Prodaja oružja i vojnih viškova Vojske Crne Gore često se nađe na „dnevnom redu” medija, ali i tamošnje političke opozicije, koja sumnja u regularnost ovakvih transakcije.
Mediji i opozicija često tvrde da se „ne zna gdje su ta sredstva uplaćena” kao ni „kojim je zemljama prodano”.
S druge strane, iz Ministarstva obrane Crne Gore često uvjeravaju domaće medije i javnost da je cijeli posao oko prodaje oružja i vojne opreme regularan, ali da eto nisu u mogućnosti da „baš sve stave na vidjelo javnosti, jer je to dijelom i poslovna tajna”. Do tzv. „viška naoružanja“ najmanja bivša jugorepublika došla je u drugoj polovici 1991. godine kada se u Boku kotorsku povuklo više od 80 posto flote Jugoslavenske ratne mornarice, s pratećim arsenalom, minsko-eksplozivnim sredstvima, raketnim naoružanjem i mnogim vozilima.
Najvrjedniji te goleme armade prodano je do 2006. godine kada Crna Gora stječe samostalnost.
Oružje za džihadiste
Kolika je to flota bila govori i podataka da još dan danas Podgorica nalazi kupce za preostale fregate i stotine tona naoružanja koje se nalazi po raznim skladištima Bokeljskog zaljeva. Da unosna prodaja nesmetano traje dokazuje i nedavno objavljena informacija da crnogorski trgovci naoružanja Izraelu nude dvije raketne fregate koje su, nota bene, do ljeta 1991. bile na vezu svoje matične luke u Splitu.
Da su crnogorski trgovci opasni i po svjetski mir kazuje događaj iz 2015. godine kada su talijanski vojni i policijski specijalci blokirali talijansku luku Bari zbog ilegalnog transporta oružja iz Crne Gore za potrebe džihadista koji u terorističkim akcijama napadaju gradove po Europi.
Utvrđeno je da sumnjivci i oružje za terorističke napade stižu iz pravca Crne Gore i Albanije. Koju godinu ranije, 2009. , „New York Times“ Crnu Goru je naveo kao početnu poziciju kursa broda koji je vojsci libijskog vođe Moamera Gadafija isporučio 150 tisuća komada minobacačkih projektila.
Rakete za Egipat
Ministarstvo obrane Crne Gore je u proteklih 15-tak godina, uglavnom posredstvom privatne beogradske tvrtke “Cofis”, rasprodalo većinu vrjednijih brodova, plovila i naoružanja nekadašnje brojne flote JRM-a, čije je brodovlje, više od 80 posto, prije 1991. bilo bazirano u hrvatskim lukama.
Prodajom fregata, raketnih i torpednih čamaca, podmornica, raketnih sistema more-more i obala-more, torpeda i ostale brojne tehnike mala je Crna Gora zaradila, prema neslužbenim procjenama, više od 300 milijuna eura. Teško je pobrojati što su Crnogorci sve prodali zadnjih godina. Među najvrjednijim sustavima, prije rata stacioniranima na obali i otocima RH, svakako je bilo sedam sovjetskih obalnih protubrodskih lansera “Rubež-E” koje je crnogorsko ministarstvo obrane prodalo Egiptu.
Uz lansere išlo je 40 raketa Styx i pet raketnih čamaca osa 1. Turska je kupila podmornice P-823 i P-831 (izgrađene tijekom 80-ih godina Splitu), sa sustavom Orca 2000. U objektu Torpedne radionice vojarne “Orijenski bataljun” u Kumboru obavljen je remont 60 torpeda 53 VA, vrijednih 11 i pol milijuna dolara. Kupac: ratna mornarica Egipta. Inače, torpeda su do 1991. bila uskladištena u Divuljama i ratnoj luci Lora. Posrednik u prodaji je opet – beogradski “Cofis”.
Na prodaju 2 300 maljutki
Crna Gora ne uspijeva pronaći kupca za 10 tisuća komada avionskih bombi čija se cijena kreće od 300 do 700 dolara po komadu. Aviobombe su u rujnu 1991. transportnim brodovima iz Pule prebačene u Bar.
Na prodajnoj listi se nalazi i 2300 komada protuoklopnih raketa tipa “maljutka”. Navici bi se zapitali: otkuda toliko tih raketa u Crnoj Gori? One su ponuđene tržištu po cijeni od 1300 dolara po komadu.
Prodaje se i 2500 komada snajperskih pušaka M-76, 150.000 ručnih bombi, 155.000 minobacačkih projektila, oko 580 tona raznih vrsta eksploziva, 24 haubice od 122 mm i čak 44 top-haubice od 130 mm.
Sav taj nabrojani arsenal povučen je iz Hrvatske, iz kasarni JNA od Splita preko Visa i Lastova do Šibenika i Pule.
Tolika količina naoružanja na malenom prostoru već postaje ozbiljan sigurnosni i ekološki problem za Podgoricu pa, nakon što su postali dio NATO-a, pokušavaju isposlovati da im ta vojna alijansa financira uništenje dijela zaostalog naoružanja i municije.
Platili otetu stoku i jedan brodić
Crna Gora je dosad na ime ratne odštete isplatila Hrvatskoj oko 400 tisuća eura, iako se procjenjuje da je šteta počinjena u ratovima 90-ih bila kudikamo veća. Crna Gora je tako isplatila Hrvatskoj tek 375 tisuća eura za stočni fond opljačkan u Konavlima, te 30 tisuća eura za jedan brodić ukraden 1991. godine u Cavtatu. Vraćeno je i 19 slika poznatih hrvatskih umjetnika koje su prije rata posuđene jednoj podgoričkoj galeriji.
Problem sukcesije pokretne vojne imovine bivše SFRJ, kao i pitanje povratka školskog broda „Jadrana“, nametnulo se kao vruće pitanje koje Crna Gora, kao i Srbija, mora razriješiti s Hrvatskom na svom putu u Europsku uniju.
Štoviše, hrvatska diplomacija je, referirajući se ovih dana oko slučaja pjevačice Vanne koje je odbila nastupiti na palubi „Jadrana“, jasno poručila da će sukcesija biti nezaobilazna postaja na kojoj će zastati crnogorski vlak za EU.
Dok se „Jadran“ ne vrati Hrvatskoj, crnogorski vlak neće se ni pomaknuti.
Marko Marković/foto:arhiv
