Bogdan Bogdanović arhitekt, profesor, pisac, gradonačelnik Beograda (1982-1986), autor brojnih glasovitih spomenika, za skopski Puls 10. prosinca 1993. godine:
“Srbi su sada kao autistično dijete, koje ne kontaktira s vanjskim svijetom, koje ne može ništa izgovoriti, koje ne može čuti što mu se govori. Srbija nije u stanju čuti što se govori, što se misli, niti je u stanju otići čak ni do Zagreba.
Srbija nije u stanju da vidi u kom je svijetu. Ona je u jednom lažnom svijetu, u lažnoj stvarnosti. Ovo što vidite nije “stvarna stvarnost”, ovo je srpska stvarnost. Mi danas živimo kao posljednji narod na svijetu.
Plašim se da je srpska psiha jako ugrožena. Vi te ljude više ne možete promatrati kao normalne. Oni su napola već negdje u nekom drugom svijetu. Tvrdio sam da ćemo biti posljednji Indijanci u Europi. I sada doživljavamo sudbinu pretkolumbovske civilizacije koja se raspala budući da nije mogla shvatiti realnost.
Kad su doseljenici iz Europe došli u Ameriku, donijeli su civilizaciju koju tamošnji narodi nisu mogli shvatiti I oni su se jednostavno povlačili pred civilizacijom. Mi smo sada u toj situaciji. Taj autizam pritiska srpsku naciju do te mjere da je ona u stanju raspada.
Na momente osjećam strah za sudbinu srpske nacije. Mi znamo da nacionalizam najbolje od svega može da razori naciju. Srpski nacionalizam je uništio srpsku naciju. I ovo što mi sada gledamo ovdje, to je samo model za nešto mračno što će se desiti u budućnosti.”
(Puls, Skoplje; 10. prosinca 1993.)
“Kad je došao Josip Broz, Srbi su se zaljubili u njega i pjevali mu “ljubičice bela”. Kada je on otišao, oni su pustili brade. Stanje u Srbiji je tragično. A najveća tragedija je u mozgovima ljudi. Bojim se da je srpska tragedija dugo pripremana, mnogo prije komunističkog perioda.
Ona vuče svoje korijene iz polovine devetnaestog stoljeća, od Ilije Garašanina i njegovog “Načertanija”. Jako je kriva naša inteligencija ili bolje rečeno polu inteligencija. Samo pogledajte drastični primer – Srpsku akademiju nauka i umjetnosti. Oni su sebe potpuno isključili i nema Akademije u svijetu koja s njima komunicira.”
(Bogdan Bogdanović: “Glib i krv”; Beograd 2001.)
“Kada sam posljednji put bio u Beogradu i prošetao do čaršije prema Sabornoj crkvi moji utisci bili su stravični! Tom prilikom sam vidio tolike mantije da me spopao užas. Nikada u Srbiji to tako nije bilo. Srpsko pravoslavlje je bilo mnogo bolje u vreme moje mladosti nego sada. Kada me je pop krstio, ja sam ga popiškio, a pop je kazao “imaš pravo, sine”.
Bio jejedan sasvim drugi ton, a ovo sada je nešto mračno rusko-grčko. Tu ima strašno bolesnih ljudi. To će u Srbiji potrajati još desetak-dvadeset godina, što je dovoljno da se upropasti jedna generacija.
Veliki su grijesi Srpske pravoslavne crkve. Ona se prije svega mora postaviti prema svom velikom ideologu kojeg su proglasili za sveca – Nikolaju Velimiroviću. To je čovek koji je bio zastrašujući antisemit, pozivao je javno na uništavanje Židova. To znači da su temelji srpskog pravoslavlja vrlo diskutabilni. O srpskoj crkvi mislim sve najgore. Imam razumevanja za kulturni kler, ali naša crkva je užasno antiintelektualna i arhaična.”
(Bogdan Bogdanović: “Srbi su u ovom ratu izgubili i dušu i čast“/ Ljiljan, Sarajevo 1995. )
“Da sam odćutao, živio bih danas mirno i sramno. Ali, odćutati se nije moglo. Šifra je bila suviše jasna.”
(Bogdan Bogdanović 1992.)
Bogdan Boganović je bio jedan od rijetkih Srba koji su se osamdesetih usprotivili Miloševiću u Srbiji. Zbog prjetnji je 1993. napustio Beograd i otišao u egzil. Umro je u Beču 18. lipnja 2010.
M. Marković/Foto: arhiv
