Danas je Budimir Lončar napunio 100 godina. Rođen je 1. travnja 1924. godine u Preku na otoku Ugljanu. Karijeru, koja je i danas tema brojnih rasprava i novinskih članaka, ostvario je u jugoslavenoj tajnoj policiji ( OZNA i UDBA) te u diplomaciji.
Lončar je sudjelovao u ratu nakon što se 1942. priključio se partiznima te je dva puta ranjavan – ’43. na Ugljanu i ’45. na Dugom otoku. Neposredno nakon rata aktivan je u jugoslavenskim sigurnosnim i obavještajnim organizacijama, što je najkontroverzniji dio njegove biografije.
Ranije je objavljeno da je kao mladi OZNAŠ, bi dokazao komunističku pravovjernost, pucao na žene, među kojima je bila i njegova teta, koje su čamcima išle na proslavu vjerskog blagdana. Prevrnuo im je čamce i završile su u moru, jedna je bila ranjena.
Jugoslavenski konzul i savjetnik misije pri Ujedinjenim narodima u New Yorku postao je 1950. godine. Bio je ambasador u Indoneziji, veleposlanik za SR Njemačku, a 1979. imenovan je veleposlanikom za Sjedinjene Američke Države.
Embargo na oružje Hrvatskoj
U Washingtonu ostaje do 1984. kada postaje zamjenik ministra vanjskih poslova Raifa Dizdarevića, a 1987., kao hrvatski kadar, i njegov nasljednik. Bio je bliski suradnik saveznog premijera Ante Markovića. U studenom 1991. podnosi neopozivu protestnu ostavku i napušta Beograd.
Lončar je bio posljednji ministar vanjskih poslova SFR Jugoslavije, a u Hrvatskoj ga optužuju za embargo na nabave oružja potrebnog za obranu. Stjepan Mesić tvrdi da se “zabrana odnosila na sve, prvenstveno uvoz ruskog naoružanja za armiju koja je stala uz Miloševića, a da se oružje za obranu Hrvatske uvozilo ilegalno i prije i nakon uvođenja embarga”.
Tom Mesćevom stavu se prigovara da Beogradu i nije trebalo oružje jer ga je JNA imala u neograničenim količnama, a Hrvatska tek par stotina pušaka. Oružje Teritorijalne obrane RH, koje je u većini čuvano u vojnim skladištima, JNA je prisvojila bez otpora tadašnjih hrvatskih vlasti.
Lončar: “Hrvati i Srbi jednako krivi”
Vlada Franje Gregurića je 27. rujna 1991. uvojila zaključak kojim se “ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu izjednačavajući agresore Republiku Srbiju i JA i napadnutu Republiku Hrvatsku.”
“Takvi pristrani stavovi gospodina Lončara kulminirali su njegovim nastupom na sjednici Vijeća sigurnosti s porukama o jednakoj krivici i ‘zajedničkoj nesreći hrvatskog i srpskog naroda instrumentaliziranih na tako žalostan način od uzajamno isključivih političkih opcija'(…)
U skladu s izraženim ocjenama Vlada RH odriče pravo saveznom sekretaru vanjskih poslova gospodinu Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa i u ime Republike Hrvatske.”
Budimir Lončar kasnije je bio savjetnik za vanjsku politiku dvaju hrvatskih predsjednika – Stipe Mesića i Ive Josipovića.
O Budimiru Lončaru je povjesničar dr. Tvrko Jakovina objavio knjigu “Budimir Lončar – od Preka do vrha svijeta”, koju je dr. Mirana Kasapović ocijenila “Lončar je bio drugorazredni diplomat, a Jakovina loš biograf”. Dr. Kasapović piše:
“Prema formalnome političkom položaju, stvarnoj moći, utjecaju i ugledu, Budimir Lončar (r. 1924.) bio je pripadnik jugoslavenske komunističke nomenklature drugoga razreda. Nikad nije bio predsjednik republike, partije, vlade ili parlamenta ni u Jugoslaviji ni u Hrvatskoj (1945.-1992.). Nije pripadao uskom krugu suradnika Josipa Broza Tita koji su, neovisno o formalnom statusu u pojedinima razdobljima života, imali znatnu stvarnu političku moć i utjecaj makar u nekim sredinama.
Nije se ubrajao ni u najvažnije i najutjecajnije članove diplomatsko-političke podskupine nomenklature koju su činili poznatiji ministri vanjskih poslova i veleposlanici u važnimdržavama koji su se dokazali i izvan politike postavši doktori znanosti, sveučilišniprofesori, akademici, publicisti, memoaristi, pisci.
Iz Jakovinine knjige ne može sedoznati ni temeljna biografska činjenica o Lončarevu obrazovnom putu: je li, kada, gdje i kako završio neki “civilni” fakultet i stekao akademsku diplomu. No zato sučitatelji prilično dobro informirani o studiranju njegove supruge Janje.
U monografiji Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. Zdenko Radelić ne spominje Lončara nijednom, a nema ga ni na popisu trideset sedam najutjecajnijih državnih i partijskih čelnika u hrvatskima i jugoslavenskima tijelima vlasti iz Hrvatske od 1945. do 1991.
Nijednom ga riječju ne spominje ni Dušan Bilandžić u Hrvatskoj modernoj povijesti (1999). Slovensko-talijanski povjesničar Jože Pirjevec ne spominje ga u knjizi Tito i drugovi (2012). U memoarskima zapisima o više desetljeća susretas pripadnicima jugoslavenske političke klase u Povijesti izbliza Bilandžić (2006: 380) bilježi jedan susret s njime 1991.
Paradoksalno, u hrvatskoj je politici postao vidljiviji kada je izgubio formalnu političku moć, zahvaljujući tome što ga je u svoga savjetnika za vanjsku politiku promaknuo predsjednik države Stjepan Mesić, a “preuzeo” Ivo Josipović. Mesiću se odužio nazvavši ga “našim najboljim političkim proizvodom”, što je pristrana i smiješna ocjena nekoga tko je navodno bio pronicljiv prosuditelj tuđih sposobnosti, vrlina i mana.
Na politički put krenuo je iz rodnoga Preka na otoku Ugljanu, a na “vrh svijeta” popeo se kada je postao savezni sekretar za inozemne poslove SFRJ (1988.-1992.), što je funkcionalni ekvivalent ministrima vanjskih poslova u parlamentarnim demokracijama. Kako je bio zadnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova, to njegovoj biografiji daje presudno značenje: bio je jedan od neposrednih aktera i svjedoka sutona, a potom i sunovrata države kojoj je služio u strašno političko nasilje i rasap.
Krenuvši iz maloga Preka, godinama se mukotrpno penjao do “vrha svijeta”, da bi se poslije četiri godine boravka na navodnima političkim Himalajima strmoglavio u bezdan, pa bi biografiji bio primjereniji naslov: Budimir Lončar: od Preka do vrha svijeta i s vrha svijeta do Preka. Naslov ne pokriva znatan dio Lončareva života – tridesetak godina što ih je, kako Jakovina piše, najprije proveo kao apatrid u Džakarti, Acehu i New Yorku (1992.-1998.) te u “vječnom Zagrebu” gdje se skrasio 1998.
Apatrid je bio nakratko jer je ubrzo dobio putne isprave UN-a, a potom Hrvatske i Srbije.”
M. Marković /Foto: tportal
