Đapić: Profiteri smrti preko Aleksandre Zec od Hrvate prave zločince, a od Srbe žrtve

Iako nisam potpuno, pa ni pretežito siguran koliko se velik broj običnih pučkih svećenika, biskupa i kardinala stvarno pokušava pridržavati poruke pomoćnog biskupa zagrebačkog monsinjora Šaška iz Vukovara da su simboli život, a usudio bih se parafrazirati samog Isusa Krista i posve zakonito pridodati – put, istina i život, jer je upravo Isus svojim životom, smrću i uskrsnućem postao simbol naših života, naše prilično umorne i već opasno sumorne civilizacije, ovim ću osvrtom pozvati cijelu Hrvatsku na prepoznavanje simbolike, ali i dijabolike. Pogotovo sve koji se ne drže značaja simbolike.

Umorne i sumorne zato što se ne pridržava svojih simbola i vrijednosti utkane, uživotvorene u njima. Dnevno hrvatski narod zasipaju udari na naše simbole. Sa svih strana i u tome nema ništa nepovijesno, ni čudno.

Ti udari nisu covid potvrde iako su iritantne, nisu ni cjepiva, iako ih zastupaju i nude izrazito pohlepne i moralno invalidne financijske oligarhije, niti su ti udari sadržani u razvikanim lopovima, lupežima na vlasti i bez vlasti, niti su to udbaši, kosovci i ini bjelosvjetski hohštapleri sa svojim ugrizima.

Svega toga se relativno sigurno i lako možemo riješiti ako znamo točno što su naši simboli, ako znamo kada, kako i gdje ih isticati, njegovati, afirmirati i braniti svim, pa i životom.
Tako se, naime, brane simboli.

Ovom prigodom želim se osvrnuti na dva simbolična pokušaja, jedan pokušaj rušenja simbola, drugi perfidniji prvo stvaranja pa pomoću njega rušenja.

Prvi pokušaj je odluka austrijske države, na temelju prijedloga neke njihove pokrajinske stručne civilne komisije, a sve na temelju antifa i dijaboličkih inicijativa iz Hrvatske, da se ZDS i HOS stave na inkriminirani popis fašističkih simbola. S tim u svezi ide i zabrana komemoracije žrtvama Križnog puta u Bleiburgu.

Hrvati, ni hrvatska država se ne bi trebali uzrujavati, ne bi trebali čak ni pokušati bilo kakvim neformalnim i formalnim utjecajima pomoći Austriji riješiti se refleksnog kompleksa nacističke prošlosti, koja se u biti skriva iza ovih odluka.
Neka boluje koga boli, neka se liječi tko je bolestan. Uz sav respekt prema Austriji, zajedničkim narodnim vrijednostima i svemu što nas povezuje, valja istaknuti i ponavljati radi nas, ali i njima, ne povezuje naše narode nacizam. Pogotovo ne fašizam.

Ne povezuju nas ni dijaboličke skupine i antisimbolika, jer se Austrijanci ispod svoga podnjemačkog kompleksa, refleksnim samoubojstvom starije braće Nijemaca moraju sami nositi sa svojom prošlošću, a naš posao im je pokazati da to nikako ne mogu blateći jedini europski istinski antinacizam nakon 1945. godine – hrvatski oslobodilački antinacizam protiv srpskog nacizma, antinacizam u čijim je pobjedničkim stupovima armatura i sa simbolima HOS i ZDS.

Austrijanci neka misle što hoće, neka ravnaju svojom državom i pravom kako žele, naše je misliti, držati se sebe, ozakonjivati i štititi svoje simbole i na njima usmjeravati generacije.

Za to uz volju treba znati prepoznavati znakove, pogotovo one koji ne izgledaju ni lijepo, ni dobro, kao ovaj iz Austrije.
Republika Hrvatska je država hrvatskog naroda, zato je stvorena, zato postoji. Bleiburg je samo jedan od simbola našega naroda, a simbole naroda štiti i čuva država.

Kako je god hrvatski narod bio i treba uvijek biti zahvalan Austriji zato što nam je omogućavala čuvanje uspomene na stotine tisuća žrtava Križnog puta do 1990. godine, dok smo bili politički, fizički i mentalno porobljeni, tako im na određen način danas, koliko god to ironično izgledalo, trebamo biti zahvalni što nam zabranama šalju jasnu poruku da imamo svoju državu i da se više ne možemo ponašati kao da ju nemamo.

Zato Republika Hrvatska, državnom i političkom sviješću o značaju puta, istine i života, svoje simbolike, mora odmah pristupiti osmišljavanju cjelovite nacionalne politike sjećanja iza koje će stajati s potpunom odgovornošću država.
Ne organizirane inicijative, grupe i skupine hrabrih i u većini časnih entuzijasta, koji su kao Počasni bleiburški vod do 1990. godine prkosili gradu i svijetu držeći svijetlo nad našim mrakom, nego samo i jedino država hrvatskog naroda Republika Hrvatska.

Nizu tih inicijativa treba odati trajno priznanje, Počasni bleiburški vod mora ostati neka vrsta moralne akademije hrvatskog naroda, ali Križni put mora umjesto pokroviteljstva, preuzeti država. Kao što je preuzela sjećanje na žrtve Domovinskog rata ozakonjivanjem simbola Vukovara i Škabrnje, kao što simbolički slavi svoju državnost, svoj Dan pobjede, kao što slavi dan Kristova rođenja Božić.

Hrvatska mora u Bleiburgu uspostaviti veličanstveni memorijalni centar, muzej baštine i simbolike, tamo moraju stolovati predstavnici vječite straže Počasnog bleiburškog voda, tamo, na tom polju treba uspostaviti Hrvatski institut za povijest i njegovu međunarodnu komponentu, koji će okupljati znanstvenike iz cijeloga svijeta i istraživati zločine komunizma, Tita, SFRJ i progona hrvatskog, ali i drugih naroda.

I tamo, u taj kompleks trebaju u okviru obrazovnog programa hoditi generacije Hrvata dok postojimo i susretati se s dijelom svoje povijesti. To Austrija neće, ne može zabraniti, to s državom Austrijom treba sporazumno vječno utemeljiti Republika Hrvatska.
A komemorirati svoje žrtve u Hrvatskoj u okviru prikladnog veličanstvenog spomen obilježja žrtvama Križnog puta.
Ovo je prilika, to je obaveza još od 1990. godine, a austrijski progon HOS-a i ZDS nije progon, nego vraćanje nama u naručje onoga što je naše.

Pa neka pišu crveni, zeleni, žuti i crni kome hoće i koliko hoće, neka se bore protiv fašizma koliko žele, samo na svoj račun.

Drugi pokušaj, kako sam rekao prvo uspostave simbola, zatim razbijanja puta, istine i života, stvaranje i nametanje stranputice je otimanje spokoja i mira nesretnoj zagrebačkoj djevojčici Aleksandri Zec, koju profiteri smrti i civilizacijske hijene nastoje već godinama ni krivu ni dužnu iz nebesa istrgnuti i sukobiti sa znanim i neznanim hrvatskim djevojčicama i dječacima, djecom čije su, kao i njen život, prekinuli promicatelji smrti, tzv. antifašisti unoseći na srpskim tenkovima smrt u naše živote i potičući zlo i među određenim pojedincima.

No smrt je došla sa strane, planirano, ubilački osmišljeno, ideološki i simbolički pod oznakama promotora ovih koji danas trgaju Aleksandru Zec iz mira pokušavajući žrtvu pretvoriti u krvnika, pobjednika u poraženog, poraženog u pobjednika.

To je dijaboličko čipiranje, to je ucjepljivanje u genom naroda, to što pokušava ta skupina oko Pusićeve lige antifašista, što pokušava usrbiti Pupovac i što svojom nazočnošću pokriva potpuno razotkrivajući opasan politički dijabolizam skupine Možemo gradonačelnik Tomašević, to je stranputica i izazov hrvatskom narodu.

Ti ljudi godinama perverzno lešinare nad sudbinom nevinog djeteta stvarajući od dječje nevinosti cjepivo koje ima uništiti nevinost naroda i oprati krvoloka, to je čin kreiranja nove istine, drugoga i drugačijega naroda bezličnih zombija, to je prag proglašenja obrane naroda zločinom, a zločinca junakom novog doba.

To je komemoracija na Sljemenu, koja s kršćanskim i civilizacijskim načelom sjećanja i poštovanja nema nikakve veze, jer je to bal vampira nad grobom djeteta u koga je pucao zločinac u hrvatskoj odori, no oružje i mogućnost mu je dala zločinačka ideja, simbolika i politika koju pronose Pusić, Pupovac i Tomašević.

Ta simbolika i politika je zlo, zločin, zločinac, a takvi ne komemoriraju, takvi se rugaju.

Tomašević je i zadnjem slijepcu zorno otvorio oči, pitanje je je li i um. Otimajući Aleksandru Zec iz vječnog zagrljaja njenih četiri stotine vršnjakinja i vršnjaka palih kao i ona od srpske agresije, otimajući ju djevojčici s pletenicana iz Hude jame i tisućama djevojčica s pletenicana usmrćenih na Križnom putu i pred “antifašističkim” zločinačkim trupama.

Zato je politička poruka nad grobom Aleksandre Zec ubijanje duha i čovječnosti te djevojčice, a simbolom koji se od nje pokušava napraviti, ubijaju se mrtva hrvatska djeca, žrtve zločinačkih ideja i politika koje baštine komemoranti, Pusić, Pupovac i Tomašević.

Isti oni koji plaše nacizmom traumatiziranu i očito trajno nesigurnu njemačku i austrijsku naciju pokušavajući uništiti simboliku hrvatskog antinacizma HOS i ZDS, pokušavaju dijabolički nametnuti krivnju i pacificirati hrvatsku naciju bezobrazno izokrećući povijesne vrijednosti.

Takvima se ne može reći – oprostimo im jer ne znaju što rade.

Oni znaju što rade i ne smije im se oprostiti niti imati milosti prema njihovim ciljevima, idejama, načinima djelovanja. Ne može tragom teške zlouporabe žrtve Aleksandre Zec i ozloglašavanjem HOS i ZDS, Srbija sa Srbima postati ili ostati doktrinarna žrtva i pravednik, a Hrvatska s Hrvatima zločinac.

Ta opasna klica tinja u Hrvatskoj, a živom ju održava lažna demokratičnost i neograničena sloboda, koja očito preko modela platforme Možemo mutira u nove generacije.

Tom se hrvatski narod treba suprotstaviti, ali ne razaranjem, nego gradnjom države, ne dnevno-političkim revolucionarnim metodama, nego znanjem i stvaranjem moćne nacionalne paradigme umjesto egzibicionista koji ne vide prst pred nosom.
Vrijeme je hrvatsku simboliku vratiti kući i trajno na slavu hrvatskog naroda upravljati njome.

Anto Đapić, predsjednik NL Ante Đapića