SVI smo bezbroj puta na nebu vidjeli kondenzacijske tragove (contrails) koje zrakoplovi ostavljaju na različitim visinama, bilo na vedrom, bilo na poluoblačnom nebu. Ima ih gdje god ima zračnog prometa i otkad takav promet postoji (osobito zrakoplovi na mlazni pogon). Međutim, čak i ove trivijalne stvari postaju predmet zavjera.
Zbog takve heterogenosti, u atmosferi postoje različite vrste strujanja (npr. konvekcija), a među oblacima brojimo desetak rodova te još hrpu vrsta i podvrsta, koji se javljaju na različitim visinama i imaju svoje karakteristike.
Međutim, zbog nerazumijevanja prirode kondenzacijskih tragova i njima subjektivno čudnog “ponašanja” istih, skupina ljudi posumnjala je da se događa nešto čudno, odnosno da poneki među tragovima ne sadrži vodenu paru. Umjesto da su neznanje rasvijetlili učenjem saznanja s područja fizike atmosfere (meteorologija), ekipa je krenula lakšim i njima zanimljivijim putem.
Subjektivno čudni kondenzacijski tragovi više ne sadrže uglavnom vodenu paru, već štetne kemikalije (chemtrails) koje se planski proizvode, pune u posebne tankove u zrakoplovima i tako truju ljude radi raznih ciljeva. Uzbudljivo i napeto, a ne dosadno i uobičajeno kao tamo nekakva kondenzacija na česticama nečistoće, koja se dalje veže za postojeću vlagu u atmosferi i progresivno širi ukoliko za to postoje povoljni uvjeti. Te otrove navodno rasipaju gotovo svi zrakoplovi, a u zavjeri sudjeluju tisuće ljudi diljem svijeta.
Suvišno je uopće previše pisati o besmislenosti takve teorije zavjere, tim više jer su joj temelji vrlo slabašni, a počivaju na posve objašnjivom i očekivanom ponašanju kondenzacijskih tragova koji ne prolaze kroz jednake uvjete u atmosferi, a koji se mijenjaju vrlo brzo.
Kondenzacijski tragovi u uvjetima stabilnog, anticiklonalnog vremena najčešće relativno brzo nestaju i ne šire se po nebu. Suprotno tome, u prednjem dijelu ciklone i pri nestabilnoj atmosferi kondenzacijski tragovi zadržat će se na nebu i, spapajući se s okolnom vlagom, nerijetko znatno proširiti. Ono što se teoretičarima zavjere čini čudnim, zapravo bi čudno bilo da tako nije.
Kada vidim kondenzacijski trag koji se za vrijeme stabilnog vremena s burom, modrim nebom i fantastičnom vidljivošću zadrži nekoliko sati i proširi preko pola neba, posumnjat ću u nešto. No, u petnaestak godina, koliko intenzivno pratim pojave na nebu, to se još nije dogodilo. Ova teorija zavjere nastala je otprilike sredinom devedesetih, a globalno se raširila posljednjih desetak godina, ponajprije zahvaljujući internetu. U tom razdoblju i zračni promet višestruko se pojačao, što je dovelo do većeg broja kondenzacijskih tragova. Međutim, njihove karakteristike iste su kao i prije.
Ernst Neukamp je još 1982. godine u svojoj knjižici “Oblaci i vrijeme” opisom ponašanja kondenzacijskih tragova pokušao ukazati na zbivanja u atmosferi i promjene vremena, a skenirane stranice koje se odnose na to donosim iz svog primjerka te džepne knjižice.
Postoje i brojne, daleko starije fotografije raznovrsnih kondenzacijskih tragova, kao što je npr. ova koja seže iz Drugog svjetskog rata.
Nažalost, neki mediji pridonose ovakvim teorijama zavjera, šireći netočne i neprovjerene informacije, kao što je to nedavno uradio jedan naš internetski portal. Danas tisuće ljudi živi s iracionalnim strahom od kondenzacijskih tragova koji su opasni jednako koliko i visoki oblaci cirusnog tipa. Trebalo bi barem desetak stranica za koliko toliko detaljniju analizu i objašnjenja svih pojava vezanih uz kondenzacijske tragove.
Cilj ovog kratkog članka jest informacija i poticaj kritičkog analiziranja teorija zavjera. Umjesto doživljaja straha i tjeskobe, šetajući prirodom trebalo bi uživati, a s kondenzacijskim tragovima zabaviti se na zdraviji način. Fotografija, primjerice, nije loš izbor.
Daniel Pavlinović/cudaprirode.com
