Dan kad je Zagreb plakao i pljeskao: Film o herojima Vukovara, ginuli su da bi spasili civile

Premijera dokumentarnog filma ”Štafeta smrti”, koji govori o izuzetno velikoj i nesebičnoj ljubavi prema Domovini i hrvatskom narodu 11 branitelja u Bogdanovcima, ispunila je veliku dvoranu KD Vatroslav Lisinski u Zagrebu 

Simbolično na Dan branitelja Bogdanovaca, u subotu 5. svibnja, mnogi su u Zagrebu htjeli doznati je li priča o “HOS- ovoj štafeti smrti” legenda ili stvarnost Domovinskog rata.

Da je riječ o stvarnom događaju, pokazao je dokumentarni film redateljice Nade Prkačin “Štafeta smrti” koji dočarava mučan proboj od Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru 10. studenog 1991. godine.

Pokazali su to i dva preživjela sudionika filma, HOS-ovac Ivica Jurčan i gardist Đuro Kovačević i drugi svjedoci presudnih dana za obranu Hrvatske.

Što se, zapravo, dogodilo?

Branitelji su iz Vukovara spašavali civile i kako je koji branitelj poginuo na njegovo mjesto dolazio drugi, svjestan da da se i on smrtnoj pogibelji izlaže, da su male šanse da ćepreživjeti.

Ivica Jurčan, branitelj Bogdanovaca otkrio je nevjerojatne, jezive i herojske detalje istovremeno:

“Na dan 10. studenoga, kada je silna armada JNA i četnika ušla u naše selo, krenuli smo u proboj od Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru.

Selo je već bilo izgorjelo. Bilo je oko 8 sati navečer, ne sjećam se točnog vremena, kada smo se mi, HOS-ovci, zajedno s civilima, MUP-om i ZNG-ama spustili na njive i krenuli prema Marincima. Samo su rijetki još nekoliko dana ostali u selu. Neki su prošli proboj, neki nisu. Ja ću pričati o nama koji nismo bili te sreće čitavi doći do Vinkovaca i Nuštra – ispričao je Jurčan, 100%-tni invalid Domovinskog rata.

“Krenuvši u proboj, prešli smo preko jednog savka koji se ulijeva u rijeku Vuku. Tamo je bio šumarak vrbe ili topole, ne mogu se točno sjetiti, gdje smo naletjeli na špage od maljutke, postavljene od neprijateljske vojske. Odatle su pucali po nama.

Pokojni Crvenkapa, koji je bio nagluh otkad mu je zolja pukla pokraj uha, krenuo je direktno prema Marincima. Da smo krenuli tim putem, došli bismo ravno u ruke neprijatelju. Nisam smio vikati da nas ne bi čuli, a njemu je trebalo glasnije govoriti da bi vas čuo, pa sam potrčao prema njemu.

Povukao sam ga za rukav da ga vratim natrag, da ne bi otišao njima u ruke. Bila je izmaglica, mrak, automatski je uperio pušku u mene jer nije znao o čemu se radi. Bile su to sekunde. Tako sam ga vratio natrag i nastavili smo se kretati uz korito Vuke, dalje u proboj. Za neke od nas taj proboj nije potrajao još dugo. Nedugo zatim, naišli smo na minsko polje…”, opisao je Jurčan tek početak golgote.

Većina od njih tridesetak, ostala je na tom minskom polju. Neki mrtvi, neki ranjeni. Oni neokrznuti pokušavali su pomoći izranjavanima zamotavajući im rane, ali ih nisu mogli povesti, pa su proboj nastavili sami. No, ni oni nisu daleko stigli. Dočekala ih je paljba s transportera pri čemu je opet bilo i mrtvih i ranjenih koji su s onim netaknutim završili u logoru. Što se za to vrijeme dogodilo s ranjenim ljudima nasred minskog polja koji nisu mogli nastaviti proboj?

“Naletjeli na minsko polje i umirali jedan po jedan”

“Tada, na tom minskom polju, ostala smo nas osmorica teško ranjenih: Tihomir Iveta Piđo, Ante Šarić, Ramo Hrbatović, Đuro Kovačević, Zoran Antunović, Josip Knežević i ja. Crvenkapa je tamo i poginuo, na tom minskom polju, kao i Stjepan Katić iz Bogdanovaca. Mene su zvali Čađo, pa je Josip Knežević koji je bio ranjen u pluća vikao “Čađo, Čađo, daj mi vode!”

 

 

Rekao sam mu da mu ne mogu dati vode, da se ni sam ne mogu pomaknuti. Tada još nisam uopće bio svjestan što je sa mnom. Ali on je bio uporan i govorio da je žedan, pa sam mu čak pomalo agresivno rekao da ne bude dosadan, da sam ode i napije se. Nedugo poslije toga, čuli smo da se nešto vuče po zemlji. A onda se čulo bućkanje i gušenje. On je krenuo sam, došao je do Vuke i htio popiti vode, međutim, u toj Vuki je i ostao. Vjerojatno je upao unutra, utopio se…

Mi smo ga poslije dozivali, ali Josip se nikada nije javio. Ja sam u tom trenutku bio usred minskog polja. Stradale su mi obje noge, lijeva i desna ruka, a tijelo mi je posvuda bilo izbušeno gelerima”, samo je dio stravične ispovijedi branitelja Jurčana.

“Negdje oko 10-11 sati navečer naišla je jedna grupa, također iz proboja. Prenijeli su nas s minskog polja u obližnje kukuruze. Htjeli su sa sobom ponijeti dvojicu-trojicu od nas, a po ostale poslati pomoć. Međutim, HOS-ovci kao HOS-ovci, uvijek složni, rekli smo: “Ili ćete nas ponijeti sve ili ćemo svi skupa ostati ovdje”. Tako se i dogodilo, svi smo skupa ostali u kukuruzima kamo su nas sklonili da ne bismo bili baš na minskom polju. Tamo smo bili jedno duže vrijeme.

Do jutra nam je mali Antunović tamo iskrvario i umro.

Mali Ante Šarić treći dan je također iskrvario i umro, pošto mu nismo mogli previti rane. Nismo se mogli skidati da vidimo gdje je tko ranjen. Ostali smo ja, Piđo, Ramo, Đuro Kovačević…

Bojim se nabrajati da ne bih nekoga propustio. Nas šestorica smo bili tamo, nas četvorica smo i dalje ležali u kukuruzima. Dani su prolazili… “, kazao je Jurčan i dalje tvrdeći da to nije najgore što mu se tada dogodilo.

Danima u kukuruzu bez jela, pića i izbušenih organa

“Osmi dan naišao je Julio iz Vukovara. On je pomogao Đuri Kovačeviću i Rami Hrbatoviću koji su bili iz Vrbice. Oni su se koliko – toliko mogli oslanjati na svoje noge pa ih je izvukao do Nuštra, do Vinkovaca. Tamo je rekao da smo ostali još ja, Piđo i dečki koji su izginuli i pomrli na minskom polju. Pomoć je vjerojatno krenula, ali nije se moglo doći do nas.

Pucalo se sa svih strana, a nakon što smo digli te mine, srpska vojska je dolazila i obnavljala to minsko polje, tako da je bilo jako nezgodno uopće krenuti prema nama. Sutradan, deveti dan proboja, naišao je Željko Đapić, policajac koji je krenuo iz proboja iz Vukovara. Htio je i mene nekako prevesti, ali nije bilo nikakve šanse.

Bio sam sav raskomadan, vitalni organi su mi bili oštećeni. Barem šestorica bi me trebala nositi na šatorskom krilu, koje bi inače nosila dvojica. Nije mi bilo nikakve pomoći. Tako su oni ponijeli Tihomira Ivetu – Piđu i izašli su živi iz proboja. Ne čitavi, ali živi. Ja sam, dakle, ostao i taj, deveti dan. Rekli su da će mi poslati pomoć. Bilo je prijepodne kad je Željko odveo Tihomira…”, ispričao je Ivica Jurčan ne sluteći da mnogi filmski scenariji nisu ni blizu onome što je proživio u ratu:

“Imao sam tada 21 godinu, a pokušao sam se ubiti”

“Navečer oko 9, pola 10 naišla je jedna grupa iz proboja iz Vukovara. Nisam znao tko je, ali nisam više mogao izdržati, nisam niti pio niti jeo sve te dane i počeo sam psihički pucati, tako da sam počeo vikati.

Imao sam tada 21 godinu, bio sam mlad. Kad čujete neke glasove, nadate se da će vam netko pomoći, da će vas spasiti. Nisam znao tko su oni, bio je mrak i nisu se vidjele oznake, a neki su tada i skidali oznake, presvlačili se u civilku, što je bilo i logično.

Prvo su mislili da je sve namještaljka, nisu znali tko sam. Rekao sam im da budu oprezni i objasnio tko sam i što sam. Stavili su me u šatorsko krilo i njih šest me je naizmjenično nosilo. Ja sam ih uputio kamo da idu jer sam odrastao na tim atarima, njivama i livadama.

Ja sam rođeni Bogdanovčanin, živim ondje. Uvijek smo se kao klinci tu igrali rata, uvijek su se Bogdanovčani i Marinčani tukli, gađali praćkama, strijelama, kao indijanci i kauboji, tako da su nam te livade u malom prstu i rekao sam im gdje se nalazimo. Međutim, u dijelu na koji smo naišli, do tog minskog polja, rekao sam im da ne idemo nasipom, nego da se spustimo koritom Vuke. Voda je opala, sada je tamo bio mulj i blato pa da je korito i bilo minirano i ako bi netko stao na tu minu, ona se vjerojatno ne bi aktivirala, potonula bi.

Kad smo prošli taj dio rekao sam im da se sada mogu vratiti na nasip, ali da ne znam koliko je dalje sigurno jer mi dalje nismo stigli. Kad smo se popeli gore, oni su me tamo ostavili. Dali su mi vrećicu šećera, onakvu kakvu dobijete u kafićima. Ostavili su me tako da je ono što je ostalo od mojih nogu bilo na putu, tako da kada bi netko naišao spotaknuo bi se i pao preko mene. Bio sam žedan kao vuk, više jednostavno nisam razmišljao ni o čemu.

Nisam vjerovao da ću ikad izaći, da ću biti slobodan, da ću uopće preživjeti. Imao sam namjeru ubiti se, to su bile muke. Međutim, imao sam uz sebe jednu bombu i automat koji je već bio oksidirao, nisam imao čime repetirati. Probao sam aktivirati bombu, ali nisam imao čime povuči osigurač, tako da su svi pokušaji da se spasim te muke bili uzaludni.

U međuvremenu su granatirali Nuštar. Bilo je to prebacivanje i naši su iz Vinkovaca gađali njih. Tako da su iznad mene, iznad nas svih, dok smo još bili tamo, bile neke akcije. U kukuruze u kojima smo bili dolazili su šrapneli od granata. Kad smo čuli ispaljivanje, samo bi zažmirili i čekali hoće li nas pogoditi ili pasti među nas i sve nas pobiti. Čak smo i molili Boga da se to dogodi jer smo bili u bolovima, psihički i fizički rastureni. Ja mislim da čovjek može izdržati ono što niti životinja ne može. Sam sam se uvjerio u to. Tako sam ležao, nešto dalje od minskog polja, gdje su me ostavili pokrivenog dekom ili šatorskim krilom.

Pokušaj da se spasim, da si na neki način oduzmem život, nije uspio. Jednostavno, to nisam mogao učiniti. Nije mi falilo hrabrosti, nego to fizički nisam mogao učiniti! Bio je to dvanaesti dan, treći dan otkada je Željko odveo Piđu prema slobodi. Bilo je jako hladno vrijeme. Bio sam žedan pa sam čekao da se šatorsko krilo smrzne da ga pocuclam. Oko mene je bio kukuruz, prljav i pljesnjiv. Grabio sam, koliko sam mogao baratati, desnom rukom uzimao i stavljao u usta, bilo što, samo da čovjek nešto pojede. Teško je to opisati, razumjeti te detalje…

Taj dvanaesti dan naišla je onuda neka skupina ljudi. Ne znam što su tamo tražili. Bio sam već polumrtav. Dvanaest dana ništa ne jedete, ne pijete, temperatura je jako u minusu, već sam se počeo smrzavati. Možda bih još jedan, eventualno dva dana tako preživio, a onda bih preminuo. Normalno, vikao sam, tražio sam pomoć. Međutim, bila je to aktivna vojska JNA…”

“A onda je došla JNA i predala me četnicima”

“Mislili su da sam postavljen kao mamac, zamka, da je ispod mene bomba i da će svi odletjeti u zrak kada me dignu. Rekli su mi da se pomaknem na lijevi, pa na desni bok, da se odignem leđima od tla da vide je li što ispod mene. Uspio sam to napraviti pa su mi prišli, stavili me u šatorsko krilo i ponijeli prema Marincima.

Putem smo naišli na voćnjak u kojemu su još Marinčani, ZNG, MUP, možda i Civilna zaštita, postavili tzv. paštete, povezane po voćkama. Jedan od vojnika JNA skoro je stao na tu paštetu pa su me udarili govoreći da je jedan od njih gotovo poginuo da bi spasili mene. Ipak, nastavili su me nositi prema Marincima, do svog štaba. Oni su bili redovna vojska, bili su to momci od 18, 19 godina, ali su me odveli u Marince, u TO, gdje su bili rezervisti, četnici. Tukli su me, mlatili i trpali mi rakiju u usta. To je bilo mučenje.

Molio sam Boga da me ubiju jer to više nisam mogao izdržati. Zatim su me ubacili u metar, metar i pol visok transporter. Bila je to užasna tortura. Zamislite raskomadano tijelo, u bolovima i smrznuto, kada ga netko uzme i baci kao vreću žita na traktor.

Odvezli do njihovog štaba gdje su me, naravno, prvo ispitivali, tukli i mlatili takvog, nakon dvanaest dana ležanja u kukuruzima, ranjenog. Zatim su me odveli u podrum kuće hrvatskog branitelja Ivice Kelića. Tamo je bio njihov štab. Tamo sam na zidu vidio krvi i svega.

U susjednoj je sobi netko jaukao. Svako malo netko je dolazio i nešto ga ispitivao. Ja sam već bio, recimo, polumrtav i nisam neke stvari mogao povezati. Nisam uopće razmišljao, nisam mogao vjerovati da sam nekako spašen, već sam se počeo gubiti od svega toga, od gladi, iscrpljenosti i ranjavanja.

Tri dana bio sam u tom podrumu u Marincima. Jedan od tih dana, ušli su u podrum, čulo se samo krkljanje, a zatim su tu osobu iznijeli iz podruma. Vjerojatno su ga riješili, priklali, ne znam… Možda su ga ugušili, ne mogu dokazati da je ubijen kada nisam čuo. Ja sam ležao na krevetu i morali su proći pokraj mene da ga iznesu.

Nakon nekog vremena došao je jedan rezervist, četnik. Bio je pijan. Došao je s automatom do mene, navodno da me ispituje. Počeo me ispitivati o nekim snajperima, o cijeloj toj situaciji, koliko nas je bilo…

U svoj toj komi uopće nisam bio svjestan što me pita. Doslovno sam umirao. Zatim je došao jedan njihov oficir, ne znam koji je bio njegov čin, podrum je bio mračan, a ja, onako polumrtav, nisam dobro vidio. I on me došao nešto ispitivati. Zatim je četnik, onako pijan, slučajno opalio metak. Zatim mu je taj oficir uzeo automat, istjerao ga iz podruma i rekao: “Pošto ti njega sada nisi uspio ubiti, zamalo ubio mene, sad ću ja ubiti tebe kad izađem gore”.

Što se gore dogodilo, ne znam. Tako je on mene ispitao o nekim našim dnevnicima koje smo vodili za obrane Bogdanovaca, za obrane Vukovara, zapravo obrane Hrvatske, jer, u Bogdanovcima se nisu branili Bogdanovci, branila se Hrvatska. Mislim da je tako bilo na svim ratištima. Nitko nije branio samo svoju kuću, svoj prag, nego je na svom pragu branio cijelu državu.

I tako sam dalje ležao u tom podrumu, kada mi je došao jedan doktor i rekao da mu moram vjerovati, da mi želi pomoći i da će mi dati neku inekciju da dođem k sebi, da me proba spasiti. Ja sam samo pogledao u njega, uopće nisam registrirao što mi je htio reći, samo sam mu rekao: “Što me briga što ćete mi dati. Najbolje mi dajte inekciju da se više ne probudim!”

U tom trenutku bila mi je puna kapa svega. Međutim, taj doktor mi je stvarno pomogao, pa su me iz Marinaca krenuli transportirati prema Vukovaru, prema Novom Sadu, prema Mitrovici, prema logorima…

Nakon mučenja, logor… i opet mučenje

“U transporteru u kojem su me vozili bila su dva vojnika njihove specijalne policije, koji su me čuvali i taj doktor, koji mi je bio zaštita. On mi je rekao da, dok je on u vozilu, ne mogu mi nauditi. Nisam mu vjerovao, ali pokazalo se kao istina. Na izlazu iz Marinaca bio je jedan stariji čovjek. Sad je umro, njegovo ime neću spominjati.

Oni koji znaju tu priču, koji znaju što se stvarno dogodilo, znaju i tko je ta osoba. Mi smo se morali skloniti u stranu da bi taj konvoj, tenkovi i sve, prošao. Onda je ta osoba, inače Marinčanin, rekao: “Dajte ga meni, da mu ja presudim. On je meni ubio i ženu i djecu i sve”. Rekao je da sam ja došao tamo i da sam mu pobio cijelu obitelj. Međutim, njegova žena bila je živa, nitko ju nije ubio. Njegova kćerka također, bila je u Hrvatskoj, pošto je udana za Hrvata. Rekao je to samo da izazove mržnju kako bi me oni uklonili već tada. Onda je i mene obuzeo neki strah. Kad su me već spasili, kad sam sve ovo prošao, sad mi baš treba da me netko ubije zbog nečega što nisam učinio, što su bile samo priče. Njegova kćer i danas živi ovdje u Bogdanovcima, udana za Bogdanovčanina.

Krenuli smo dalje, prošli smo kroz Bogdanovce, kroz Vukovar, gdje sam vidio brdo tijela, mrtvih ljudi po cestama. Odveli su me u zloglasni Plavi podrum u Petrovcima. Iz toga podruma rijetko je tko izašao živ, a ja sam imao sreću što sam ga preživio. Od tamo su me odveli u Šid. Primili su me u civilnu šidsku ambulantu, gdje su me tukli i nazivali me ustašom. Na kraju sam završio u Mitrovici.

Imao sam tada dugu kosu, takozvanu fudbalerku. Okrenuli su me tako da sam ležao na stomaku, kako im je bilo najlakše, kada je naišao neki njihov oficir i pitao kakva je to žena s njima. Međutim, rekli su mu da nisam žena nego muškarac. Zatim me on prebacio na VMA Petrovaradin. Tamo su bili i njihovi ranjenici koji su nas htjeli zaklati, ali nas je čuvala njihova vojna policija. Smjestili su nas na neku ustakljenu terasu u toj bolnici. Bili su sa mnom Pero Tromblon, Crnac i ekipa. U toj bolnici je bilo dosta mučenja. Dolazili su šešeljevci, arkanovci, htjeli su nas klati i ubijati. Bilo je grozno.

Na podu su bile pločice, a mi smo ležali na nekim madracima. Oni su nas čuvali. Često su nas mlatili i tukli.

Jednom prilikom došao nas je posjetiti Crveni križ. Oni su ih odveli kod svojih ranjenika, gdje su imali televizor, radio, sve kao u hotelu A kategorije, predstavivši ih kao hrvatske branitelje. Za to vrijeme, mi smo dobivali batine u susjednoj prostoriji, možda pet metara dalje, smrzavajući se na podu na terasi.”

Amputacija, razmjena, sloboda…

“Rane mi nisu sanirane dok nisam došao u VMA. Tamo mi je amputirana lijeva potkoljenica, desno stopalo i fiksator lijeve ruke. Sve to, uz saniranje nekih manjih rana, obavili su u jednom danu, sve u roku od 3 i pol, 4 sata i u poluanesteziji. Rekli su: “Idemo sve napraviti! Ionako je on gotov, pa ako preživi – preživi!”

Nakon toga,u prvom mjesecu, vratili su me u Mitrovicu, u logor, gdje su me tretirali kao i sve ostale – ispitivanja, premlaćivanja, potpisivanje izjave. Morali smo potpisati papir na kojemu je gore pisalo Izjava, dolje potpis, između ništa.

Ja ne znam što je tko tu napisao, ali zato sada nas logoraše terete da smo počinili zločine, da imaju naše izjave. Međutim, to su izjave koje su oni napisali. Mi smo potpisali goli papir.

Trebao sam biti razmijenjen u prosincu, s doktoricom Vesnom Bosanac i doktorom Jurom Njavrom, koji mi je u logoru strugao rane žlicom za juhu, pokoj mu duši, ni njega više nema među nama.

Kako nije imao potrebnu medicinsku opremu, grijao je nož na upaljaču, da mi dodatno ne inficira već inficirane rane. Kažem, trebao sam biti razmijenjen u prosincu. Ja sam se predstavio kao Civilna zaštita, rekao sam da sam bio mobiliziran. Međutim, kada sam došao u Novi Sad, na VMA, netko je odao da sam bio HOS-ovac. Onda su me počeli tući i maltretirati, govoreći mi da sam Paragin ustaša.

Nakon svega razmijenjen sam 27. ožujka, u prvoj službenoj razmjeni.

Bilo je nakon toga još puno operacija u Zagrebu, bio sam klinički mrtav i jedva preživio. Organizam je počeo pucati i psihički i fizički i nisam više imao snage boriti se. Svatko tko je prošao proboj, tko je prošao rat, ne samo u Vukovaru, nego u cijeloj Hrvatskoj, ako i nije ranjen, prošao je veliki pakao – zaključio je Ivica Jurčan, HOS-ovac, branitelj i invalid Domovinskog rata.

Jurčan danas je biker i unatoč užasu koji je proživio, sretan je čovjek.

MP/Foto: Tomislav Radnić