priču.

“Imo sam ti ja u djetinjstvu nerazdvojnoga druga, svi ga zvali Metla. U ovom gradu svak ima baremjedan nadimak. I tako ti ja s Metlom živio, drugovao, odrastao, bili nerazdvojni, i Metla ti prije četiri godine umre. Znaš što u tom trenutku shvatim? Pa ja ne znam kako je čovjeku ime i prezime.

Hej, godine i decenije prijateljstva i ja ne znam kako mi se jaran zove. Jer to nikad nije ni bilo bitno, ako ćemo pravo. Kome je još bilo važno kako ti je ime i od kojih si? Tek sam tad saznao da je čovjek bio musliman, Elvedin mu bilo ime.

Misliš da smo ikad pomislili na tako nešto dok smo bili dječaci? Meni je kuća bila blizu katoličke crkve, a mi se okupimo kad je misa, pa hakamo one što idu na misu ili što idu u džamiju. Pa što’š tamo, to nas samo razlikuje? Nas su učili starci da je najvažnije biti čovjek i Mostarac.”

Na pitanje o rušenju Starog mosta, čuvenog i svjetski poznatog simbola Mostara, Baka kaže:

“Pa bila je to tužna slika”, odgovorio je Slišković.

“Samo znaš što? Ako je, i samo ako je, istina da je taj most korišten da se prevozi streljivo za Armiju BiH, drago mi je da je srušen. Ne zbog armije, nego zbog streljiva. Isto bih ti rekao i da je preko toga mosta streljivo vozio HVO. Tako je sačuvano možda nečijih sto života. A jedan ljudski život vrijedi više od sto starih mostova. Dao bih sto jebenih mostova za jedan život.

I znaš što je bit u tome? U Mostaru su bili srušeni i svi drugi mostovi, svi su bili srušeni. Samo što oni koji za njim kao toliko žale, žale jer su taj napravili Turci. Eto zašto. U tome vide suštinu, kao što neki drugi vide suštinu u tome što je neki most napravila Austrougarska. A za to vrijeme ne žale za deset tisuća ljudi.

Kažu, most je simbol. Jest. Ali evo, napravili su novi. Treba stvari gledati objektivno. Ima mnogo takvih priča o simbolima u Mostaru, a nitko ne priča o objektivnim stvarima”, izjavio je Slišković

Na pitanje misli li, recimo, “na otimanje stadiona od Veleža”, Slišković je poručio da je stadion na zapadnoj strani grada.

“Mislim i na to. To ti je jedan od primjera. Jebo ga ti, stadion je na zapadnoj strani grada. Gradski stadion. Nit Veležov, nit Zrinjskog. To što je taj dio grada pripao jednima, a ne drugima, sad se više ne može promijeniti. Ne možeš uzeti stadion i prenijet ga na drugi dio grada. Ne možeš. Da je Grbavica u nekim okolnostima i nekim drugim razvojem situacije pripala Srbima, misliš li da bi stvarno Željezničar igrao na Grbavici i dalje? Pa ne bi, naravno.

Još je ljudima iz Veleža nuđeno da se napravi neki dogovor, ali nisu htjeli. Ja im uvijek kažem, očistite ispred svojih vrata. Oni mi onda kažu – izbrisat ćemo te iz povijesti. Pa im ja ponudim da im donesem gumicu. Nije mene briga ni za status legende, ni za stadione, ni za mostove…”, rekao je, uz ostalo, Slišković.

Poručio je da mu je žao ljudi opterećenih prošlošću.

“Jes’, za ljude. Njih je rat najviše promijenio. Svatko je nekog izgubio u tom ratu i zato razumijem ljude koji se ne mogu pomiriti s gubitkom. Ja, hvala Bogu, nisam imao gubitke, nije mi nitko iz obitelji tijekom rata poginuo, tko zna kako bih razmišljao. Poznajem divnoga čovjeka, Hrvata, oženjenog muslimankom, s kojom je imao kćer koja je tijekom rata ubijena. I on mi veli – oprostiti, moram, zaboraviti neću. Toga mi je žao. Nekih ljudi koji su izgubili voljene i koji neće moći učiti neke nove generacije normalnim odnosima. Uvijek će ostati neki biljeg rata. Zato ja ne vjerujem da će sve promijeniti nove generacije. Sve ide iz obitelji. A njihove su obitelji ranjene…”, kazao je Slišković.

Slišković je Sarajevu zamjerio forsiranje termina Bosna, ali i objasnio zašto su u Sarajevu “namršteni”.

“Samo da nema ovoga vjetra, bilo bi i 30 stupnjeva. A vi preko Sarajeva idete, tamo nema ni 15. Sve je drugačije – i klima, i narod, i raspoloženje. Nama je ovdje sunce devet mjeseci, oni tamo sretni budu ako traje mjesec. Kako i da ne budu namršteni? I opet neće priznati da smo drugačiji. Svaku će ti priliku iskoristiti da nametnu to – Bosna. Na komemoraciji Ivici Osimu neki dan gradonačelnica Sarajeva (Benjamina Karić Londrc

, op. a.) pet puta ponavlja ‘naša Bosna’, pa ‘naša Bosna’. Došlo mi je bilo da ustanem. De o čovjeku pričaj, ne politiziraj i smrt.

A sjećam se, pomoćnik sam bio velikom gospodinu Miši Smajloviću u reprezentaciji, a Enver Marić trener golmana. I igramo negdje u inozemstvu, trebamo ući u autobus, Mara stoji ispred autobusa, neće ući. Ja ga pitam što mu je, on mi veli – ‘kad promijene ovu tablu na kojoj piše Bosnia umjesto Bosnia and Herzegovina, ja ću ući’. I ja tako isto pored njega stanem i nismo ušli dok za desetak minuta nisu promijenili tablu”,  rekao je Slišković