Sestre Šima i Draženka Čuljak, sinonimi za hrabrost i nevjerojatnu volju, obilježavaju četrdesetu godišnjicu događaja koji ih je pretvorio u heroje. Dana 13. siječnja 1985., srednjoškolke iz mjesta Bogodol kraj Mostara, spašene su nakon što su preživjele sedam dana i noći u kanjonu okovanom ledom, s minimalnim zalihama, bez hrane, na ekstremnim minusima koji su zaledili rijeke.
Taj im je datum danas ‘drugi rođendan’, trenutak kad su pomaknule granice mogućeg i postale simbol ujedinjene snage.
Njihova drama započela je 6. siječnja kad su se, zbog neprohodnosti puta i jake snježne oluje, odlučile pješice uputiti u tadašnju Lišticu, danas Široki Brijeg, odakle su namjeravale autobusom otputovati k majci u Mostar. Draženka Čuljak je za HRT pojasnila da je u to vrijeme bila normalna stvar pješačiti ako nije bilo autobusa.
Jedan pogrešan korak vodio ih je ravno u bijeli pakao
No, snježno nevrijeme koje je pogodilo hercegovački kraj bilo je nezapamćeno – sestre su se brzo izgubile, a kako se spuštao mrak, bilo im je sve teže orijentirati se. Prateći vlastiti instinkt, nasumce su hodale tražeći izlaz, ali jedan pogrešan korak vodio ih je ravno u bijeli pakao.
“Zakoračile smo u prazninu, padale smo sve dublje i dublje, udarajući u led i pokušavajući se držati, ali nas je svaka nova stijena ponovno gurala prema dnu”, prisjeća se Šima.
Njihov pad zaustavio se u deset metara dubokom kamenitom koritu, koje lokalci zovu Točilo, smještenom u kanjonu presahle rječice Ladine. Taj kavez od leda i snijega postao je njihovo privremeno sklonište, ali i gotovo neizbježan grob. U nevjerojatnim uvjetima, gdje su temperature dosezale i minus 20 stupnjeva, sestre su sedam dana provele na rubu života i smrti, održavajući se budnima kroz molitvu, pjesmu i razgovore.
‘Maštale smo o hrani, o toplom čaju…’
Njihova jedina hrana bile su žvakaće gume koje su imale kod sebe, a za vodu su sisale ledenice iz stijena. Misli o majci bile su im najveća snaga, zbog nje nisu gubile nadu. “Maštale smo o hrani, o toplom čaju… Sve što smo željele bio je gutljaj nečega toplog, pa makar bilo to i zadnje što ćemo popiti”, sjeća se Draženka.
Sedmog dana napokon su ih začuli lovci, Drago, Krešo i Rade Čavar. Lovci su ih prvo pitali tko su i koliko dugo su ondje, misleći da su se tek slučajno zatekle na snijegu.
“Ispočetka nisu vjerovali da smo tamo cijeli tjedan, ali kad su nas konačno čuli i vidjeli, krenuli su se spuštati prema nama”, rekla je Draženka.
Lokalni lovci riskirali su vlastite živote, pomogli su im izaći iz kanjona pomoću užadi. Sestre su bile pune modrica i iscrpljene, a sjećaju se kako im je taj prvi topli čaj koji su dobile nakon spašavanja bio najljepši na svijetu.
No, posljedice zime i dugotrajnog izlaganja hladnoći bile su neizbježne – zbog teških ozeblina, sestrama su morale biti amputirane obje noge. Unatoč tome, njihova snaga i hrabrost odjeknule su diljem tadašnje Jugoslavije i postale inspiracija mnogima.
Danas, četrdeset godina kasnije, sestre Čuljak ponovno posjećuju kanjon – mjesto koje je zamalo postalo njihov grob, ali koje im je, u konačnici, darovalo novi život. Video je objavo HRT.
M.M. /Foto: Screenshot hrt
Todorić je tužbu podnio još u prosincu 2018., zastupale su ga odvjetnice Boženka Mostarčić i Sandra Marković,…
Saborski Odbor za obranu na današnjoj je sjednici jednoglasno podržao nabavu osam raketnih sustava HIMARS,…
Donald Trump odabrao je guvernerku Južne Dakote Kristi Noem (53) za ministricu Domovinske sigurnosti. Na…
Komentiraj