Gotovo da nije bilo mainstream medija u kojemu Selak-Raspudići nisu gostovali otkako se počelo šuškati da bi se ljepša polovica tog tandema mogla kandidirati za predsjednicu.
Uvijek mi je bila sumnjiva iznenadna milost medija. Svojedobno su na valu te milosti Petrov i društvo dospjeli u samo središte hrvatske politike, kao svojevrsno iznenađenje izbora osvojili hrpu glasova desno od centra te tako onemogućili premoćnu pobjedu Karamarkova HDZ-a koju je, slijedom dotadašnjeg raspoloženja birača, bilo za očekivati.
Ista ta milost pomazila je i brojne druge persone na našoj političkoj sceni i održala ih u igri premda po svojim vrlinama i vještinama to nisu zaslužili, od Dalije Orešković do Anke Mrak Taritaš.
Doduše, pripomogla je tu i skrbna ruka zaštitničkog SDP-a, no ta crvena brižnost i medijska milost samo su dva lica iste medalje. U ovo vrijeme zagrijavanja za utrku na predsjedničkim izborima ta se milost štedro izlila na Mariju Selak Raspudić, a kako stoje stvari – tu se negdje u prikrajku vrzma i crvena brižnost jer su te dvije sestrice uvijek na istom zadatku.
Gotovo da nije bilo mainstream medija kojemu Selak-Raspudići nisu gostovali otkako se počelo šuškati da bi se ljepša polovica tog tandema mogla kandidirati za predsjednicu. To ja ta milost medija kada one na koje se rečena milost izlila odjednom zovu na sve televizije i ne postavljaju nezgodna pitanja, a najjasniji znak te milosti jest nastup kod Ace Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2.
Ono što kod takve milosti bode oči, jest osoba na koju se izlila ničim do prije koji mjesec nije pokazivala da joj predstoji takav medijski uzlet. Stoga se svaki imalo pozorniji promatrač političke scene počinje pitati: Cui bono? U čiju korist ovaj odjednom postade tako omiljen medijima? Prije mjesec dana sam u Hrvatskom tjedniku, koliko znam, prvi ocijenio medijsko protežiranje kandidature Selak-Raspudić kao navraćanje vode na Milanovićev mlin.
Napisah tada: ”Političke su ambicije u demokratskom društvu legitimne pa to važi i za ambicije Selak-Raspudićevih, međutim iznenađujuća je ovako snažna medijska potpora, osobita potpora jugoslavenstvujućih medija.
Što to vuče N1, Jutarnji, Nacional, Nu2 i slične da tako snažno podupiru kandidatkinju s desnice? Ne tvrdim da znam, ali nekako mi sve to miriše na pripremu terena da se eliminira Milanoviću opasan protivnik s desna. Uloga Selak-Raspudić tu bi bila da razbije eventualni konsenzus oko jakog kandidata desnog dijela političkog spektra.”
U međuvremenu je tu tezu iznijelo više analitičara, ali najznakovitije je to da se gospođa Selak-Raspudić – u čekanju HDZ-ova kandidata – medijski predstavlja kao jedan od glavnih oponenata Milanoviću iako je još u potrazi za podržavateljima i ”logistikom”.
To se zorno vidi i po nedavnom Otvorenom s temom predstojećih predsjedničkih izbora. Naime, Mislav Togonal pozvao je predstavnike HDZ-a, SDP-a, DP-a te Mariju Selak-Raspudić. Rečeni predstavnici stranaka – Habjan, Bauk i Kukavica – govorili su u ime stranaka, a samo je Marija Selak-Raspudić bila u ulozi kandidata na predstojećim izborima, dakle favorizirana. Može netko reći pa ona je prva najavila kandidaturu!
Međutim, nije točno, prvi je kandidaturu najavio odvjetnik, povjesničar i publicist Tomislav Jonjić, čak je na, čini mi se, prvoj takvoj anketi, u kojoj se ime Marije Selak-Raspudić i ne spominje, dobio 3,46% potpore.
Ne previše, ali više nego, primjerice, Davor Ivo Stier (3, 07) ili Kolinda Grabar-Kitarović (1, 15%). Što reći, samo jedna misija na HTV-u dostatna je da zorno predoči i primjer medijske milosti (Selak-Raspudić) i medijske nemilosti (Tomislav Jonjić). Naime, logično bi bilo da se – ako se već zove jednoga Milanovićeva izazovača – pozove i drugi. Tim više što se taj drugi javio prvi i već ostavio stanoviti trag u predizbornim anketama.
U očekivanju HDZ-ova kandidata treba reći koju riječ o Tomislavu Jonjiću kao kandidatu. S obzirom da ne stoji stranački stroj iza njega, ali i da je njegov politički izričaj na tragu pravaške ideje prožet stanovitom dozom intelektualnog elitizma – Jonjićeve šanse u populističkoj galami i kokošarskoj svađi, u što će Milanović i slični kandidati svakako nastojati pretvoriti predsjedničke izbore, nisu velike.
Međutim, već po javnosti predočenim naznakama programa Jonjićeva se kandidatura čini korisnom za političku kulturu u Hrvatskoj, a izložene ideje o promjeni hrvatskog političkog sustava mogu biti dragocjena politička platforma bez obzira ostvari li njihov predlagatelj znatniji rezultat na izborima ili ne. I najvažnije – za razliku od Selak-Raspudić koja, svjesno ili nesvjesno, trči predsjedničku utrku za Milanovića, Jonjićev doprinos domoljubnoj strani političkog spektra može biti samo blagotvoran.
Naime, glasovi dani njemu, razvidno je iz svega što u svojim dosadašnjim istupanjima o tomu rekao, u drugom krugu sigurno neće završiti na Milanovićevu kontu, nego će ići preostalom ne-lijevom kandidatu. Tko god on bio!
Uostalom, ako se nekim čudom karte tako poslože – Jonjić bi bio idealan oponent Milanoviću u drugom krugu. A to bi bio znak da u Hrvatskoj uistinu pušu neki novi vjetrovi, to jest da se Hrvatska vraća sebi.
Damir Pešorda/ Hrvatski tjednik/Foto: Arhiv
