Mislim da nitko na hrvatskoj političkoj sceni nije jasnije, točnije i konzistentnije od mene upozoravao na uzroke i posljedice reanimacije političkog srpstva koje se u najvećoj mjeri personificiralo u liku i djelu Milorada Pupovca.
Naglašavam da je Pupovac i eksponent i instrument trajne politike pokušaja destabilizacije hrvatskog društva oko najosjetljivijih pitanja hrvatske novije povijesti, posebno vezano uz temeljne vrijednosti Domovinskog rata.
O Pupovcu nitko nema iluzija, vrlo je predvidiv, ali dok mu Ustav i zakoni jamče političko postojanje on će raditi sve što radi, činio većinu ili ne.
Njegova ustavna pozicija relikt je prijašnjeg vremena, iz doba borbe hrvatske države za svoju međunarodnu afirmaciju. U doba Franje Tuđmana pozicija političkog srpstva bila je vrlo dobro kontrolirana, ali je pravu afirmaciju političkog srpstva u Hrvatskoj učinio Ivo Sanader 2003. godine kada je umjesto koalicije s HSP-om doveo SDSS i manjine u Hrvatskom Saboru u status odlučujućeg čimbenika za formiranje parlamentarne većine.
Nakon Sanadera Pupovac je sve više snažio svoju poziciju jer mu je ustavna pozicija takva da to može činiti.
Godinama vodim borbu o potrebi izmjena izbornog sustava kojim bi se neutralizirala ovakva iracionalna pozicija nacionalnih manjina u Hrvatskom Saboru.
Nažalost, mnogim danas vrlo glasnim bukačima s tzv. hrvatske desnice ta tema nije bila zanimljiva dok na svojoj koži nisu osjetili što to ustvari znači. Međutim, današnje formiranje većine u Saboru bitno je drugačijeg karaktera od onog kada je to učinio Sanader 2003. godine.
Pobjeda Plenkovića na ovim izborima u političkom smislu je apsolutna i priključenje manjinskih zastupnika je više tehničko nego političko pitanje. Po naravi stvari, dokle god bude ovakva ustavna pozicija nacionalnih manjina oni će se uvijek prikloniti i nasloniti na najjaču političku grupaciju. Kada to ne bi učinili oni bi tek onda bili remetilački faktor.
Njihov utjecaj na kreiranje Plenkovićeve politike bit će minimalan jer prema posljednjim informacijama manjine će dobiti potpredsjednika Vlade za koordinaciju manjinskih prava, a niti jedno ministarstvo.
Takvu vlast HDZ nije imao od doba Franje Tuđmana.
Nastavak agresivne kampanje gubitnika s tzv. desnog spektra govori o neprihvaćanju teškog poraza koje je između ostalog i rezultat, pogotovo kad se radi o Domovinskom pokretu Miroslava Škire, pogrešnih procjena i slanja poruka koje nijedna velika politička stranka kao što je HDZ nikad ne bi mogla prihvatiti.
Moralna supremacija s koje se DP ili MOST gnušaju suradnje HDZ i manjina je iritantna do gadljivosti, jer je stotine jasnih činjenica oko njih i pred nama koje tu supremaciju čine tragikomičnom.
Što je to moralnije i prirodnije u Hasanbegovićevoj i Jonjićevoj potpori Radi Borić i Tomaševiću, krajnje rigidnim titoistima u Zagrebačkoj skupštini prigodom pokušaja rušenja potpredsjednika skupštine Krešimira Kartela, od tehničke suradnje s manjinama?
Ili, gdje je moralno uporište u potpori Ruže Tomašić Lori Vidović, militantnoj jurišnici na sve hrvatske nacionalne vrijednosti?
Odkud MOST-u pravo na moralne prodike i optuživanje HDZ-a za bilo što, nakon što su srušili HDZ-ovu, Karamarkovu vladu, a pokušali i nisu uspjeli srušiti drugu HDZ-ovu, ovaj put Plenkovićevu?
Kako to da kad već Hasanbegoviću i Petrovu ne valja ni Plenković, zato što je navodno lijeve orijentacije, a nije im valjao ni Karamarko, navodno ekstremno desno, iako je izmislio Hasanbegovića, a ovaj danas ima posve isti stav kao i Petrov, koji ga je rušio?
Nitko u situaciji kad je Hrvatska izložena pogibeljnim unutarnjim i vanjskim udarima, nitko s minimumom odgovornosti i zdravog razuma ne bi u vjerodostojnost tih ljudi uložio ni lipe, jer bi to bio pregolem rizik s nerazumno puno nesigurnosti i nepoznanica.
Zato je Plenkovićev savez s manjincima daleko prihvatljiviji rizik, pogotovo što realno i u svijetu i među Srbima umanjuje relevantnost Pupovčevog jaukanja o ugrozama, a politički ništa ili malo znači.
I za kraj, naravno da će Plenković s pozicije snažnog i stabilnog predsjednika Vlade proširiti svoju parlamentarnu većinu upravo iz redova “moralnih vertikala”, ali ovaj put bez ucjena.
Uvjeravam vas da će mu biti teško obraniti se od ponuda i spremnosti da se zbog “hrvatskih nacionalnih interesa” priključe njegovoj parlamentarnoj većini.
Anto Đapić/Foto:press
