Šibenski branitelji nastavljaju s osporavanjem tvrdnji koje je o obrani Šibenika u rujnu 1991. godine ( Rujanski rat) u svojoj knjizi “Samo istina” iznio general Rahim Ademi.
U novoj objavi oglasila su se četvorica pripadnika 113. šibenske brigade HV-a, Danko Brzić, Vinko Skelin, Zdravko Vranić i Saša Jurat, izravni sudionci bitke za Šibenik i događaja o kojima piše general Ademi.
Danko Brzić, zamjenik zapovjednika 2. bojne 113. brigade naglašava:
“General Rahim Ademi u svojoj knjizi “Samo istina“, laže, krivotvori i iznosi niz izmišljenih podataka o bitci za Šibenik i obrani Šibenika, a sebi pripisuje sve ono što su učinili zapovjednici 113. brigade Milivoj Petković i Božo Marković.
General Rahim Ademi u svojoj knjizi ‘Samo istina’, laže, krivotvori i iznosi niz izmišljenih podataka o bitci za Šibenik i obrani Šibenika. To se posebno očituje kada piše o ustroju bitnice topova 85 mm ‘Joko’ koja je 18. rujna 1991. godine po zapovijedi Milivoja Petkovića, zapovjednika 113. brigade ZNG-a i njegovog zamjenika Bože Markovića, a ne njegovoj, bila postavljena u Razorima predjelu između Šibenika i Šibenskog mosta da bi mogla bojno djelovati na neprijatelja koji je 16. rujna predvečer izbio na Šibenski most s namjerom da zauzme Šibenik.
General Ademi iznosi netočne podatke, navodi nepostojeće toponime, navodi pogrešne datume i potpuno krivo prikazuje taj segment bitke za Šibenik zato što o tomu ništa ne zna, a ne zna jer u toj akciji nije sudjelovao, osobito ne na način koji sebi pripisuje u svojoj knjizi ‘Samo istina’.
General Ademi tvrdi da je upravo on i to već u netom osvojenoj vojarni JNA Zečevo kod Rogoznice 17. rujna 1991. godine prozivkom ustrojio (str 82.) i izdao zapovijed da se bitnica od 4 topa 85 mm podijeli u dvije skupine te da pod tajnim nazivima ‘Joko 1’ i ‘Joko 2’ do zore 18. rujna 1991. izvrši marš preko Boraje i zauzme paljbene položaje; ‘Joko 1’ u rajonu Razora gdje se do zore 18. rujna 1991. u 5 sati, po njegovoj zapovijedi uz pomoć načelnika inženjerije Badžima, mora utvrditi i biti spremna za djelovanje po tenkovima, oklopnim transporterima i pješaštvu neprijatelja na Šibenskom mostu, a ‘Joko 2’ da nakon hodnje preko planine Boraje zauzeti paljbeni položaj u Bilicama u Kavi (kamenolomu koji se zapravo po brdu na kojem se nalazi zove Bosuć, dok je kava općeniti dalmatinski izraz za kamenolom), te 18. rujna 1991. godine u 5 sati biti spreman za odbijanje tenkovskog napada iz smjera Pakovo Selo – Tromilja – Bilice i za davanje topničke potpore svim snagama u skradinskom zaleđu.
Ove tvrdnje generala Ademija u knjizi ‘Samo istina’ potpuna su laž i izmišljotina. Istina je da je zapovijed za izvlačenje 4 topa 85 mm iz osvojene vojarne Zečevo od zapovjednika 113. brigade ZNG-a Milivoja Petkovića i njegovog zamjenika Bože Markovića, dobio Rusmir Sačić. On je, a ne Rahim Ademi, organizirao izvlačenje topova iz Zečeva i njihovu dopremu u Njivice.
Iz Njivica su potom dva topa 85 mm prevezena na paljbeni položaj u Razorima nasuprot Šibenskom mostu koji je Rusmir Sačić izabrao nakon izviđanja terena s Dankom Brzićem, a ne po naređenju Rahima Ademija. Isto tako tom akcijom tada nije zapovijedao Mladen Renko, kako tvrdi Ademi jer nije ni mogao budući da je zapovjednikom bitnice koja je dobila kodno ime ‘Joko’ postao tek 19. rujna. U cijeloj toj akciji general Ademi nije sudjelovao niti su sudionici akcije od njega dobivali zapovijedi.
General Ademi izmišlja da su već 18. rujna po njegovoj zapovjedi postavljana 2 topa 85 mm u kamenolom Bosuć kojeg on u neznanju netočno naziva Kava te da tamo 18. rujna budu pripravni za odbijanje tenkovskog napada iz smjera Drniša. Istina je da su prvi topovi (2 x 85 mm) na Bosuć postavljeni tek nakon 29. rujna 1991. godine nakon što je bitnica ‘Joko’ sa 6 topova 85 mm sudjelovala u akciji povratka u okupirani Drniš. Tek tada se bitnica ‘Joko’ dijeli na dva voda ‘Joko 1’ i ‘Joko 2’.
General Ademi netočno tvrdi da su posade bitnice ‘Joko’ imale inženjerijsku potporu pri postavljanju topova i uređenju bitnice jer nikakve inženjerije nije bilo. Isto tako netočne su njegove tvrdnje da je ljudstvo za topove po njegovoj zapovjedi mobilizirano obučeno mjesec dana prije napada JNA na Šibenik. Naime, u trenutku kada su topovi iz Zečeva dopremljeni u Razore i tamo postavljeni za njih nije bilo potrebnog ljudstva.
Posade su formirane nakon što je na zapovijed zapovjedništva 113. brigade ZNG-a putem Radio Šibenika 18. rujna 1991. godine obznanjena javna mobilizacija. Posade su formirane od Šibenčana koji su se na taj poziv odazvali. U bitci za Šibenik sudjelovali su i topove opsluživali u civilnoj odjeći i obući jer odora nisu imali.otpuna je neistina da je general Ademi 18. rujna 1991. godine sudjelovao u uređenju bitnice Bosuć (Kava kako on netočno navodi). To je, naime, nemoguće jer su topovi na Bosuć postavljeni tek nakon 29. rujna 1991. godine. Riječ je tada utemeljenoj bitnici ‘Joko 2’ čiji je zapovjednik bio Toni Palinić.
Zahtijevamo od generala Rahima Ademija da se javno očituje o neistinama, netočnostima i krivotvorinama koje je objavio u svojoj knjizi ‘Samo istina’.
Izjave pripadnika 113. brigade HV, izravnih sudionika bitke za Šibenik u rujnu 1991. godine i događaja o kojima general Ademi neistinito piše u knjizi ‘Samo istina’:
Danko Brzić, zamjenik zapovjednika 2. bojne 113. brigade HV-a:
“18. rujna 1991. godine pozvao me je zapovjednik 113. brigade ZNG-a Milivoj Petković i rekao da ćemo dobiti četiri topa koja smo zarobili u osvojenim vojarnama Kruščica i Zečevo u Rogoznici te da ih moram osigurati. Dolazak topova da ih preuzmemo i postavimo čekali smo ja, Zdravko Vranić, Dinko Pažanin, Rozario Vukičev i Davor Bešić Brico. Naši izravno zapovjednici bili su Milivoj Petković, zapovjednik i Božo Marković zamjenik zapovjednika 113. brigade ZNG.
Predvečer je topove dovezao Rusmir Sačić. Dovezao je tri topa. Pitali smo ga gdje je četvrti, a on je kazao da je četvrti top ostao u Ražinama. Topove smo sakrili. Pokrili smo ih borovim granama i maskirali da ih neprijatelj ne vidi. Od ta tri topa samo je jedan je imao ispravne gume i moglo ga se vući. Taj top smo ja Rusmir Sačić odvukli u Razore. Došli smo do kuće Ćiće Urema. Upozorili smo ga da ćemo postaviti top tu, blizu njegove kuće i da bi to moglo biti opasno za njega, a on je kazao: ‘Ništa vi ne brinite samo postavite top gdje treba i otjerate one vragove s mosta’.
On nam je pokazao gdje je taj položaj. U ekipi smo bili ja, Rusmir Sačić, Dinko Skelin, Saša Jurat, Zdravko Vranić, Dinko Pažanin i povremeno Rozario Vukičević koji je bio logističar i uvijek je bio pri ruci ako treba šta pomoći. Nas šestorica smo uz pomoć Rusmira Sačića postavili top. Uočili da top nema ciljničke sprave. Umirio nas je Sačić koji je kazao da to nije problem i da možemo gađati pomoću končanice. Bilo je važno opaliti da oni vide da smo mi tu i da se imamo čime boriti, a nije bilo presudno važno hoćemo li nešto i pogoditi.
Kada smo sve namjestili i pitali smo se tko će ispaliti prvu granatu. Javio se Saša Jurat Pićo. Kazao sam mu: ‘Ajde Saša, vuci!’ I on je spalio tu prvu probnu granatu. Ali, top nije bio ispravan. Cijev se zaglavila i nije se vratila nazad pa se iz njega se više nije moglo pucati. Sačić i ja žurno smo se vratili u zapovjedništvo 113. brigade u Šibeniku i odatle na položaj u Razorima doveli artiljerijske mehaničare Željka Cukrova i Divka Alića. Oni su popravili top te osposobili i preostala dva koja smo dovukli na paljbeni položaj. Tako su se sva tri našla u Razorima.
Cukrov, Alić i Sačić nakon što su popravili i osposobili prvi top ispalili su iz njega dvije granate. Poslije su došli gardisti koji su se dragovoljno javili, odnosno odazvali na javnu mobilizaciju provedenu putem Radio Šibenika.
Tu javnu mobilizaciju Šibenčana koji su u JNA imali topnički VES organizirao je Božo Marković. Među tim dragovoljcima koji su se odazvali bili su sudac Šantić i profesor Damir Gracin koji je došao u trenirki te je poput ostalih stupio u posadu u civilu kao i drugi jer nije bilo odora ni vojničke obuće. Kada se okupila posada 19. rujna se počelo djelovati. Gađali smo prema Šibenskom mostu izravno jer smo neposredno vidjeli neprijatelja kao što je neprijatelj sa svoja četiri nama vidljiva tenka gledao nas. Nakon što smo ispalili pet, šest granata prema mostu, JNA nam je uzvratila vatru iz tenkova. Kasnije, 19. rujna, došao Mladen Renko koji je postao zapovjednik bitnice.
U međuvremenu osposobljena su još dva topa koja smo postavili poviše ceste tako da i oni mogu neposredno gađati. Nitko drugi nije dolazio u Razore osim momaka iz 2. satnije 2. bojne 113. brigade ZNG-a, a kasnije i 1. bojne. Tu je tada bilo oko 120 ljudi. Tenkovi koji su pucali na nas srećom nisu bili precizni i sve su promašivali. Na nas je JNA digla i avione. Jedan je na 100 – 150 metara od nas bacio kasetnu bombu koja je bila zastrašujuća ali nam nije naudila. Mišljenja sam da je pilot tog aviona namjerno promašio, a ako je tako neizmjerno sam mu zahvalan.
Tvrdnje generala Rahima Ademija koje iznosi u knjizi ‘Samo istina’ da je on mjesec dana prije izbijanja JNA na Šibenski most mobilizirao i obučavao posade topova nisu točne. Sve su vodili Božo Marković i Milivoj Petković. Nikakve mobilizacije i pripreme posada topova nije bilo prije izbijanja JNA na Šibenski most. Kada smo dobili topove zarobljene u Zečevu nismo imali formiranu ni jednu posadu koja bi ih mogla preuzeti i upotrijebiti u borbi protiv neprijatelja. Ljudstvo je Božo Marković pronašao putem javne mobilizacije objavljene preko Radio Šibenika kada su tenkovi već bili na mostu. Ljudstvo koje se javljalo prihvaćao je Blaž Maričić te ih je i on naknadno pokrio pozivima za mobilizaciju.
Rahim Ademi nije viđen u Razorima. On u Razore nije dolazio niti je sudjelovao u namještanju topova. Istina je da smo se čuli s njim putem motorole, ali sve ključne zapovijedi koje smo dobivali, dobivali smo od Bože Markovića. Na bitnicu 85 mm u Razorima dolazili su jedino Sačić, Cukrov i Alić intervenirati kada bi se nešto pokvarilo ili nije funkcioniralo kako treba. 2. satnija 2. bojne bila je logistika i osiguranje bitnice 85 mm Razori.
Četvrti top koji je bio ostavljen na uzvisini nasuprot gradskog predjela Vidici, dovezen je u Razore tak 20. rujna, ali njega nismo upotrebljavali. Gađalo se ova tri iako su sva četiri bila ispravna. Naknadno smo dobili još dva topa koja nisu bila postavljena u Razorima nego u kavi poduzeća Izgradnja. Ukupno smo imali 6 topova od 85 mm. 21. rujna 1991. godine djelovali smo s četiri topa. Pogađali smo motel i gađali prema tenku na vodospremi desno od motela na Šibenskom mostu u odnosu na naš položaj.
Prije nas na tenkove i postrojbe JNA na mostu djelovalo je Žirje za koje Ademi tvrdi da je lažni mit. Nakon Žirja uključili smo se mi iz Razora, a onda topovi 130 mm s Jelinjaka. Sa Žirjem smo bili u stalnoj vezi i uglavnom smo djelovali koordinirano. Mi smo najčešće djelovali kada ne bi djelovalo Žirje. Navijali smo jedni za druge kao da je neka utakmica. Topovi sa Žirja bili su svim braniteljima Šibenika velika moralna podrška. Kada se Žirje prvi puta oglasilo gađajući brodove u Šibenskoj luci, granate su padale uz samu šibensku rivu. Pokušavali su pogoditi brodove JRM. Granate su padale jako blizu njih. Kada je Žirje gađalo neprijatelja na Šibenskom mostu većina granata padala je oko motela i po platou ispred motela. Jesu li bili precizni to nije važno jer su bili nevjerojatno značajni u bitci za Šibenik u opće u obrani Hrvatske.’
Saša Jurat Pićo, dragovoljac Domovinskog rata od 28. lipnja 1991. godine, pripadnik 2. satnije 113. brigade ZNG koja je osiguravala topničku bitnicu 85 mm u Razorima tijekom bitke za Šibenik u rujnu 1991. godine: ‘Da su tenkovi izbili na Šibenski most doznali smo 17. rujna ujutro. Tada smo iz Dubravica s prve bojne crte u zaleđu Skradina prebačeni u Šibenik, a sutradan 18. rujna saznalo smo da su osvojene vojarne JNA Zečevo i Kruščica kod Rogoznice i da će do večeri odanle doći topovi koje smo zarobili.
Do tada mi nismo imali nikakvo teže naoružanje. Imali smo samo pješačko oružje, a jedino čime smo eventualno mogli zaustaviti tenkove u prodoru prema Šibeniku bili su ježevi i improvizirane mine kojima smo zapriječili magistralu kod benzinske pumpe u Njivicama. Topovi 85 mm došli su kako je bilo najavljeno 18. rujna predvečer. Pomagali smo da ih se izgura na položaj. Bitnica u Razorima imala je kodno ime ‘Joko’.
Znali smo i mi sa straže i osiguranja koji puta doći i potegnut okidač. Bija nam je gušt ispalit koju granatu. Topovi nisu imali ciljničke sprave pa se ciljalo kroz cijevi. Rahima Ademija kod topova u Razorima nisam vidio, a nije ga nitko ni spominjao.’
Zdravko Vranić, pripadnik 2. bojne 113. brigade HV-a:
“Sudjelovao sam u zaprečavanju ceste u Njivicama i onemogućavanju eventualnog prodora tenkova prema gradu. Kada su 18. rujna došli topovi u Razore, bio sam s ostalima iz svoje postrojbe poslan da ih čuvamo. Kada smo došli u Razore tamo su bili topovi, ali uz njih nije bilo nikoga ni zapovjednika ni vojske. Tamo su bili samo goli topovi, a u kutijama pored njih je bio pribor i alat. Ja o topovima nisam znao ništa jer sam u JNA služio u pješadiji.
Nešto je o topovima znao naš suborac Vinko Skelin. Saša Jurat Pićo je rekao: ‘Ajmo mi to aktivirat da vidimo kako se iz njih puca’. Ispalili smo dvije tri – granate. Topovi nisu imali ciljničke sprave pa smo nanišanili kroz cijev. Ispalili smo nekoliko granata, a onda je došao Danko Brzić i kazao da više ne pucamo jer da su neprijatelja na Mostu počeli tući topovi s otoka Žirje koje smo osvojili. Žirje je počelo tući jako. Vidjeli smo kako padaju granate. Jedna je pogodila most. Padale su u more oko mosta, oko motela, prema Zatonu i dalje prema Vodicama.
Ademi tvrdi da Žirje nije moglo dosegnuti most, ali to nije istina. Kako nije moglo dosegnuti? Mi smo na svoje oči gledali kako Žirje tuče i vidjeli gdje padaju granate. Jedna je, kažem, pala i na most. Pa to je bilo nemoguće nevidjeti. Kada smo mi došli i pucali iz topova uz njih nije bilo nikoga. Sve je bilo pripremljeno, ali nije bilo nikoga. Mi smo tamo došli u trenutku kada je ekipa koja ih je dovukla i postavila otišla u Šibenik kako bi se mobiliziralo ljudstvo za rukovanje tim topovima.”
Vinko Skelin Stric, pripadnik 2. bojne 113. brigade HV:
“U rujnu 1991. godine kada su tenkovi izbili na Šibenski bio sam raspoređen u Razore čuvati topničku bitnicu. Topovi su bili tamo. Ja nisam nikada do tada vidio topove, ali smo se snašli. Ispalili smo četiri granate prema mostu, a onda nas je napao avion JNA pa smo prestali pucati. Prva granata koju smo ispalili pogodila je motel. Druga je pogodila stražarsku kućicu pored mosta, jedna je pala kraj motela prema Vodicama, a zadnja je pala blizu tenka.”
