Tomaševićevu namjeru ” smanjivanja broja zastava” na zagrebačkim avenijama i ukidanja statusa majke odgajateljice sam namjeravao komentirati ukazujući na pogubni nastavak političke prakse koja je SDP stajala glave.
Naime, kombinacija anacionalnog ili antinacionalnog internacionalizma, koja je SDP usprkos tome što je u toj stranci bilo puno i hrvatskih patriota koji su sudjelovali u obrani od srpske agresije, koštala glave zbog programskog oslanjanja na Titovo naslijeđe, očito je osnova djelovanja tzv. nove ljevice oko frontmena Tomaševića.
Kad se pogleda ljude oko njega, Matulu, Raukar, širi okoliš s Documentom, Antifašističkom ligom Zorana Pusića, ili s “nabrijanom” Kekin, jasno je da Tomašević, da mu je otac stotinu puta bio heroj domovinskog rata ne može dvije stvari:
Prvo, ne smije politički prihvatiti civilizacijsko vrednovanje hrvatske nacije;
Drugo, ne može iskoračiti iz internacionalne oligarhije koja ga je stvorila, na područje istinske ljevičarske socijalne politike.
A i jedno i drugo, htio to Tomašević i tzv. nova ljevica, vodi u bespuća izvanhrvatskih procesa, koji su se odmah nakon tih Tomaševićevih najava posve razotkrili.
Događaji s ustoličenjem mitropolita SPC u Crnoj Gori, zatim intervju ruskog veleposlanika Andreja Nesterenka Slobodnoj Dalmaciji, pa srpske najave izgradnje golemog memorijalnog kompleksa na prostoru današnje Republike Srpske, tzv. ” jasenovačkog kompleksa”, poziv Vučića da svi Srbi gdje god žive istaknu srpsku državnu zastavu na dan proslave njihove zastave, samo pokazuju da se dio globalnih procesa ubrzava i da naizgled potpuno suprotstavljene politike imaju istog kreatora i naručitelja.
Želim sa svim svojim znanjem i političkim iskustvom reći hrvatskom narodu da su svi ovi događaji, bez obzira koliko nas naivni, ali i zlonamjerni interpretatori u Hrvatskoj, naročito ovi s tzv. desnice koji žive od proizvodnje srpske opasnosti i hrvatske izdaje, plašili, samo više nego jasan dokaz da srpsko rukovodstvo slijedi vanjske zahtjeve pretvarajući srpski narod u igračku s potpuno izvjesnom tragičnom sudbinom, te da u Hrvatskoj nema budućnosti ni tzv. Tomaševićeva ljevica.
Sinoćnja Budnica Marka Ljubića potaknula me je pisati ovaj tekst. Gostovanje sjajnog akademika Anđelka Akrapa i najvećim političkim slijepcima može otvoriti oči, kako u interpretaciji razumijevanja ljevičarskih politika, tako i u razumijevanju današnjeg srpskog ponašanja.
Akademik Akrap je za srpski imperijalistički program kratko konstatirao – Nema ljudi!
Idemo sad povezivati notornu činjenicu da ekspanzionistička Srbija sa svojim stoljetnim planovima pokoravanja naroda do Jadrana, ima golemi demografski deficit, koji je potpuno eksplodirao pod Miloševićem, tijekom agresija na Hrvatsku, BiH i Kosovo, kad je samo iz Srbije od suludih ratova pobjeglo u svijet milijun ljudi i kad su potpuno opustošeni krajevi u kojima su Srbi u Hrvatskoj, ali i u BiH, gotovo nestali.
Zavaravanje Republikom Srpskom, izuzetno nenapučenom državom, gdje na prostorima istočne Hercegovine vuk nosi poštu od zaseoka do zaseoka, samo je izraz teške manipulacije srbijanske vlasti svoga naroda, ali i udica za tzv. desničare prvenstveno u Hrvatskoj, koji plaše i deprimiraju hrvatski narod praznom puškom.
Tragikomično je u tom kontekstu gledati neobjavljeni, ali očiti programski savez anacionalne ljevice i navodno turbonacionalne desnice u Hrvatskoj, oko događaja u Crnoj Gori. I jedni i drugi, od Vesne Pusić, Ive Goldsteina te Aleksandra Stankovića, do nesretnih političkih zomboida u Domovinskom pokretu i njihovog trubadura Bujanca vodaju crnogorskog književnika po Hrvatskoj, koji plašeći Hrvate eventualnim ratom u Crnoj Gori, zapravo prikrivaju bit stvari i prodaju hrvatskom narodu maglu, na koju se savršeno uklapaju poruke Nestorenka o zločinačkoj Oluji i Vučića o srpskim zastavama, a u tom paketu o izgradnji kompleksa Jasenovac s druge strane Save.
Svatko, tko bar malo razumije Akrapovu poruku u Budnici, da Srbija nema ljudi, razumije da se sa svim navedenim Srbija legitimira kao igračka nečijih skrivenih igara na rubovima globalnih procesa. Jer, ne provodi Nestorenko ponavljajući srpske mantre o progonu Srba u Oluji, autentičnu i stratešku rusku politiku. Toliko naivni Putin i Lavrov nisu. Znaju oni da – nema ljudi.
Nestorenko radi budalu od Srbije
Nestorenko stvara pomutnju, iza koje se krije istinska politika Putina i Lavrova prema Srbiji, koju je u svibnju 1995. godine javno kvalificirao tadašnji ruski veleposlanik Kerestedžijanec nazivajući srpsku državnu vlast divljacima i barbarima. Dakle, dostojnim samo prijezira.
Nestorenko, iako je njegov intervju Slobodnoj Dalmaciji uveliko nasuprot dobrih diplomatskih običaja i neka vrsta satisfakcije za Plenkovićevu načelnu poruku u Ukrajini – Krim je Ukrajina, iako bi trebao biti kažnjiv i označen krajnje neprimjerenim u Hrvatskoj, zapravo radi budale od Srbije.
Nema sumnje, uz Vučićevu suglasnost i poslušnost zapravo, jer svijet ne bi tolerirao četničkog vojvodu kao sugovornika da ga veliki igrači nemaju čime ucjenjivati i da nije spreman prodati svoj narod.
Nestorenkov prosrpski intervju zato valja gledati kao jedan od zadnjih čavli u lijes srpske mitomanije, na crti objave navodnog nepostojećeg autora u Jeruzalem postu, te na crti potpunog debakla srpskog filma “Dara iz Jasenovca“.
Na taj niz srpskih stradanja se nastavljaju događaji na Cetinju, iako to idioti i plaćeni trubaduri s tzv. desnice predstavljaju kao opasnost za Hrvatsku. Sva ova gužva i vika, od Cetinja do Vučićevih zastava, uključujući Tomaševićev udar na hrvatske zastave u Zagrebu, u stvari je pokušaj vrlo opasnog preusmjeravanja pozornosti s raspleta stvari u BiH, gdje, usprkos postojanja Republike Srpske, upravo Srbija s Vučićem služi opasnoj međunarodnoj trgovini, vrlo vjerojatno između Rusije, SAD i Turske.
Crna Gora je tu samo mamac, a nema sigurnijeg indikatora za to od potpunog suglasja recimo Ive Goldsteina i Vesne Pusić s notornom Bujicom i nesretnim kavanskim nadriteoretičarom, nekadašnjim kolegom Prkačinom.
Umjesto da razumni ljudi književniku Popoviću poruče – prestani se boriti Hrvatima protiv Srba, vrati se doma i stupaj ili umri, tolerira se njegovo navlačenje Hrvatske na složene mamce globalnih superigrača. Ili, tzv. desničari Hrvatsku nastoje podići na noge zbog Vučićevog poziva da Srbi u Hrvatskoj istaknu srpske državne zastave, u što se uključuje, naravno, a tko bi drugi, nego Pupovac porukom da je to normalno.
Nije to normalno. Kažnjivo je i moralo bi biti.
No, u ovom složenom i prikrivenom spletu opasnih igara na rubovima globalnih procesa, u kojima upravo Srbija srlja u provaliju kao označeni ratni i politički gubitnik i služi velikim svjetskim igračima kao obična amortizirana roba na buvljaku, moram reći da sve ukazuje na to da se hrvatski državni vrh ponaša ozbiljno, samouvjereno i u krajnjem – državnički. Tu govorim i o Milanoviću i o Plenkoviću, govorim sukladno tome i o reakcijama Gordana Grlića Radmana, ministra vanjskih poslova.
Njihov je fokus usprkos svim tim javnim i vrlo neugodnim mamcima, na rješavanju statusa Hrvata u BiH, što je primarni strateški državni hrvatski interes. Jer, sva ta gužva je usmjerena umjetno na održavanje vječnog antagonizma između Hrvata i Srba, pri čemu se zanemaruje islamska utroba BiH, ali i transferzala od Erdoganove Ankare do Sarajeva.
Razvoj odnosa na Bliskom Istoku, u Afganistanu, procesi u trokutu SAD, Rusija i Kina, uz Akrapovu napomenu – Srbija nema ljudi, jasno ukazuju na mogućnost novog strateškog saveza islama i svetosavlja, koji bi stotinama tisuća Arapa otvorio vrata Bosne i Hercegovine. Konačno, oko Sarajeva se već grade naselja za stotinu tisuća Arapa.
Zato valja pažljivo pročitati ljetošnji serijal Marka Ljubića o tragičnim zabludama i opasnim skrivenim namjerama lažne desnice u Hrvatskoj, u kojemu višestruko upozorava na zlonamjerno preusmjeravanje hrvatskog fokusa s islamske opasnosti na Republiku Srpsku, gdje navodi primjer formiranja Diplomatskog foruma u Zagrebu na čelu s Dejanom Jovićem i s prvim predavačom Ahmedom Davutogluom, autorom neoosmanske paradigme.
Vučić i Pupovac od Srba u Hrvatskoj rade budale
Iako sam ultimativno neraspoložen prema bezobraznim istupima stranih veleposlanika u Hrvatskoj, što sam jasno pokazao reakcijama na istupe ranijih američkih i izraelskih veleposlanika oko pozdrava ZDS i oko Jasenovca, pa takav stav imam i prema istupu Nestorenka, mislim da je dobro da država nije javno reagirala.
Jer, ovaj istup je manipulativni mamac. Iako je izrečen u Hrvatskoj, namjenjen je Srbiji i od Srba radi tragične budale.
Kao što od nesretnih ljudi srpske etničke pripadnosti u Hrvatskoj upravo Vučić, uz asistenciju Pupovca, radi budale ili neku vrstu obilježenih ljudi, pozivajući ih na isticanje srpskih državnih zastava diljem suverene države Republike Hrvatske i nasuprot emocijama i razumu goleme većine hrvatskog naroda.
O takvom načinu obilježavanja i tragičnosti toga modela odnosa prema narodu govore još zapisi iz Biblije iz sraza Mojsija i Faraona, ali i tragična sjećanja nacističkog obilježavanja Židova, s tom razlikom što u ovom slučaju Vučić i Pupovac pozivaju Srbe da se samoobilježe i izraze neprijateljstvo većinskom narodu.
To bi bio presedan, koji hrvatska država usprkos tome što je sve to sastavnica ružne igre srpske države sa svojim sunarodnjacima izvan granica, srpske države koja tim ljudima definitivno radi o glavi po tko zna koji put, nikako ne smije dopustiti. Zbog obavezne skrbi o svojim državljanima, makar bili i bivši pobunjenici s još uvijek prisutnom mržnjom prema Hrvatskoj, zbog budućnosti preostalih hrvatskih Srba, treba svakoga tko posluša Vučića žestoko kazniti.
Hrvatska danas u ovim opasnim, svakako globalnim igrama, mora imati i razuma i svijest da smo država hrvatskog naroda i mora znati razaznati što su naši nacionalni interesi. To svakako nije ginuti za Bošnjake i Crnogorce. Umire se samo za svoje ciljeve, pa je tragično gledati po tko zna koji put dramatične zablude, ali sve sigurnije i namjerne podvale skupina s lažne desnice u Hrvatskoj, pri čemu dnevno urlaju na ” srpski svet”, kako smo čuli od akademika Akrapa – bez ljudi, a šute kao Domovinski pokret i Bujica na bezobrazluk ruskog veleposlanika.
Govori li to nešto? Razumnim ljudima govori sve.
Anto Đapić/Foto: cropix
