Briševo je Škabrnja i Ovčara Hrvata u BiH: ‘Sve su izbrisali, ali sjećanja im ne damo’

SVJEDOK: “Lomili su im sve zglobove, rezali tetive, palili, vješali, zatukli toljagama i lopatama, skalpirali, neke tjerali da ih časte i svinje da im peku, pa ih siti i pripiti ubili, žene silovali do smrti i grudi im grizli, pokapali ih plitko sa životinjama”

Raši Karadžiću još je bilo zujalo u ušima od presude na doživotnu robiju, a Draganu Čoviću od straha da nešto krivo o tomu ne lane, kad su rijetki Briševljani otkapali prve lopate zemlje, pazeći da sunca svoja ne probude.

– Razočarani smo i tužni, od svih ostavljeni. Od Briševa nije ostalo ništa osim šikare. Selo su nam izbrisali, a mi gledamo da se ne izbriše i sjećanje. Eto zašto kopamo – kaže nam Zdravko Marijan, čelnik Udruge Briševo.

Poslao je i fotografije: grupica njih obilježila je pojedinačne i masovne grobnice svojih 68 pobijenih sumještana, listom Hrvata, uzduž krvave staze koja vodi rubom sela: s ove strane bilo je Briševo, koji korak preko puta i dandanas su Oštra Luka i Gornji Rasavci – susjedi se ovdje odvajkada najsrčanije sijeku.

– U pokolju su sudjelovali i seljani iz tih dvaju mjesta, zajedno s pripadnicima JNA, i to Šeste sanske i Pete kozaračke brigade iz Prijedora, a baš su se pravo isticali ovi iz Sanskog Mosta. Drago je nama da je osuđen Karadžić, vođa pobunjenih bosanskih Srba, iako je njemu život ostao, za razliku od života Briševljana, ali žao nam je što nitko od ubojica našeg sela nije platio za ono što je uradio – naglašava Marijan.

Postavili su preživjeli 16 spomeničkih obilježja pogubljenima, ko da su postavljali postaje križnog puta. Malo tko zna da je od 24. i 25. srpnja 1992. godine u Briševu – selu u brdima ponad rudarske Ljubije, a pokraj Prijedora, danas u daytonskoj Republici Srpskoj – najveća grobnica civila hrvatske nacionalnosti u BiH, a poslije Ovčare i Škabrnje, vjerojatno i općenito hrvatska, računajući ratove iz devedesetih godina.

– Na pločama smo naveli samo imena i prezimena pobijenih i da su bili civili – upućuje nas Zdravko.

Krvnici su bili stigli – dvije tisuće ljudi, ljudi moji – autobusima na krvavi pir, samo što za reverom nisu nosili cvijet, već trake za raspoznavanje, a od njihove muzike zanijemio je čitav kraj. Sve polako, od kuće do kuće, od zaseoka do zaseoka su orgijali, a selo se prostire na gotovo 25 četvornih kilometara.

Ugasili su cijele obitelji Briševa i Moštanice u Staroj Rijeci: Matanovića 13, Buzuka 10, Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena po petero… Stradali su i Atlije, Barišići, Bujadilovići, Bulete, Delići, Dimači, Došeni, Gavranovići, Jakare, Lovrići, Rivići i Šolaje.

Žalosno je, govori Zdravko Marijan, da Karadžić nije osuđen i za genocid u Prijedoru iz kojeg je 30 tisuća ljudi bilo u logoru, u kojemu je ubijeno više od 3000 ljudi, a među njima barem 300 Hrvata, od onih 6000 koji su živjeli u toj općini prije rata. U tom su gradu bijele trake – ko nekad Židovi žute – morali nositi oni koji nisu Srbi.

– Nitko se za nas zauzeo nije: Republiku Srpsku za nas nije briga, a ni Hrvati iz Federacije, Čović i ostali, baš se ne otimaju, tek neku mrvicu zagrebački ured za Hrvate izvan Hrvatske. Zar nismo zaslužili desetak kuća da nam obnove za sve ove godine, neku spomen-sobu da urede u nekom memorijalnom centru. Čiji li smo mi?! Ni sela, ni nas u selu, samo selo u nama živima, a bilo nas je 500 nekada… – zdvojan je Zdravko.

Znamo o čemu Marijan govori, bili smo na Briševu s njim i drugima prije tri ljeta i kući donijeli reportažu koja nam nije dala spavati.

Ima i u ovom tekstu po koja tadašnja rečenica, ne budi nam zamjereno. Malo se otad promijenilo, jedino su se stabla nad ruševinama propela više, šikara na stazama je gušća, a okrajci sela potonuli dublje. Valjda neće do zaborava.
Ko u pjesmi sinjskog M.O.R.T.-a: Nemamo kamo krenuti sada, jer sravnili su zidine Legena grada…

Nego, što još Briševljane muči u sitan noćni sat: kako nema Dragana iz Mostara? Iz godine u godinu nikako da prispije, a ove je baš bio nekako blizu, kad je ono zimus u Banjoj Luci slavio Dan Republike Srpske.