Puniša Račić dobio je spomenik u rodnom selu Slatina kod Andrijevice u Crnoj Gori. Račić koji je 1928. godine u narodnoj skupštini Jugoslavije ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranio Stjepana Radića i ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu.
Spomenik je podiglo bratstvo Račića uz koje su stali i mještani Slatine, a na spomeniku pred pred Račićevom rodnom kućom je uklesano:
– Ovdje je 1886. godine rođen znameniti Slatinjanin i Vasojević, Puniša Milev Račić, sudionik oslobodilačkih ratova, narodni poslanik Kraljevine Jugoslavije i nositelj Albanske spomenice. Spomen-obilježje podižu na njega ponosni bratstvo Račića i Slatinjani.
Ploču je otkrio dr. Dragomir Kićović, autor knjige o Račiću:
– Danas smo na ognjištu Puniše Račića, na temeljima odakle se uputio u svijet, zato svako sjećanje na njega kreće odavde i vraća se ovdje. Ovdje je sabrano sve. Neka ovi temelji budu i naš oslonac. Neka nas snaže u borbi za pravdu koja je bila Punišina vertikala. Nadam se da smo poslije 72 godine zreli da zakopamo ratne rovove i otvorimo grobove poginulih.
Puniša Račić 1926. godine
U ime bratstva Račić govorio je Milosav Miško Dukić:
– Mi ne prkosimo nikome, već odužuje dug i liječimo grižnju savjesti. Ovo smo uradili iz ponosa, jer Račići i Slatinjani pripadaju čistom srpskom, Vasojevićki soju, velikim bratstvima, bratstvima časnih i umnih ljudi, bratstvima pametara, puškonoša i slobodara, pripadamo ljudima od struke i nauke koji su kroz stoljeća nosili barjake pravičnosti, časti i slobode , pripadamo ljudima časnoga roda i prezimena.
Tko je bio Puniša Račić
Kao jedan od najpouzdanijih suradnika kralja Aleksandra, bio je članom tajne dvorske organizacije Crna ruke i obavljao je tajne misije po kraljevom nalogu.
Pripadao je 1900-ih crnogorskoj terorističkoj emigraciji koju je organizirala Crna ruka, vojno-teroristička organizacija (pripremila Sarajevski atentat 1914.).
Crna ruka, čiji je Račić bio članom, pokušala je terorističkim akcijama ubiti crnogorskog monarha Nikolu I. Petrovića i podriti neovisnost Kneževine Crne Gore.
Od 1911. godine je regrutiran u srpsku vojno-obavještajnu službu za koju obavlja povjerljive misije u Makedoniji i na Kosovu, tada pod osmanskom vlašću.
Na Solunskom procesu 1917. godine Račić je bio lažni svjedok protiv članova Crne ruke koji su na koncu pogubljeni (Dragutin Dimitrijević Apis i drugovi).
Od toga je perioda u tijesnim vezama sa srpskim vođom Nikolom Pašićem koji ga, nakon stvaranja Kraljevine SHS, angažira na poslovima razgraničenja s Albanijom te na stvaranju ogranaka NRS-a na Kosovu. Na Kosovu se Račić silno obogatio pljačkajući javna dobra.
Godine 1927. na listi pašićeve Narodne radikalne stranke u Crnoj Gori izabran je za zastupnika.
Na zasjedanju Narodne skupštine u Beogradu 20. lipnja 1928., Račić je sa skupštinske govornice pucao na narodne zastupnike HSS-a i ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka te smrtno ranio Stjepana Radića, a ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu.
Za ubojstvo hrvatskih parlamantaraca osuđen je na 20 godina zatvora. Robiju provodi u Kaznenom zavodu u Zabeli kod Požarevca gdje mu je po dolasku upravnik kaznionice ustupio čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga kaznionice.
No, kao osuđenih imao je status narodnog heroja. Dodijeljena su mu tri kažnjenika za osobnu poslugu (jedan za posilnog, drugi za kuhara a treći za tjelohranitelja) a imao je i slobodan izlaz u svako doba dana i noći.
Prvih dana travnja 1941. godine, jedne večeri, jednostavno je odšetao iz Zabele i vlakom otišao u Beograd. Po ulasku partizana u Beograd u listopadu 1944. godine, na prijekom sudu Račića su osudili na smrt i strijeljali. (Nisu ni partizani u svemu bili u krivu.)
U predizbornoj kampanji, tijekom srbijanskih parlamentarnih izbora, u svibnju 2008. godine, po Beogradu su se pojavili plakati koji su slavitili terorista Račića. Na plakatima je bila slika Stjepana Radića i natpis: “Jedan je Puniša Račić”
Kao reakcija na ubojstvo Stjepana Radića i ostalih zastupnika Narodnoj skupštini u Beogradu, u Hrvatskoj je nastao ustaški pokret.
M. M. /foto:novosti.rs
