Afera Zambija je kao ništa prije do sada, otvorilo mjesta sumnji da središnja nacionalna stranka patriotskog naboja kakvom HDZ sebe želi predstaviti pred konzervativnijim i nacionalno svjesnijim dijelom birača, kao najozbiljnijeg tajnog partnera u budućnosti doživljava ekipu iz stranke Možemo.
Iako se radi o naizgled nepomirljivo politički i svjetonazorski suprotstavljenim stranama, u politici ono što je na prvo pogled izgledno, najčešće nije tako, a prava istina se krije tek ispod površine, a koji prostor nije za svačije oči.
Izbijanjem afere Zambija, u kojoj su član/ica “progresivno” ljevičarske stranke kao i simpatizeri iste zaglavili u Zambijskom zatvoru pod teškim optužbama, koje sadržajno obuhvaćaju trgovinu ljudima odnosno djecom, stvorio se dojam da HDZ dobiva snažno oružje kojim bi se vrlo elegantno, brzo i efikasno riješio političkih protivnika odnosno neprijatelja, jer stav stranke Možemo, artikuliran na dnevnoj bazi kao ultimativno protivljenje HDZ-u u cjelini, se može na prvi pogled opisati kao neprijateljski.
Štoviše, u svom svakodnevnom prozivanju i optuživanju HDZ-a, čelnici stranke Možemo su debelo pretekli rimskog vojskovođu Marka Porcija Katona starijeg, poznatog po tome što je svaki svoj govor završavao pozivom na uništenje velikog rimskog takmaca toga doba, Kartage.
Stoga se afera Zambija činila kao naručena za nekoga tko obnaša vlast i koji se želi riješiti konkurencije s lijeva, vidljivo umiješane u predmetnu aferu, barem stavom i podrškom uhićenicima.
Da su HDZ i Možemo zbilja toliko neprijateljski nastrojeni jedni prema drugome, odnosno da HDZ smatra stranku Možemo neprijateljskom i opasnom za sebe, HDZ ne bi propustio poentirati i slomiti protivnika, sa žestokim napadima i diskreditacijom kako stranke tako i vrijednosnog sustava na kojima se Možemo temelji.
Čelnici stranke Možemo su se, što smo svi imali prilike gledati, poprilično angažirali u korist svojih simpatizera koje trenutno grije tropsko sunce, pokušavajući spasiti drugove ali i pojavu, nekritički opravdavajući svaki segment mogućeg djelovanja svojih simpatizera zaglavljenih u zemlji lavova i krokodila.
Da je HDZ dakle, protivnik stranke Možemo uobičajeno bi bilo da takva stranka u borbi protiv svojih protivnika javno osudi pojavu, nametne stav da se radilo o nedopustivoj trgovini ljudima, obeća istragu u institucijama, skine dvije tri glave te javno osramoti protivničku ekipu kao grupaciju koja u pozadini sudjeluje u međunarodnim kažnjivim radnjama, te po potrebi pokuša pronaći umiješanost čelnika protivnika u ovu aferu. Tako u Hrvatskoj naime, postupaju protivničke stranke jedna prema drugoj ako su uistinu na nepovezivo suprotstavljenim stranama.
Umjesto da ih sataru, kako su inače pokušavali satirati neke druge stranke ideološki i svjetonazorski bliže HDZ-u nego Možemo, uz standardnu uporabu teške artiljerije optužbi i nametanja odgovornosti za nešto, HDZ se ponaša kao odvjetnik, kako zambijskih optuženika tako i vrijednosnog sadržaja stranke čiji su optuženici simpatizeri ili članovi.
Nikad se HDZ nije toliko zalagao za sudbinu hrvatskih državljana uhićenih u inozemstvu, pa ni kada se radilo o hrvatskim optuženicima za kakve ratne zločine, bilo od haaškog suda bilo od nasrtaja pravosuđa susjednih zemalja kao što se ovih mjeseci zalaže za uhićenike u aferi Zambija.
Nevjerojatna sporost u istraživanju, koja sve više djeluje ne kao sporost nego svjesna opstrukcija istraživanja dokumentacije i radnji određenih nositelja funkcija unutar sustava vlasti na upravnoj ili pravosudnoj razini dodatno potpiruje sumnju u ispodpovršinsku povezanost HDZ-a i Možemo, koji na opisani način ostavlja dojam spašavanja stranke Možemo s ciljem neke buduće suradnje.
Na tezu o tome da se radi o pripremi suradnje, čak i neke buduće koalicije, kakav naivni promatrač zbivanja koji ne gleda dalje od nosa, postavit će pitanje: ako su HDZ i Možemo povezani te ako namjeravaju surađivati, zašto jedni prema drugima službeno odapinju otrovne strelice i, pogotovo Možemo, promiče tezu da HDZ mora nestati.
Odgovor je: baš zato.
Kada bi naime, HDZ i Možemo veća sada iskazivali ljubav jednih prema drugima, ni HDZ-ovi birači ne bi glasovali za HDZ niti bi birači Možemo glasovali za Možemo.
HDZ ima dugu povijest prevare svojih birača, kojima jedno pričaju pred izbore a rade posve drugo poslije izbora, s osnovnim ciljem omogućavanja komocije i političkog, a time i osobnog ekonomskog života čelnika stranke.
Nije se jednom dogodilo da HDZ povuče kakav potez ili odabere partnera, na šok i nevjericu svojih birača, koji se međutim vrlo brzo umire te vremenom počnu zastupati te opravdavati takve poteze svoje stranke.
Možemo pak, nećemo se lagati, djeluje više kao sekta čudnih pojedinaca pomalo psihotično uvjerenih u vlastitu osobnu te ideološku ispravnost, na koji način bi u nekim okolnostima mogli sami pred sobom, opravdati i povezanost s HDZ-om, koji nerijetko provodi sve ono za što se Možemo zalaže.
Stoga hipoteza o budućoj koaliciji odnosno suradnji općenito, između HDZ i Možemo nije nimalo nategnuta.
Davorin Karačić/Foto: cropix
