Među ljudima u hrvatskom puku oduvijek je vrijedilo pravilo da kad nešto, neki događaj ili pojavu, neki čin u političkom životu ne razumiju, ljudi u dostupnoj javnosti gledaju tko se i kako javno odnosi prema tome, pa na temelju toga gotovo uvijek točno zauzimaju osobni stav o vrijednosti i prihvatljivosti toga nečega.
Rijetko je što u hrvatskoj javnosti izazvalo toliko bure kao jedna rečenica Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH i neupitnog lidera hrvatske politike okupljene u narodni sabor u toj zemlji. Poruka zastupnicima Republike Srpske – čuvajte Republiku Srpsku zapravo je mobilizirajuća rečenica govornika slušateljima u tom trenutku, s kojom vješt govornik nastoji pridobiti emotivnu sklonost i potporu u ovom slučaju predstavnika političkog vrha bosansko-hercegovačkih Srba za zajedničko načelno djelovanje u institucijama zajedničke države BiH, koje su Srbi napustili i koje bojkotiraju privremeno.
U retorici se to smatra efektnim mobilizirajućim usmjerenjem emocija na racionalnu prihvatljivost cjeline izrečenog, a neočekivanost, iznenađujuća forma i sadržaj te jedne rečenice, iznenađujuća u sferi realnih stereotipskih odnosa u javnosti upravo je sračunata na eliminaciju stereotipa i otključavanje razuma.
U političkom životu i političkoj kulturi takvi nastupi su rizični, a onaj tko se kao u ovom slučaju Čović upušta u njih i primjenjuje ih posve sigurno ima i znanja predvidjeti reakcije, kako onih kojima govori, tako i sveukupne javnosti i svih kreatora te javnosti, ali i samopouzdanje primijeniti takav retorički model, kao i političku hrabrost kojom se identificira s takvom porukom, kako bi ostvario puno važniji, vrlo često neposredno nevidljiviji cilj.
Takav retorički izbor, izbor trenutka i mjesta, pogotovo konteksta ukazuje na iznimno visoke uloge i ciljeve, ukazuje na dramatičnost okolnosti u kojima se koristi taj tip govora i obraćanja.
Ta poruka je bila mobilizirajući poziv stereotipskog neprijatelja na prestanak neprijateljstava radi nametnutog izazova opstanka i jednih i drugih, bez pretenzija arbitriranja u prošlost. Razina emotivnosti i neočekivanosti, osobne izloženosti očiti je ekvivalent dramatičnosti političkog konteksta.
Tko je god poslušao i pročitao cijeli govor Dragana Čovića u Banja Luci, a rijetki koji su se osvrnuli na njegove poruke su čuli i pročitali sve, jasno mu je kao dan da lider hrvatskog naroda u središtu državnosti stereotipskog neprijatelja svakom svojom rečenicom poziva na – antisecesionizam i političku integraciju tri državnosti u dogovorni zajednički okvir.
Bilo bi očekivano da srpski radikali dignu buru protiv tog govora, kao što je očekivano da protiv tog govora bijesno ustanu hrvatski radikali.
No, pokazali su se, gdje god bili i tko god bili i jedni i drugi u BiH da su mudriji, zreliji i očito svjesniji opasne političke realnosti od mnogih navodnih umjerenjaka, centrističkih domoljuba, lijevo-liberalnih antifašista i deklariranih proeuropejskih protagonista u Hrvatskoj.
I, pokazali su upravo ti ekstremni baštinici stereotipskog neprijateljstva, snažno utemeljenog u povijesnoj memoriji oba naroda, pogotovo u neposrednoj ratnoj memoriji, da su daleko, daleko manji problem u rješavanju pitanja suverenosti tri naroda i koncepta zajedničke države BiH od goleme većine deklariranih navodno razumnih, demokratičnih i slobodarskih protagonista.
Ti tzv. politički srpski i hrvatski ekstremisti u biti samo dižu i s jedne i s druge strane prašinu kako bi u nedostatku bilo čega konkurentnog opstali u javnosti, u društvu i politici te ulovili koju ribu dok se ne razbistri. Oni nemaju realnu moć i snagu.
No, kad u Hrvatskoj samo površno pogledate reakcije od Stipe Mesića, Bojana Glavaševića, nekakvog komentatora Slobodne Dalmacije Ivaniševića, tragikomičnog novinara aktiviste Duhačeka i niza jednako notornih komentatora, redom antifa profila, zatim reakcije ultra-antife i tzv. građanskih aktivista i udruga, njihovo “zgražanje” porukom Dragana Čovića koju sam citirao, pri čemu baš nitko među njima ni ne spominje iznimno važne temeljne poruke iz njegovoga govora, kad zatim pogledate s kojom frekvencijom i predanošću promuslimanski medijski korifeji i promotori citiraju i prenose njihovu “zabrinutost” Čovićevim “zastranjivanjem” i “izdajom” svakom bi se razumnom Hrvatu valjalo bar zamisliti.
Zar smo dospjeli u situaciju da nas takvi brane, štite, promiču i kako to, što je meni i najznakovitije, ako isključimo tu i tamo pokoju “desničarsku” reakciju, da su obranu dodrinaške navodno pravaške, a u biti podmukle probošnjačke agende, preuzeli zakleti deklarirani neprijatelji svega suverenističkog, nacionalnog, kršćanskog?
Koji se vrag događa?
Zar će sa sarajevskim “građanima” koje je genijalno razmontirao običnom navlakušom mlađahni Slaven Raguž prodajući im agresorsku paradigmu Slobodana Miloševića, upravo nekakvi Duhačeci, Ivaniševići, Mesići i Glavaševići sad najednom dograbiti svijetlo oružje, da ne kažem sablje, pa u BiH obraniti Hrvate od Čovića? I, naravno Dodika. I od Republike Srpske. I, naravno, kao stvarna pozadina svega, skrivena, podmukla i kao jedini cilj svega – od nužnosti Hrvatske Republike.
U ovoj nevjerojatnoj antičovićevskoj kakofoniji, koju godinama njeguje hasanbegović-bujičarska ultra-hrvatska, a u biti promuslimanska lobistička skupina na hrvatskom nacionalnom spektru, jedino su upravo takvi ostali bez slastica.
Jer, dobili su priliku, ali se ne smiju javno upustiti i zgrabiti ju, jer, zamislite kako bi to izgledalo da Hasanbegović, Penava ili Peternel u njihovoj tv emisiji sad ispadaju javni pajdaši Stipi Mesiću, Budi Lončaru i bratiji iz IFIMES-a, Duhačeku ili Glavaševiću!? Nezgodno. Zato šute kao zaliveni i Čovićevu “izdaju” distribuiraju mrežama izbjegavajući eksplicitnije pozornice.
Bit stvari je u slijedećem:
Čoviću je najteža inkriminacija to što je imao hrabrosti jasno ukazati na činjenicu da u ovom trenutku nije Hrvatima (nije ni Srbima kojima se obratio, a nije ni Bošnjacima, kojima je također njegova poruka upućena) problem prošlost, niti ih/ nas ugrožava ta prošlost.
Problem je sadašnjost, problem su aktualni protagonisti i u BiH i u svijetu. Danas treba rješavati probleme, a mogu se rješiti samo s onim što imamo danas. Fokusiranost na to kako je nastala Republika Srpska, koliki su i kakvi zločini počinjeni da bi ona teritorijalno i etnički bila kakva je danas, nije u nastojanju rješavanja položaja hrvatskog naroda danas temeljno pitanje.
Temeljno je pitanje danas, kako s akterima koji postoje realno u BiH osigurati ono što kao narod kontroliramo, imamo i možemo trajno zaštititi pred bošnjačko- muslimanskom političkom i svakom drugom agresijom. Od toga ovisi hrvatska budućnost, a ne od javnog lamentiranja koliko su Srbi protjerali Hrvata.
To nije nebitno i kad tad će morati doći na red u trajnijem rješavanju ukupnih hrvatsko-srpskih odnosa, ali, da bi se to rješavalo mora se ne izgubiti ono što trenutno možemo realno ostvariti, a što je jako ugroženo.
To je hrvatska državnost u BiH. S tim, apsolutno organski i strateški je ovisna i ukupna hrvatska nacionalna državnost, čiji je nosivi stup u ovome trenutku Republike Hrvatska.
Koliko god to kontradiktorno izgledalo s obzirom na realnu prošlost hrvatskog i srpskog naroda, na otvorene rane i jezu od uspomena na progon Hrvata iz današnje Republike Srpske, upravo je postojanje Republike Srpske danas stup održivosti Bosne i Hercegovine kao međunarodnog političkog subjekta na temeljima federalno ili konfederalno uređene državnosti i političke opstojnosti tri naroda.
Tri, a ne dva, jer tronošca nema na dvije noge.
To je činjenica i upravo zato probošnjački lobisti i anacionalni antife i tzv. ljevičari u Hrvatskoj, kojima je nacionalna državnost crvena krpa, toliko ogorčeno lamentiraju o genocidnosti Republike Srpske, pri čemu im nimalo ne smeta komunističko-jugoslavenska genocidnost, a ni srpske genocidne radnje i agresija na Republiku Hrvatsku.
Čović je imao i lucidnosti, i samopouzdanja i odlučnosti upozoriti na to i zato takva haranga. Zbog toga Mesić, Lončar, IFIMES, Diplomatski forum na čelu s Dejanom Jovićen, Duhaček, Ivanišević, cijeli niz komentatorsko aktivističke antifa subraće do Glavaševića i sličnih tako “zabrinuto” reže na Čovića, jer je imao petlje jasno poručiti da bez rješenja hrvatsko-srpskih odnosa ni jedan od ta dva naroda neće u perspektivi imati državnosti. To što u tom razvoju stvari ni Bošnjaci neće ništa dobiti, a kako je Ivo Lučić upozorio neki dan, da onaj tko zine na sve, neće dobiti ni trećinu, ne zabrinjava navedene sarajevsko-zagrebačke “građane”, jer oni i onako služe nekoga sasvim trećeg.
Zato, jadna li mu majka tko ne uviđa kontradikcije i prijetvornost tipova i skupina koji Hrvate “brane” od Čovića, ostat će bez gaća na štapu, što i nije toliki problem koliko činjenica da nema mozga.
Marko Ljubić/Foto:Radiosarajevo
