Braća iz Zagreba heroji su Vukovara: Gledali su smrt u oči, a opet bi sve ponovili

Oni su obični zagrebački dečki s Trešnjevke. Skromni, pristojni i miljama udaljeni od politike. Oni su istinski heroji Domovinskog rata. Oni su dragovoljci i branitelji, oni su braća Capek – Zdenko i Marijan. Njihovu priču objavio je HRT.

Gledajući iz toplog zagrebačkog doma na televiziji slike iz Vukovara, u rujnu 1991. odlučili su krenuti u obranu toga grada.

Stariji brat Zdenko sa svojim prijateljem išao se prijaviti kao dragovoljac u rat. No mlađi brat Marijan nije htio propustiti takvu priliku te se i on hrabro prijavio. Imao je samo 22 godine i volio je gledati film “Rambo”. Mislio je kako je fizički jak, čvrst, spreman na sve.

Zdenko i Marijan zajedno su krenuli u tu ratnu avanturu. Prema Vukovaru su krenuli sa Zagrebačkog velesajma. Ondje su se ukrcali u autobus u kojem je bilo još hrabrih momaka.

U Vukovar s pjesmom i osmijehom

Marijan je istaknuo kako su svi dečki krenuli put Vukovara pjevajući, hrabro, s osmijehom na licu, ali primijetio je čim su se približili Ivankovu, pjesma je stala, tišina se uvukla u autobus i vidio se strah u očima mladih dragovoljaca.

Vozač ih je ostavio na cesti, a u daljini su se čuli pucnjevi. Hrabri zagrebački momci krenuli su “Kukuruznim putem” prema Vukovaru. No tada nisu znali da je upravo njihova grupa zadnja koja ulazi u taj, već razrušeni grad.

“Svaki dan je bio težak”

Vukovar je bio u okruženju i nije se moglo ući u njega tek tako. Zdenko je kazao kako su se baš taj dan vodile velike borbe. Obojica su osjetila strah, ali i miris baruta i dima. Kuće su gorjele, jednostavno prava kataklizma. – Tu noć smo mi ušli u taj pakao Vukovara. Doslovce u pakao Vukovara. Danonoćna granatiranja, danonoćne borbe, danonoćni napadi sa zemlje i iz zraka, naglasio je Zdenko.

Naši branitelji u Vukovaru i okolnim mjestima nisu imali veliko naoružanje. Borili su se protiv puno jačeg neprijatelja. Ali imali su veliko srce i nisu željeli pokleknuti, jednostavno su odlučili braniti svoju zemlju.

Marijan se prisjeća kako je svaki dan bio težak, nije bilo odmaranja niti opuštanja. Osim što se borio protiv snažnog neprijatelja, borio se i sam sa sobom. Onaj Rambo koji je čučao u njemu, ipak je imao strah, nije poznavao svoje granice izdržljivosti, iako je bio sportaš.

No u Vukovaru nema topline, nije to “šora” kvartovskih klinaca. To je ipak sasvim druga priča. Marijan je istaknuo da je morao brzo odrasti i sazrijeti.

Jedino je tako mogao preživjeti. Borbe su se vodile danonoćno, kuća za kuću, ulica za ulicu. Saznali su da je poginuo i njihov hrabri zapovjednik Blago Zadro. Obrana je već tada bila slabija, polagano su pucale uzde, a najvažnije je postalo spasiti svoju glavu.

Obojica su se pitala što im je to trebalo, mogli su još uvijek ispijati kavu na zagrebačkom glavnom trgu. Ali to je trajalo samo minutu. Znali su da moraju, zajedno s ostalim braniteljima, obraniti hrvatski Vukovar.

Dani su prolazili, a situacija na terenu bila je sve gora. Mnogo ranjenih, ali i smrtno stradalih suboraca.

– Netko bude ranjen, netko pogine, nemaš vremena razmišljati o njemu. Sad moraš razmišljati o sebi. Sjetimo se svih tih dečki i danas, nakon trideset godina poslije, ali ti jednostavno ne stigneš. Ne stigneš o tome misliti. Tisuću puta sam sebe ulovio da ne mislim na brata, što će se njemu dogoditi, jer nemaš vremena. Ne stigneš misliti. Misliš o tome da ti moraš preživjeti, taj trenutak, tu sekundu. Postoje ulične borbe, vi ne razmišljate hoće li vam brat biti ranjen ili hoće li suborac biti ranjen. Vi razmišljate kako sačuvati svoju glavu, poručio je mlađi Capek.

“Vukovar nije prodan”

Početkom studenoga shvatili su da nešto nije u redu. Nisu dobivali prave informacije. Iako su bili razdvojeni, saznali su kako su se zapovjednici Vukovara povukli i otišli u proboj.

Hrabri branitelji, domaći, ali i oni koji su došli braniti Vukovar, nastavili su se boriti. No do informacija je sve teže bilo doći. U zapovjedništvu nema nikoga. Marijan je shvatio nakon dva, tri dana da je ostao s kolegom na zadnjoj crti obrane.

Nije znao da su se ostali povukli. I tada je shvatio kako neće moći obraniti Vukovar te da se približava kraj.

Zdenko je naglasio da se ni u tim trenucima nije osjećao napušteno. Kazao je da je bio svjestan situacije i da je bilo iluzorno očekivati da netko dođe u pomoć te da se uspije probiti do Vukovara.

Marijan naglašava da usprkos svemu Vukovar nije prodan.

– Morate znati da je to ’91. godina, stvaranje Republike Hrvatske. Hrvatska nema vojsku, Hrvatska se brani s 35 do 40 tisuća ljudi. To ćete danas teško čuti, zato što mi Hrvati o sebi imamo jako veliko mišljenje i da smo mi veliki branitelji i ratnici. No moramo biti svjesni da kada je napadnuta  Hrvatska, da je svega 35-40 tisuća dragovoljaca Domovinskog rata izašlo van i reklo – e, nećete, dodao je.

Pakao u logorima

Stariji brat Zdenko rekao je kako su se ljudi počeli polagano okupljati u obućari te su svi željeli biti na jednom mjestu, a civili koji su ostali u gradu, osjećali su sigurnost uz svoje branitelje.

Četnici su okružili tenkovima obućaru, prijetili da će ubiti civile ako se naši borci ne predaju. Zbog sigurnosti civila te da ne padne još koja nevina žrtva, hrabri borci predali su oružje i pali u ruke Jugoslavenske narodne armije.

I tada kreće pravi pakao. Odvedeni su u logor Stajićevo. Četnici, rezervisti Srbije tukli su hrvatske branitelje, ali i one Srbe koji su branili svoj dom te koji nisu podržavali velikosrpsku politiku.

Batine su bile svakodnevica, kao i ispitivanja. Ljudi su nestajali, krvi je bilo posvuda.

– Ubili su jednog našeg branitelja, tukli su ga pendrekom, nisu ga tukli, lupali su ga u glavu, ne onom dužom stranom, već onom kraćom. Doslovce su se iživljavali dok čovjeku nije pukla lubanja. Bilo je krvi. Meni je to bilo na negdje pola metra. Srce mi je skoro stalo, poručio je Zdenko.

Braća Capek premještena su u logor Srijemska Mitrovica. Obojica su kazala kako su uvjeti u tom logoru bili znatno bolji nego u Stajićevu, no ispitivanja su bila puno brutalnija.

Ipak, u jednom trenutku došao je i Crveni križ te je popisao sve zarobljenike. Tada su svi naši branitelji, pa tako i braća Capek, osjetili veliko olakšanje jer nisu više broj, sada imaju svoje ime i prezime.

Razmjene zarobljenika

Počele su razmjene zarobljenika, ali braća Capek nisu bila na popisu. To ih je ponekad i ljutilo, ali nikada nisu gubili nadu i vjeru. Dana 15. siječnja 1992., kada je priznata Republika Hrvatska, Zdenko je istaknuo da su hrvatski branitelji u logoru bili presretni. Batine su bile brutalne, ali ponos i hrabrost bile su jači. Trpjeli su batine, ali znali su da su pobijedili. I taj trenutak ne može zamijeniti ništa.

Prolazili su dani, pa i mjeseci, batine su i dalje bile svakodnevica, ali došao je i taj dan, 22. svibnja 1992. Zdenko i Marijan pročitani su na popisu za razmjenu. No ni tada nisu mogli odahnuti.
Napokon u Zagrebu

Prije ulaska u autobus Zdenko je dobio još nekoliko udaraca. No ono što je bilo u njemu, ni jedan udarac ne može slomiti. U Zagrebu na Trnju, kod Kemijske škole dočekala ih je obitelj. Uz suze radosnice, ipak su bile i mučne scene.

Marijan je poručio da mu je bilo teško gledati majke, supruge i djecu onih branitelja koji se nisu vratili. To ga je tada slomilo.

Obojica su danas posvećena radu u udrugama branitelja. Marijan je čak i autor Festivala domoljubnog filma “Gordan Lederer”, a Zdenko je aktivan u Udruzi zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara.

Bili su i ostali heroji Domovinskog rata, koji danas, nakon trideset godina, ne žale ni za jednom sekundom koju su proveli u paklu Vukovara.

– Niti jedna sekunda žaljenja. Znači, isti moment, ista situacija, niti djelić sekunde razmišljanja da ne bi to ponovio. Imam trideset godina više, vjerojatno bih bio pametniji i vjerojatno ne bih ulazio kao Rambo, dodao je mlađi Capek.

Zdenko i Marijan preživjeli su rat u Vukovaru, ali njihovi prijatelji i suborci nisu. Nadaju se da te heroje nitko nikada neće zaboraviti.

Zdenko poručuje svim ljudima da ostanu ljudi usprkos svemu. Marijan ima poruku za sve branitelje – ne dižite ruku na sebe.

Foto: Screenshot HTV