Prva emisjija ‘Bujice’, urednika i voditelja Velimira Bujanca starta večeras 2. listopada u uobičajenom terminu. U intervju koji je dao za portal Hrvatskog kulturnog vijeća (hkv.hr) Bujanac je najvio nou sezonu
Danas kreće nova sezona emisije Bujica. Možemo li u novoj sezoni očekivati kakve novosti u produkcijskom i uredničkom smislu?
Od ove sezone pokrenuo sam vlastitu produkcijsku kuću. Sadržajno ćemo biti na još većem nivou, a tehnički besprijekorni, zahvaljujući Z1 televiziji na kojoj snimamo, a koja je uložila velika sredstva u novu opremu, studije i ljude. Imat ćemo i javljanja uživo s terena, pojačali smo novinarski tim, prikupili materijale koje drugi jednizenostavno nemaju…
Mnogi će se iznenaditi otkrićima Bujice.
Neke snimke koje su nam ponuđene šokirat će javnost. Imat ćemo i nekoliko velikih inozemnih intervjua s relevantnim europskim i svjetskim političarima. Na domaćem planu zadržat ću isti smjer, što će se vidjeti već u prvoj emisiji. Nas se ne može kupiti, imamo i previše simpatizera te dovoljno sponzora koji samo žele da budem takav kakav jesam i da se ne prodam nikome.
Vaša je emisija posljednjih godina dobila gotovo kultni status kod publike, što Vam priznaju i neki komentatori lijevo-liberalnog predznaka. U čemu je po Vama „tajna“ uspjeha „Bujice“?
Jednostavno, ušli smo u prostor koji je bio slobodan, od kojeg su bježali mnogi iz tzv. mainstream medija. Zanemarili su kakav je zapravo naš narod i bježali od istine. Ne možemo se praviti da Hrvati vole ‘slow food’ kada većina voli janjetinu. Zašto bi se sramili svoga i vječito prenemagali te glumili nešto što nismo i ne želimo biti.
Želimo biti svoji i kroz Bujicu sam se samo približio većini naših ljudi, svom vlastitom narodu kojeg se ne sramim i koji je po mnogim stvarima bolji od drugih. U Americi gospodin Trump često govori o fenomenu tzv. Fake News, no svi oni koji izvrću stvarnost zanemaruju da prije ili kasnije dolazi otriježnjenje i suočavanje s vijestima koje nisu virtualne. To je uloga Bujice.
Emisija je potpuno neovisna, nikome nismo ništa dužni, a ušli smo u prostor koji pokriva vjerne gledatelje od centra na desno, iako nas gledaju i oni na ljevici, kao i liberali koji u emisiji mogu čuti informacije s kakvima se ne mogu susresti nigdje drugdje.
Svaku epizodu Bujice na 10 televizija u Domovini gleda 300.000 ljudi što je respektabilna brojka i na tjednoj bazi dolazimo do milijun, uz napomenu da uopće nemamo brojke za dijasporu, a tamo smo sigurno najgledaniji od svih hrvatskih političih talk-show-ova. Gledaju nas i Hrvati Herceg-Bosne, to mi je možda i najvjernija publika – pa kada sve to zbrojite imam razloga biti zadovoljan poslom kojim se bavim.
Istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj je postalo prava rijetkost, a nema nikakve sumnje da Vaša emisija ima i jake elemente takvog novinarstva i da pripadate dobro obaviještenim i informiranim novinarima. Koliko je teško doći do pravih informacija, a koliko se novinari boje objaviti određene informacije?
Neki su potkupljeni, a neke je strah. Problem je i autocenzura – kada ljudi znaju da im nešto neće proći ili će dobiti otkaz ako nešto objave. Kod mene toga nema. Objavljujem sve, a u gotovo tisuću emisija dobio sam tužbe od svega četiri lika – Ostoje Rankovića, Gorana Radmana, Matije Babića i Vojislava Stanimirovića. Za mene su to komplimenti! Njihove tužbe su dokaz da radim pravu stvar.
Na ljevici više nema novinara koji su naučeni nešto konkretno i korisno raditi. Spavaju do podne, onda do dva čiste krmelje da bi tek tada dočekali da im netko gurne kakvu ‘cvebu’ za tekst. Objavljuju tuđe uratke, često puta i paraobavještajne, a svima nam sole pamet… Žalosno je da se jedan dio njih financira iz hrvatskog proračuna, a drugi donacijama neprijatelja naše države. Ovo možda zvuči radikalno, ali je gola istina i netko je treba reći; veliki dio medija u Hrvatskoj je u službi neprijateljskih političkih i gospodarskih interesa te stranih službi, a mi nemamo medijsko oružje protiv njih.
Druga su stvar naše institucije koje to toleriraju ili se bave desetim stvarima. U ovoj godini otkrio sam nekoliko velikih afera – od Mesićevih razgovora o Jasenovcu, preko obiteljskog nasilja Borisa Lalovca do Gunje Anke Mrak-Taritaš. I nikome ništa. Objavljujem stvari koje su relevantne, od samog početka emitiranja emisije – sjetite se samo afere s MiG-ovima, snimki razgovora Freda Matića i Bojana Glavaševića ili Zorana Milanovića s braniteljima… Bujica izaziva potrese u vrhovima političkih stranaka, o njoj se raspravlja, jedni je vole, drugi mrze, ali je svi gledaju. Neki i poskrivečki.
Svi se slažu da stanje u novinarstvu nije dobro i da velik broj novinara zbog straha od političkih i korporativnih pritisaka piše po jasnom diktatu, a neki od njih se pretvaraju u prave medijske plaćenike. Kakva su Vaša iskustva u tom smislu? Kako se odhrvati takvim pritiscima?
Teško je biti svoj. Ali za mnogo toga su krivi i sami novinari. Pogledajte taj tzv. HND. Zar je to hrvatsko, zar je to uopće novinarsko društvo?! Pa vodi ga cirkusant koji je umislio da ga netko želi ubiti! Našao par rđavih šarafa, odnio kod mehaničara Jovice u Beograd i eto priče o atentatu! Ma dajte molim vas… Pola njih uzima novce u Beogradu ili Sarajevu pa nam ovdje rovare protiv naše države. A ima i druga vrsta tzv. šminkera i ‘velikih faca’ koji su uzimali lovu od Ivice Todorića, a sada se ‘hrabro’ takmiče tko će ga više cipelariti.
Nekima je Agrokorova agencija pokrivala troškove putovanja i hotela, a sada im se iskrivljuju usta kada pljuju po obitelji Todorić. Ja od Agrokora nikada nisam uzeo ni kune, a jadno mi je gledati kako su se njihovi nekadašnji plaćenici sada okrenuli protiv njih.
Takvo novinarstvo je dno dna, no ono na žalost, prevladava. A slično je i s našim političarima.
Što mislite o HTV-u? Nikada niste razmišljali o angažmanu na javnoj televiziji?
Nikada. U vrijeme Vlade Tomislava Karamarka bilo mi je nuđeno da idem na HTV, a ja sam procijenio da sloboda nema cijenu i da Bujica može trajati puno duže, ako se ne veže uz neku Vladu ili stranku. Ispada da sam bio u pravu… Najveći problem HTV-a, pored korupcije na raznim razinama je i cenzura u svakom pogledu. Pogledajte kako je završio Tihomir Dujmović, što su napravili jednoj Hloverki Novak – Srzić… S HTV-a su otjerali čak i Pervana jer se šalio na račun aktualne ministrice kulture. Ispada da se u Hrvatskoj dogodila lustracija hrvatskog kadra.Umjesto da smo mi lustrirali jugoslavenske boljševike i njihove učenike, oni su lustrirali nas.
Na stalnoj ste meti određenih portala i tzv. lijevo liberalnih kolumnista jasne projugoslavenske orijentacije, kojima,međutim, u svojim emisijama ne ostajete dužni. Kako komentirate naizgled paradoksalnu činjenicu da novinari kojima su puna usta liberalizma i ljudskih prava praktično djeluju kao zagovaratelji cenzure i mentalni komunisti koji bi drugima zabranili izražavanje vlastitih stavova?
Prvo što sam shvatio kada sam se odlučio baviti ovim poslom jest da u novinarstvu ne vrijedi ona „tko tebe kamenom, ti njega kruhom“. Smatram da na kamen treba odgovoriti gromadom, a kada te netko ošamari, nemoj mu okrenuti drugi obraz – nego ga pogodi šakom ravno u glavu! Oni razumiju samo taj jezik! Znam da to nije krišćanski, ali Bože moj, bolje se ispovijediti nego toj bagri ostati dužan. Već sam negdje rekao da je sada 1941. godina mi bi njih možda nekako izolirali, ali im ne bi pala ni vlas s glave, a da je 1945. oni bi nas strijeljali i rekli – sorry, to je po zakonu!
Hrvatska je posljednjih mjeseci izložena stalnim i sinkroniziranim napadima izvana, ali svojevrsnoj unutarnjoj agresiji u kojoj po broju glasova marginalne političke skupine, zbog važnosti njihovih glasova za opstanak Vlade, nameće svoje stavove koji su protivni uvjerenjima većine. Kako komentirate aktualni politički trenutak?
Tuđman se sigurno ne bi dao ucjenjivati od nekakvog Pupovca ili Štromara. Da se ovako kalkuliralo godine 1991. ili 1995. danas uopće ne bi bilo Hrvatske. Kada je Milanović rekao da je ovo „slučajna država“ ozbiljno je pogriješio i uvrijedio mnoge jer ljudi nisu za njezino stvaranje poginuli slučajno. Ali ono što se može reći – ovo je država koja propada, u američkoj političkoj terminologiji mi smo tzv. Failing State. D
obro, još uvijek nismo „Failed State“, nismo propali, ali ako se ne trgnemo i nastavimo popuštati marginalcima i stranim plaćenicima – propast ćemo sigurno. Dobar uvod u to mogla bi biti afera Agrokor koja je najbolji primjer diletantizma jednih, pohlepe drugih i čistog lopovluka trećih.
Politika stalnoga sluganskog popuštanja kao da je postala patološka crta hrvatske politike nakon Tuđmanove smrti. Može li se u Hrvatskoj išta promijeniti bez povratka samopoštovanja i suverenističkog stava (o čemu govori i američki predsjednik Donald Trump) kod političkih elita, pri čemu mislimo barem na one političare koji deklarativno zastupaju nacionalnu poziciju?
Kod nas povratak suverenističkog stava ozbiljno zagovaraju Bruna Esih i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Oni to jedini razumiju i narod je to prepoznao. Problem Hrvatske je što nas od odlaska Tuđmana vodi kadar iz Ministarstva vanjskih poslova. Sanader pa Milanović pa onda srušimo Josipovića i Milanovića i opet dođu ljudi iz MVP-a koji su u nekim situacijama više diplomati nego političari, a to nije dobro. Pogledajte Izrael, pogledatje Trumpovu administraciju, pogledajte kakvim su ljudima okruženi Putin i Orban. Da Mesić i ekipa nisu naše branitelje i generale potjerali u mirovine danas bi Hrvatska puno bolje izgledala i djeca dragovoljaca upravljala bi njome, ne bi tražila svoju budućnost u Irskoj i Njemačkoj.
Dobro, ali ti ljudi iz MVP-a su diplomatski obrazovani i neki kažu da nas vode na uljuđen način?
Pa da, zato i jesmo u svađi sa svim susjedima. Ok, za Srbe mi je jasno, ali mi nismo dobri ni saMađarima, Slovencima, svađamo se sa Sarajevom, imamo sporove s Talijanima. Kada netko iz vana pogleda prema Zagrebu, ispadamo najveći problem, a vode nas diplomati.
Po političkom opredjeljenju pripadate pravaškoj ideji, a i nije nikakva tajna da ste u dobrim odnosima s mnogima pripadnicima HOS-a. Kako komentirate čitavu sagu s pločom poginulim HOS-ovcima u Jasenovcu?
To je jedna velika sramota i poniženje za svakog Hrvata, ne samo za HOS-ovce i njihove obitelji ili simpatizere. Što naši političari uopće znaju o tih 11 dečki?! Ja sam neke od njih i osobno poznavao. Je li i jedan hrvatski političar posjetio obitelji tih momaka?! Znaju li kako je stradao npr. Slavko Jager?! Došao je iz Maribora i prijavio se u HOS. Branio je Hrvatsku. S 25 godina četnici su zarobili našeg „Slovenca“ i svirepo ga mučili. Ispalili su u njegovo tijelo 76 metaka i šarafcigerom mu izvadili oči…
I onda Vesna Pusić kaže da za ploču u Jasenovcu na kojoj je i njegovo ime – treba šarafciger. I luzer Štromar koji je izgubio od Čačića u Varaždinu, dođe za nagradu na mjesto potpredsjednika Vlade, posluša svoju staru šeficu i makne ploču. Samo što su šarafciger ovoga puta u ruci držali radnici lokalnog komunalog poduzeća. Fuj!
Spominjete Predraga Štromara, on je rodom iz Varaždina isto kao i Vi, zašto mu toliko smeta pozdrav ‘Za dom – spremni’?
On je jedan tipični provincijalac, Kićmanović bez ikakvog talenta, zapravo ćato koji je konfekcijska odijela prestao nositi tek kada je došao u Banske dvore pa sada na račun poreznih obveznika kupuje ipak nešto bolja. On ni po čemu ne zaslužuje komentirati ploču bilo kojeg poginulog hrvatskog branitelja, a kamo li nekog HOS-ovca.
Ratko Čačić u Bujici mi je rekao da je lik zbrisao čak i iz Varaždina kada je tamo par dana bio rat i on sada nešto govori o ‘Za dom spremni’. Pa normalno da je to za njega samo „ustaški pozdrav“ kada ga u Domovinskom ratu nije imao prilike nigdje čuti. On nikada nije bio spreman, pa mu smeta kad drugi jesu. To su kompleksi! Prvo neka nauči govoriti hrvatski, a onda nek’ komentira stvari. Ako se uopće razumije u njih. Svaki od jedanaestorice poginulih HOS-ovaca u Jasenovcu bio bi bolji potpredsjednik Vlade od Štromara! Oni su Hrvatsku beskompromisno voljeli i spremno su pali za nju, a ovi što skidaju ploče – vole samo sebe.
U prethodnim pitanjima govorili smo o otužnoj slici na medijskoj i političkoj razini. No, čini mi se da je sva ta medijsko-politička žabokrečina iznimno negativno utjecala i na ponos i samopoštovanje kod tzv. običnih ljudi, koji sve više postaju rezignirani, apatični i bez vjere da se išta može promijeniti. Mogu li i novinari isticanjem pozitivnih primjera ljudi koji uspijevaju u Hrvatskoj pridonijeti tome da se povrati vjera u bolji život u Hrvatskoj i da se spriječi daljnje iseljavanje, u korijenu kojega nije samo loša ekonomska situacija, nego i izostanak jasnih vrijednosnih orijentira u društvu?
Hrvatskom je zavladala depresija. Za to veliki dio krivnje snose mediji. Traže samo loše vijesti. Osobno, kada objavim nešto dobro imam podjednaku gledanost kao i kada nešto kritiziram. Zato vjerujem da još ima nade. Inače se ne bih bavio ovim poslom. Problem je i u tome što sve dobro koje dolazi od naših ljudi, hrvatski neprijatelji u raznim medijima odmah izvrću, ismijavaju i sotoniziraju.
Primjer vam je Thompson koji okuplja, a oni ga žele uništiti. Primjer je Hrvatska nogometna reprezentacija koja je pobjeđivala pa su krenuli i na nju. Primjer je i naša Katolička crkva koju neprestano izlažu aferama, a očuvala nas je kroz stoljeća… O Domovinskom ratu ne želim ni pričati. Zamislite što bi bilo da smo izgubili 1995. godine?! Našu vojsku i generale opisivali bi na isti način kao i vojsku Nezavisne Države Hrvatske. Velikim dijelom to i čine, unatoč našoj pobjedi. To su drznici kojima smo zaista previše popustili.
Koliko god da su i druga područja iznimno važna, možda i najveći problem danas u Hrvatskoj, a o tome smo ponešto govorili i u prethodnom pitanju, je loša demografska situacija, gdje nije problem samo iseljavanje mladih iz Hrvatske, nego i negativna stopa prirodnog prirasta. Kako ovo pitanje dignuti na nacionalnu stratešku razinu i lišiti ga politikantskog pristupa praćenog ponavljanjem već davno izlizanih floskula? Namjeravate li u nekoj od emisija ponovno upozoriti na ovu temu svih tema kad je u pitanju hrvatska budućnost?
Apsolutno. Bavimo se tim temama, populariziramo ih, ističemo pozitivne vrijednosti, obitelj, dom, protivimo se agresiji rodne ideologije i držimo do naše tradicije. Imam odlične odnose s gospođom Markić, iznimno mi je drago što postoje ljudi koji organiziraju ‘Hod za život’, lijepo je bilo vidjeti mlade katolike kako su se okupili u Vukovaru… Sve to Bujica prati i promovira, ugošćujemo i svećenike i znanstvenike, nisu nam važne samo afere nego kod uređivanja emisije vodimo posebnog računa o pravim hrvatskim vrednotama.
Od 2000. godine Hrvatska se na različite načine na geopolitičkom, ekonomskom, kulturološkom i drugim planovima ponovono gura u okvire bivše Jugoslavije, umjesto da se orijentira na svoju prirodnu poziciju u srednjoj Europi. Kako u tom kontekstu gledate na inicijativu Tri mora? Može li Hrvatska iskrenom afirmacijom tog gepolitičkog projekta napraviti iskorak iz „balkanske krčme“?
Bojim se da naši političari o tome govore samo na deklarativnoj razini, a s druge strane popuštaju Vučiću i čine sve da se Srbiju uvuče u Europsku uniju. Pa imali smo krvavi rat zato jer nismo željeli živjeti u istoj državi s njima, a sada nas opet netko na silu želi spajati…
No, zadržimo se na medijskoj sceni – pa više od polovine medija danas se kontrolira iz Srbije ili preko Srbije, a većina je u rukama stranih korporacija koje nije briga za naše probleme, za našu kulturu, jezik, naš način života. Nije mi jasno što rade ljudi u najvažnijim hrvatskim institucijama, zar ne vide da vodeći dnevni listovi, mnogi portali, a sada i televizije slijede diktat iz Beograda – da su pod njihovom financijskom i političkom kontrolom. Tobože, „jedno veliko tržište“, „treba raditi biznis“, a zapravo provode novu okupaciju.
Ne mislim da je naša politika slijepa i da to ne vidi, nego držim da izvršavaju naloge iz vana, a tamo Hrvatska ima sve manje, a Srbija sve više prijatelja. Odavno nismo lider u „regiji“ i za to smo si sami krivi.
Možete li nam otkriti neke od tema kojima će se Bujica baviti u narednim emisijama?
Ugostit ćemo goste koje traže naši gledatelji, imat ćemo nekoliko zanimljivih sučeljavanja, otkriti najmanje dvije velike afere i objaviti video koji će potresti sam vrh hrvatske politike. O pojedinostima ne bih kao ni o konkretnim imenima – jer se opravdano bojim da bi mi mogli zaplašiti goste ili pritisnuti izvore. Mene će teško
Davor Dijanović/hkv; Foto: Marko Janečić
