Debakl u krizi: Pa mi nemamo ni popis svih građevinskih strojeva u Zagrebu!?

Francuski filozof Blaise Pascal pisao je da „svi problemi čovječanstva proizlaze iz čovjekove nesposobnosti da mirno sjedi sam u sobi“. Shakespeare je tijekom karantene od kuge napisao „Kralja Leara“.

Osama otvara prilike koje hrvatsko društvo i njegovo političko vodstvo dosad nije imalo. Ovo je prilika za strpljenje, samodisciplinu, povjerenje i razmišljanje o tome što ćemo i kako sutra kada je u pitanju naša sigurnost.

Epidemija virusa korona i potresa koji je pogodio naš glavni grad razotkrili su istinu o tzv. Domovinskoj sigurnosti, a istina glasi: „Car je gol!“.

Korona je ponovo potvrdila junaštvo naših zdravstvenih radnika, hrabrih policajaca, vojnika, vatrogasaca, pripadnika Civilne zaštite i komunalnih djelatnika svih vrsta, bezbroj puta iskazano tijekom Domovinskog rata.

Bandićev poziv građevinskim firmama

Istodobno, kada je potres u pitanju i čišćenje ruševina domova Zagrepčana potres je pokazao svu bijedu našeg sigurnosnog planiranja i da pitanje sigurnosti naših građana uopće ne doživljavamo kao prioritet.

Kako je moguće da u jednoj ozbiljnoj EU i NATO državi, kakvom se smatra Hrvatska, gradonačelnik glavnog grada javno poziva firme i pojedince koji imaju građevinske strojeve da se stave na raspolaganje za uklanjanje ruševina iz centra Zagreba.

Time je stvoren dojam, a koji, nažalost, nije daleko od istine da nitko živ u ovoj državi nema podatak koliko građevinske operative i mehanizacije ima u Republici Hrvatskoj.  Zaprepašćujuće, ali stvoren je dojam da takav popis ne postoji niti na razini grada, niti na razini države.

Kako Pavlu Kaliniću, samoprozvanom magu spašavanja iz famoznog Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama nije palo na pamet napraviti popis građevinskih strojeva na koje bi se moglo računati u elementarnim nepogodama poput potresa koji je pogodio Zagreb?

Čini se da to nije palo na pamet ni onim kvazimudracima koji misle da su osmislili funkcionalnu Domovinsku (ne)sigurnost za koju se sada pokazalo da živi samo u njihovim glavama. Sada jasno vidimo da nema planova za krizne situacije i da se svemu pristupa „ad hoc“.

Ova pandemija potvrdila je još jednom da glavne prijetnje hrvatskom društvu i njegovoj sigurnosti već odavno nisu ratovi ili prema nama neki ratoborni susjedi kojih očito nema. Pokazalo se koliko je  važna država jakih i organiziranih institucija koje su u stanju da riješe probleme čuvajući povjerenje javnosti i socijalnu koheziju.

No, hoćemo li izvući lekcije? Hoćemo li resetirati dosadašnji (kvazi) sustav vojne obrane u kojem se pokazalo da od poklonjene skalamerije kao što su MRAP vozila ili helikoptera Kiowa nemamo ama baš nikakve koristi osim one paradne.

Pokazalo se da nemamo s čime evakuirati naše građane iz inozemstva nego samo avionima Croatia Airlinesa, tvrtke koja na sreću još nije privatizirana. Sve dosadašnje reforme vojske i obrane radili smo uljuljani u lovorike ratnih pobjednika, uvjereni kako se to najbolje radi po nekakvim NATO uputama. Ratni pobjednik koji dugo opijeno spava na lovorika davno dobivenih ratova prvi slijedeći rat će izgubiti. To nužno ne mora biti oružani rat. Virus je dovoljan.

Vratimo se na trenutak na potres. Kako je moguće da na jednom mjestu, u nekom gradskom uredu, ne postoji popis kompletne privatne i državne građevinske operative na području Grada Zagreba? Komparacije radi,  u vrijeme Jugoslavije, svaki općinski Sekretarijat za narodnu obranu na području tadašnje SR Hrvatske imamo je ažurirani popis državne  i privatne građevinske mehanizacije na svom području.

U svakom trenutku bilo je poznato s čime se može raspolagati, ovisno  o situaciji i ugrozi. Pa je tako gosp. Kalinić trebao izići pred medije i građanima Grada Zagreba umirujuće poručiti:
„Dragi građani, u ovom trenutku Gradskom uredu za upravljanje u hitnim situacijama stoji na raspolaganju slijedeća građevinska mehanizacija (pa istu kvantitativno prikazati) koja će danas, od 10.00 sati do zaključno dok i zadnju ciglu ne maknemo s ulica i dok ne uklonimo zadnji polomljeni dimnjak s krovova biti u punoj funkciji“.

Time se ne bi dovelo u situaciju gradonačelnika glavnog grada da, nekoliko dana nakon potresa, javno k’o Papa, urbi e torbi, poziva firme i pojedince koji imaju građevinske strojeve da se stave na raspolaganje za uklanjanje ruševina iz centra Zagreba. Tužno i sramotno.

Molimo da se povlačenje paralele s nekadašnjim rješenjima u kriznim situacijama ne tumači kao zazivanje bivših vremena. A svi oni koji će odmahnuti rukom i reći kako su danas neka druga vremena – grdno griješe! Potresi, poplave i požari pa i virusne pandemije jednako su zlo bez obzira u kojem se političkom uređenju pojave. Razlika je samo u brzini i efikasnosti reakcije šire društvene zajednice na neku od tih ugroza. A to se rješava pravovremenim planiranjem i stalnim uvježbavanjem, a ne improvizacijama i nadanjima da će nas sreća ili tuđa glupost stalno spašavati?

Vrijeme je da u igru vratimo neka provjereno dobra rješenja iz naše ne tako davne prošlosti, jer, kako je to jednom davno netko rekao, tako je svejedno koje je boje mačka, ako zna loviti miševe!

Suvremena Teritorijalna obrana

Kako vidimo iz primjera reagiranja drugih europskih zemalja na pandemiju  i neke druge ugroze, ni jednoj državi / članici, NATO ne diktira njezin ustroj vojno-civilne obrane ili strukturu vojske. NATO traži  dvije temeljne stvari: interoperabilnost i doprinos zajedničkim ciljevima sukladno vlastitim financijskim sposobnostima. I ništa više. Pokazalo se da grdno griješimo kada od NATO-a ili SAD-a očekujemo da umjesto nas samih donose odluke kada je u pitanju naša obrana. Ako će nam netko i pomoći, uradit će to prema svojim uvjetima.

Drugim riječima, NATO od nas nikad nije tražio da napustimo nekadašnji koncept općenarodne obrane kakav smo imali u vrijeme Socijalističke Republike Hrvatske. NATO nije izričito od Hrvatske tražio da napusti koncept Teritorijalne obrane, kao najširi koncept organiziranja građana i radno sposobnih ljudi za borbu protiv svih vrsta ugroza. Ono što smo trebali učiniti bilo je da postojeći sustav prilagodimo NATO zahtjevima, a ne da ga pajserom razvalimo!

Postoje eksperti koji tvrde da se sustav mogao prilagoditi, bez da se nužno razvali. Tada je trebalo slušati struku, a ne politiku i politikante koji su svoju pravovjernost dokazivali razvaljujući sve što je i malo mirisalo na staro. A novo nisu bili u stanju sagraditi jer niti su imali znanja, niti iskustva, ni vizije, ni hrabrosti da je provedu. Jedino što su imali bila je stranačka iskaznica kojom su se obilato koristili!

Postavlja se pitanje ima li danas smisla koncept totalne obrane? Uvjereni smo da ima, a posebno kada se radi o sigurnosti malih naroda kao što su Hrvati, koji su izgubili sposobnost biološke samoreprodukcije i čiji se državni prostor ubrzano prazni. Nikako da nam dođe iz dupeta u glavu da moramo  transformirati svoj cjelokupni sigurnosni sektor (vojni i civilni) na takav način da budemo sposobni široko organizirati obranu protiv svih sigurnosnih ugroza (vojnih i nevojnih) vlastitim snagama.

Ta transformacija uključuje ponovno razvijanje i jačanje civilne obrane, razvoj specijalnih vojnih snaga, jačanje ABKO zaštite, osigurati veliku pokretljivost vojnih i civilnih postrojbi, razvoj obavještajnih sposobnosti i daleko učinkovitiju kontrolu pomorskog prostora. Sve države s konceptom totalne obrane imaju, u nekom obliku, ustrojenu i Teritorijalnu obranu.

Po svemu sudeći, kontrolu zračnog prostora (air-policing) moramo riješiti na drugi ili jeftiniji način. Afganistan, talibani i slične egzotike izvan naših granica više ne smiju biti naš vanjskopolitički prioritet. Neka se talibanima bave velike sile koje u tom obračunu imaju interesa. Mi nemamo. Dobri odnosi sa svim susjedima (ne po svaku cijenu) moraju biti temeljni stup hrvatske vanjske politike.

Što generalno podrazumijeva koncept totalne obrane kakav smo nekad imali, a kakav danas imaju pametne europske države? Decentralizirana obrana (velika samostalnost vojnih zapovjednika na svim razinama), sustav brze i učinkovite mobilizacije, vojno osposobljavanje za cjelokupno stanovništvo, disperziju vojne opreme i naoružanja te razvijenu vojnu industriju.

Pogledajmo jednu Finsku.  Finska sigurnost temelji se na vojnoj obrani (oružane snage namijenjene za odvraćanje od agresije i vođenje oružane borbe u ratu), potom na civilnoj obrani (civilna zaštita) namijenjenoj za zaštitu ljudi i materijalnih dobara u ratu i svim drugim uvjetima ugrožavanja (kao što su elementarne nepogode) te na privrednoj obrani koja treba osigurati proizvodnju opreme i materijalnih dobara neophodnih za vođenje rata, ali i obrane od elementarnih nepogoda.

Finska totalna obrana

U Finskoj odgovornost za civilnu obranu ima Ministarstvo unutrašnjih poslova. U okviru njega postoji tijelo koje ima zadatak koordinacije svih zaštitnih mjera u Finskoj. Svi građani u starosti od 16 do 64 godine su obveznici civilne obrane. Pored državnih organa, koji imaju određene zadatke u civilnoj obrani, u Finskoj postoji i Savez civilne obrane, kao društvena organizacija koja na sebe preuzima brigu podučavanja za samozaštitu.

Osnivanje ovakve institucije našim obrambenim planerima nije ni palo na pamet. Bilo je najlakše ukinuti vojni rok i brutalno odbaciti ONO i DSZ kao relikt prošlosti… Sada nam se to obija o glavu. Treba li reći da finski Savez civilne obrane ima potpuni popis sve moguće teške i lake građevinske mehanizacije i operative koja se nalazi na teritoriju Finske. Sva ta mehanizacija obuhvaćena je mobilizacijskom obvezom.

Norveške postrojbe TO-a imaju i domobranske postrojbe za čuvanje važnih državnih infrastrukturnih objekata i za pružanje pomoći građanima u slučaju prirodnih katastrofa. Švedska ima takvu organizaciju TO-a da se u slučaju prirodnih nepogoda ili rata ona može mobilizirati u svega nekoliko sati.

Članovi švedskog TO-a opremu čuvaju kod kuće, a povremeno i redovno ih se poziva na vježbe. Švicarska TO ima zadatak da u slučaju rata ili prirodnih katastrofa čuva građane i njihovu imovinu od krađa, sabotaža  i diverzija.

Dakle, dragi čitatelji, sve što je dokazano dobro u konceptu totalne obrane jednog malog naroda već je postojalo u našem slučaju. Korona i potresi ne priznaju politički populizam kakav desetljećima vlada u Hrvata. Ne dao Bog većeg rata. Politika je rasturila našu vojsku, a struku i znanost otjerala iz vojnog sustava. Bi li preživjeli da nam se ponovno dogodi 91.?

M.Marković