Cinkaroš Ante Kotromanović: “Boli me k. za Antu Gotovinu”

Nemoguće je vremenski precizno utvrditi kada su Ante Kotromanović, aktualni SDP-ov ministar obrane, i general Ante Gotovina postali tako bliski prijatelji.

Upoznali su se tijekom Domovinskoga rata, ali Kotromanović, kao zapovjednik 126. domobranske pukovnije, bio je tek jedan od zapovjednika u Zbornome području Split kojim je Gotovina zapovijedao pa je teško vjerovati da je tadašnje poznanstvo odmah preraslo u prijateljstvo.

Prije nego što je postao zapovjednik spomenute domobranske postrojbe, tada mladi Kotromanović bio je pripadnik diverzantske skupine iste postrojbe i po svjedočenjima mnogih doista se isticao u akcijama poduzimanima unutar neprijateljskoga teritorija.

Velike zadaće sa svojim vojnicima odrađivao je i akcijama koje su prethodile Oluji, na Dinari, no u samoj Oluji nije sudjelovao, odnosno nije sudjelovao u oslobađanju Knina jer je u to doba polazio vojne škole. Nedugo poslije, već u razdoblju mira, Ante Kotromanović postao je i bio neko vrijeme zapovjednik 4. gardijske brigade koja se proslavila u Domovinskome ratu. Za njegovo napredovanje u vojnoj hijerarhiji zaslužni su, dakako, ratno iskustvo i uspjesi u obrani domovine, a ne skromna izobrazba tekstilnoga tehničara u srednjoj školi u Sinju.

Mesićeva umirovljenja

Godine 1999. Ante Kotromanović i službeno je stekao status hrvatskoga branitelja i povukao ‘povlastice’ koje je taj status donosio. Njegove ambicije bile su, međutim, mnogo veće nego da u mirovini preživljava i besposličari. Shvativši da te ambicije u Hrvatskoj vojsci ne će moći realizirati, pokušao ih je prenijeti na područje politike. Bilo je to doba političkih promjena u Hrvatskoj i velikih podjela. Nakon 10-godišnje vladavina, s vlasti je sišao HDZ, Tuđman je umro, a novi tadašnji predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić, zajapuren u svojoj iracionalnoj mržnji prema Tuđmanu, uklanjao je sve tragove koji bi mogli podsjećati na prethodnika.

Kao što je poznato, istjerao je iz Hrvatske vojske najbolje ratne zapovjednike pod lažnim izgovorom da su pripremali državni udar, premda su oni u svome pismu od vrhovnoga zapovjednika samo tražili zaštitu vrijednosti Domovinskoga rata i zapovjednika od neargumentiranih medijskih napada. Uz njih, umirovio je i Kotromanovića. Na valu ogorčenja takvom Mesićevom odlukom i politikom nove vlasti, Ante Kotromanović 2001. kao, alkarski vojvoda na Sinjskoj alci drži vatreni politički govor protiv nove vlasti i Stjepana Mesića.

Postao je blizak tadašnjemu Hrvatskome bloku na čelu s dr. Ivićem Pašalićem, stranci koja se tada stvarala kao odvjetak zbunjenoga i MogućnostiStjepana Mesića, kojega je žestoko uz ovacije Sinjana napadao, pozvao je na ručak u Sinj te se s njime pomirio, a Zorana Milanovića, tada mladoga lava u SDP-u, sreo je u Zagrebu i ovaj mu je ponudio da zajedno grade novi SDP s obzirom da od stranke s ovakvim Račanom, kako mu je rekao Milanović, nema ništa.

Ljuti desničar Kotromanović postaje članom SDP-a, stranke koja je očajnički trebala u svojim redovima nekoga od branitelja i ratnih zapovjednika. Predstavljajući ga na skupu stranke, Račan je poručio svima ostalima kojima smeta Kotromanovićev dolazak da se mogu slobodno ispisati iz SDP-a.

Koromanović: “Boli me k. za Gotovinom”

U takvim okolnostima, ambicioznome Kotromanoviću otvorile su se mnoge neslućene mogućnosti.poraženoga HDZ-a. Na tisuće nazočnih burnim pljeskom je na Sinjskoj alci pozdravljalo Kotromanovića, a Mesiću skandiralo ‘Cigane, cigane’. Ali ovacije nisu bile ono što je Kotromanović tada trebao. On je trebao za sebe mjesto u društvu za koje je mislio da mu pripada.

U to doba on doživljava i privatne brodolome. Rastavlja se i dolazi od supruge i kćeri u Splitu, veći dio njegove mirovine odlazi na alimentaciju i on na neki način postaje izgubljen čovjek, bez obitelji, doma i novca. Uključuje se u neformalni bunt branitelja i općenito naroda protiv haaškoga progona generala Gotovine, ali u tome ne igra nikakvu ulogu.

Štoviše, u telefonskome razgovoru s jednim zajedničkim prijateljem, Kotromanović mu je doslovce rekao: ‘Boli me kurac za Gotovinom, ja ga nisam vidio ni sreo dvadesetak puta u životu, što mi on znači…’.

Pa ipak, nije htio ostati izvan te priče. U Zagrebu, gdje je često boravio, visio je u uredu jednoga od Gotovininih odvjetnika Marina Ivanovića. Pokušao se angažirati u poslovima razminiravanja, ali je brzo shvatio da tu nema kruha za njega.

Vrijeme je tako prolazilo, a Kotromanović se nigdje nije pronalazio. Očekivao je ‘priznanje’ od HDZ-a, koketirao sa Sanaderom, poglavito u slučaju amortizacije splitskoga prosvjeda protiv Gotovinina uhićenja, plan s Pašalićevim Hrvatskim blokom propao je zajedno s tom strankom, napisao je par kolumni za jedne dnevne novine, ali nije išlo niti je tu bilo očekivanoga novca te se ništa bitno nije događalo. Sve do trenutka kada je Kotromanović odlučio napraviti salto mortale: odlučio je naime okrenuti leđa desnici i dojučerašnjem vatrenom Kotromanoviću te se ponuditi ljevici i postati netko drugi. U jednome trenutku on je premostio taj svjetonazorski i ideološki hijat.

Stjepana Mesića, kojega je žestoko uz ovacije Sinjana napadao, pozvao je na ručak u Sinj te se s njime pomirio, a Zorana Milanovića, tada mladoga lava u SDP-u, sreo je u Zagrebu i ovaj mu je ponudio da zajedno grade novi SDP s obzirom da od stranke s ovakvim Račanom, kako mu je rekao Milanović, nema ništa.

Ljuti desničar Kotromanović postaje članom SDP-a, stranke koja je očajnički trebala u svojim redovima nekoga od branitelja i ratnih zapovjednika. Predstavljajući ga na skupu stranke, Račan je poručio svima ostalima kojima smeta Kotromanovićev dolazak da se mogu slobodno ispisati iz SDP-a. U takvim okolnostima, ambicioznome Kotromanoviću otvorile su se mnoge neslućene mogućnosti.

Akcija „Gotant”

Događalo se to u doba dok je general Gotovina bio još u bijegu, a hrvatska vlast mu intenzivno pokušavala ući mu u trag iz dva razloga: prvo da ga uhiti i izruči Haagu ako se on doista krije negdje u Hrvatskoj, i drugo, ako već nije u Hrvatskoj, da dokaže glavnoj haaškoj tužiteljici Carli Del Ponte, koja je stalno optuživala Hrvatsku da ga skriva, da ne govori istinu.

Narod je masovno uz generala Gotovinu, većina ljudi u anketama iskazuje da ga ni u kojemu slučaju nikada ne bi odala i pozvala policiju, MUP uzalud raspiruje nagradu onome tko dojavi informaciju o Gotovini, ali sustav vlasti je ionako znao da na narod ne može računati. Zato je mogao računati na povjerljive pojedince pa je oformljivao razne timove u MUP-u i u tajnim službama za otkrivanje Gotovine. Nakon nekoliko medijskih nastupa u kojima je govorio da je Gotovina nevin u zatvoru, Kotromanović se približava ljudima koji su dušom i srcem stavili se na raspolaganje generalu Gotovini.

U početku su svi mislili da je ovaj umirovljeni brigadir samo jedan od njih, no ubrzo su se pojavile informacije da ih Kotromanović zapravo ‘špijunira’. Više časnika Vojno-sigurnosne agencije nekoliko godina poslije neslužbeno je otkrilo da je Kotromanović imao ulogu u operaciji hvatanja generala Gotovine ‘Gotant’. Drugim riječima, da je Kotromanović, koji se danas predstavlja najvećim Gotovininim prijateljem, u određenome razdoblju denuncirao svoga prijatelja. U emisiji ‘Bujica’ prošloga tjedna to je govorio i jedan od branitelja Zvonimir Trusić. Sam bivši premijer Ivo Sanader u povjerljivome društvu hvalio se i pokazivao informacije o Gotovini koje mu je dostavljao upravo Ante Kotromanović.

Što je sve drugo radio Kotromanović nakon udomljavanja u SDP-u, nije posve poznato, osim što je 2011. diplomirao na Fakultetu političkih znanosti, smjer novinarstvo. U Hrvatskoj je prije nekoliko godina stvorena velika afera kad je otkriveno da je Milijan Brkić, glavni tajnik HDZ-a, krivotvorio diplomski rad, što inače čini 90 posto studenata, ali nitko nikada nije javno pitao kako je Kotromanović bez državne mature uspio upisati fakultet, kad je polazio predavanja i kada polagao ispite.

No Uskok je pokrenuo istragu protiv direktora KIO Keramike iz Orahovice Darka Krmpotića i protiv šefa financija u toj kompaniji Bože Ivičića zbog sumnje da su pokrali tvrtku za osam milijuna kuna. U toj aferi isplivalo je i ime Ante Kotromanovića: navodno je od njih dvojice Kotromanović na ruke dobivao mjesečno 15.000,00 kn, na uporabu automobil, mobitel i kreditnu karticu, a zbog prodaje pločica diljem Hrvatske. Ali budući da je bio umirovljenik, porez na primani novac nije plaćao.

Unatoč tomu, protiv Kotromanovića nikad nije podnesena kaznena prijavu zbog rada na crno i utaju poreza, prvenstveno zahvaljujući Stjepanu Mesiću.

U prosincu godine 2005. general Gotovina uhićen je na španjolskim Tenerifima i odvezen u haaški pritvor. Prijatelji i suborci generala Gotovina nakon njegova uhićenja intenzivno pripremaju obranu za predstojeće suđenje. Osnovana je Zaklada za istinu o Domovinskome ratu u rad koje se uključuje na desetke Gotovininih suboraca i odvjetnika.

Održavaju se donatorske večere, aukcije i prodajne izložbe slike, svake godine pokušavaju i uspijevaju prikupiti oko 12 milijuna kuna potrebnih, kako su navodili za plaćanje odvjetnika i skupih troškova obrane premda je država tada već pristala na plaćanje odvjetnika.

Karijera u SDP-u

Sam Kotromanović, budući da je poslije smrti Ivice Račana, uz Milanovića postao jedna od dominantnih figura u ManipulacijeSam Kotromanović, budući da je poslije smrti Ivice Račana, uz Milanovića postao jedna od dominantnih figura u SDP-u, to kapitalizira tako što je postao ministar obrane 2011. kada je SDP ponovno preuzeo vlast. Put od tekstilnoga tehničara do ministra prošao je relativno brzo. Znajući da je slučaj u Haagu zatvorenoga generala Gotovine krupno političko pitanje na kojemu se dobiva ili gubi potpora u javnosti, Ante Kotromanović odlazi Gotovini u posjete.

Nije, naravno, poznato o čemu su sve njih dvojica razgovarali, ali se tada počinje događati i otklon generala Gotovine i njegovih odvjetnika od HDZ-a i općenito desnice u Hrvatskoj te se priklanjaju novoj vlasti. Tada, zapravo, kreće proces manipulacije s imenom generala Gotovine.SDP-u, to kapitalizira tako što je postao ministar obrane 2011. kada je SDP ponovno preuzeo vlast. Put od tekstilnoga tehničara do ministra prošao je relativno brzo.

Znajući da je slučaj u Haagu zatvorenoga generala Gotovine krupno političko pitanje na kojemu se dobiva ili gubi potpora u javnosti, Ante Kotromanović odlazi Gotovini u posjete. Nije, naravno, poznato o čemu su sve njih dvojica razgovarali, ali se tada počinje događati i otklon generala Gotovine i njegovih odvjetnika od HDZ-a i općenito desnice u Hrvatskoj te se priklanjaju novoj vlasti. Tada, zapravo, kreće proces manipulacije s imenom generala Gotovine.

Za potrebe vlasti, Gotovina iz haaškoga pritvora piše priopćenje u kojima poziva birače da se na referendumu opredijele za ulazak Hrvatske u EU, s obzirom da vlast nije bila sigurna, unatoč promjenama Ustava, da će većina onih koji se odazovu glasovati za tu odluku. Isto tako, nakon što je general Gotovina na prvostupanjskome procesu 2011. proglašen krivim i osuđen na 24 godine zatvora, kada je ogorčen hrvatski narod najavljivao diljem Hrvatske prosvjede, Gotovina je hladno poručio da ne trebaju u ime njega prosvjedovati.

Već tada mnogim iskrenim njegovim pristašama u Hrvatskoj nije bilo jasno što se događa. No sve te nedoumice nisu zaustavile neviđenu eksploziju oduševljenja po hrvatskim gradovima i selima kada su general Gotovina i Markač oslobođeni 16. listopada 2012. godine. Po njega su istoga dana vladinim zrakoplovom otišli Ante Kotromanović i Predrag Matić Fred.

Stotine tisuća građana u središtu Zagreba slavilo je, ali ipak nije moglo vjerovati svojim ušima da čuje ono što general Gotovina govori. On je naime za svoju slobodu zahvaljivao institucijama hrvatske države, onima koje su ga proganjale gotovo deset godina i najurile iz Hrvatske vojske, ali ne i braniteljima koji su bili spremni život za njega dati. Vidjelo se da mu je govor napisao netko iz provladinih krugova. A kada je rekao da prošlost treba zaboraviti pa već sutradan prve intervjue dao listovima u regionu, srbijanskome Kuriru i sarajevskome Dnevnom Avazu, u kojima je pozvao Srbe da se vrate, te onda u Zadru izjavio da su grad branili ljudi svih nacionalnosti, postalo je jasno da je na djelu jedan režimski scenarij u kojemu general Gotovina odrađuje zadaću za taj režim. Ante Kotromanović je Antu Gotovinu, nekadašnjeg HDZ-ova generala koji je u vojnoj odori posjećivao skupove te stranke, doveo pod skute Zorana Milanovića i SDP-a.

Posjeti Pakoštanima

Oslobođeni Gotovina počeo je napokon, nakon neljudskoga i nepravednoga progona, disati punim plućima. Vodeće političke snage nastoje mu se približiti s jednakim žarom s kojim su ga prije proganjale. HDZ u svoje redove iz HSP-a dovodi Željka Dilbera, Gotovinina ratnoga druga i prijatelja, ne bi li tako približio i samoga Gotovinu HDZ-u.

Vodeći SDP-ovci Zoran Milanović, Ante Kotromanović a i svi drugi ministri svaki dan koriste prigode za kavu, ručkove ili večere s Gotovinom, organiziraju spontane dolaske fotoreportera kako bi se sve to bilo objavljeno u novinama. SDP-ovci pokušavaju profitirati optužbama na račun predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka da je lovio generala Gotovinu. On je davno odgovorio da o tomu on ne može pričati, ali da će istinu reći sam general Gotovina.

Gotovina, međutim, o tome šuti i samo izjavljuje da se ne bavi politikom. Kad se malo dublje razmisli, to nije istina, ali čak i da jest, politika se intenzivno bavi njime. Politika se dodvorava njemu i kao malome djetetu ispunjava sve želje. Brzopotezno osniva tvrtku i dobiva koncesiju za uzgoj tuna u Jadranskome more, Vlada odmah dodjeljuje visoke milijunske iznose kredita, ali istodobno ona i jamči za njihov povrat. Gotovina poručuje da je ribar i izbjegava komentirati, na upite novinara, aktualne frustrirajuće situacije u Hrvatskoj. Svako malo u svojoj kući u Pakoštanima, veličine jedne osrednje vojarne i na samoj plaži, što su mu darovali mještani i građani zahvalni za sjajne zasluge u Domovinskome ratu, prima u posjet predsjednika SDP-a i premijera Zorana Milanovića, ministra Antu Kotromanovića, i, dok je bio predsjednik, Ivu Josipovića.

Zajedno obilaze njegovo tunogojilište, uživaju u prizorima zapjenjenoga mora u kavezima punim tuna, a onda se svi skupa vrate i zajedno u Pakoštanima gledaju utakmice, roštiljaju, druže se, jedu vjerojatno i sushi od originalnih jadranskih, Gotovininih tuna. Gotovinino nebavljenje politikom svodi se tako na privatno i tajno ugošćavanje vladinih ljudi i na javno odbijanje susreta s braniteljima i oporbenim HDZ-om.

Odbio je čak doći i na inauguraciju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, što je njegov prijatelj Željko Dilber opravdao njegovom spriječenošću kao da je riječ o pozivu za inauguraciju nekoga općinskog načelnika, a ne predsjednice države i kao da se poziv za tu manifestaciju dobiva dva dana unaprijed. U doba tih političkih događaja i prosvjeda branitelja pred zgradom u kojoj živi Zoran Milanović, general Gotovina bio je na moru zajedno s Milanovićem i Kotromanovićem.

Saga o divnome prijateljstvu generala Gotovine i Ante Kotromanovića nastavlja se, druže se javno i tajno, rado poziraju fotoreporterima gdje god se nađu. Ostaje tek nejasno kako je prevladan taj jaz između jedne denuncijantske Kotromanovićeve faze i sadašnje neraskidive bliskosti, neodržive u bilo kakvom moralnome redu.

U nekoj vrsti psihodrame svi ti šokantni obrati i preobrazbe, usponi i padovi, pojedinih karaktera mogli bi poslužiti kao ogledni primjeri nezamislivoga žrtvovanja časti i subjektiviteta poradi prozaičnih profita, ali javni život čitave Hrvatske u zadnjih petnaestak godina sveo se na jednu farsičnu i neprekinutu rasprodaju osobnih i nacionalnoga digniteta u sklopu koje priča o prijateljstvu generala i njegova denuncijanta ne izaziva posebno čuđenje. Pa, ipak, koliko god mislili da i u konformizmu postoje granice ili zadnje crte obrane dostojanstva, uvijek se zaprepastimo novim dnima na koje su pojedinci spremni pasti.

Ante Kotromanović je tako ovih dana napisao da je datum 8. svibnja, kada su jugoslavenski okupatori ušli i zaposjeli Zagreb, počinivši u njemu masovne zločine, i o čemu svjedoči 120 masovnih jama, isto što i 5. kolovoza, kada su hrvatski branitelji oslobodili Knin.

Kotromanović, taj bivši tuđmanovac, sanaderovac, pašalićevac, pa onda mesićevac, račanovac i milanovićevac, taj neobrazovani tekstilni tehničar, sada više nema nikakvih granica u svojoj drskosti pa se usuđuje u svome poltronstvu i neznanju vrijeđati hrvatski narod i zdrav mozak, pljuvati po povijesti i nevinim žrtvama.

Od takve vrste moralnoga suicida ništa ga ne može spasiti, pa ni isforsirano i licemjerno prijateljstvo s generalom Gotovinom. Parafrazirajući Nietzschea, mogli bismo reći: ako časnicima nedostaje smisao za istinu, pravednost i poštenje, nedostaju li onda, zapravo, i sami časnici? Medijske bajke o bezgrešnim junacima ili idolima egzistiraju dok traje spremnost ljudi da živi u iluzijama i dok se, prije ili poslije, ne dogodi sumrak idola.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik