Divlje “povrće” koje uspijeva i u Hrvatskoj postaje sve traženije među gurmanim. Diljem Europe ne cijeni se samo u čašama, nego i u tanjurima. U Belgiji i Nizozemskoj najviše cijene izdanke hmelja te su za njih spremne platiti i do tisuću eura po kilogramu
Nježni poput divljih šparoga, ali izraženije gorčine, izdanci hmelja cijenjena su delikatesa koja se redovito nalazi na ljestvicama najskuplje hrane – odnosno “povrća” na svijetu. Ta se namirnica kolokvijalno počela nazivati povrćem jer se u kuhinji koristi u skladu s nadimkom: kuha se, pirja, prži ili koristi kao dodatak jelima.
Hmelj (Humulus lupulus) je višegodišnja biljka iz porodice konopljarki (Cannabaceae), koja se najčešće uzgaja zbog svojih ženskih cvjetova (šišarki) za proizvodnju piva.
No davno prije nego što se pojavilo pivo kakvo poznajemo danas, dok su još drevni Egipćani radili ljekoviti napitak od namočenih žitarica, hmelj nije bio zvijezda popularnog pića.
Dodavanja hmelja u pivo su se dosjetili Bavarci u 11. stoljeća, otkada je pivo prestalo biti slatkasto piće i dobilo svoje gorke note. No hmelj nisu štovale samo pivopije, nego i svećenici koji su u njemu pronalazili prirodni lijek za smirivanje živaca i libida, protiv nervoze i nesanice.
Tražena roba na sjeveru Europe
Diljem Europe hmelj se ne cijeni samo u čašama, nego i u tanjurima – a u nekim je zemljama traženiji nego u drugima.
“Belgija i Nizozemska zemlje su koje najviše cijene izdanke hmelja te su za njih spremne platiti i do tisuću eura po kilogramu”. Međutim, njihova popularnost raste i u drugim zemljama“, piše EastFruit, međunarodna informacijsko-analitička platforma za hortikulturu.
Cijena je visoka zahvaljujući činjenici što je biljka samonikla – izdanci se kupuju od malih sakupljača. Osim toga, delikatni su i brzo propadaju, a trebalo bi ih konzumirati što prije nakon branja.
Hmeljarstvo u Hrvatskoj
Usprkos visokim cijenama Hrvatskoj je zaboravljena biljka. Hmeljarstvo u Hrvatskoj doživjelo je značajan razvoj 1910. godine u Iloku, kada je osnovana “Sredotočna pecara žeste” – zadruga za proizvodnju rakije i preradu voća. Šesnaest godina kasnije, 1926., odlučeno je da se zbog povećanog interesa za hmelj mora sagraditi sušara.
Ta je ideja realizirana zahvaljujući financijskoj pomoći lokalnih uzgajivača hmelja, koji su pristali pomoći uz obećanje da će im sušara kasnije vratiti ulaganja. Već iduće godine, 1927., sušara je počela s radom, a novac se uzgajivačima uskoro počeo vraćati kroz ostvareni profit. Sušara u Iloku bila je aktivna i prolazila kroz brojne izazove tijekom sljedećih pedesetak godina, unatoč krizama i ratovima.
Godine 1956. preuzima ju Zemljoradnička zadruga, kasnije poznata pod imenom Agrokomerc, koja ju je modernizirala i prilagodila novim tehnološkim zahtjevima.
Kako se uzgoj hmelja sve više širio, između 1970. i 1975. godine privatna proizvodnja dostigla je površinu od 215 hektara, a proizvodnja pivskog ječma postala je važan dodatak.
Agrokomerc je plasirao svoje proizvode kako na domaće tržište, tako i međunarodno, dosegnuvši kupce čak u Japanu i Švedskoj, što je bilo od velikog značaja za Ilok i lokalne uzgajivače. Najveći kupac bio je Karl Greisingerj iz Nürnberga, u Njemačkoj, koji je imao poslovnicu u obližnjoj Bačkoj Palanci.
Agrokomerc ( koji nema veze s istoimenom tvrkom Fikreta Abdića Babe iz Velike Kladuše u BiH) je radio do 1991. kad je taj dio Hrvatske okupiran, a po oslobođenju proizvodnja se nije obnovila.
Štafetu je preuzeo vojvođanski Bački Petrovac i tamošnja priča o uspjehu hmeljarstva odjeknula je regijom prije desetak godina godina. No i tamošnja proizvodnja danas je svedena miminum, samo 8 ha, jer glavni kupci, velike pivovare u stranom vlasništvu, hmelj nabavljaju na svjetskom tržištu.
Osamdesetih godina 20. stoljeća u Jugoslaviji je pod hmeljom bilo oko 3400 hektara. Međutim, krajem 20. stoljeća sve pivovare, kao glavni kupci hmelja, prodane su strancima kojima za proizvodnju piva nije potreban domaći hmelj.
Druga priča o domaćem hmeljarstvu vezana je uz Hmeljarsku zadrugu Gregurovac, u blizini Križevaca. Ta zadruga, osnovana početkom 2000-ih, uspjela je opstati deset godina unatoč brojnim izazovima, sve dok ju nisu ugrozili problemi s plasmanom viška hmelja.
Proizvedeno je oko 13 tona peletiranog hmelja koji je ostao neprodan i uskladišten, bez izgleda za distribuciju u pivarskoj industriji. Ova nemogućnost prodaje na kraju je iscrpila resurse i zatvorila vrata zadruge 2012. godine, čime je završena i posljednja inicijativa uzgoja hmelja u Hrvatskoj.
Iskustvo Slovenije
Iz iskustva Slovenije Hrvatska bi mogla nešto naučiti jer hmelj u Sloveniji raste “kao lud” .Ta nevelika zemlja, koja za razliku od Hrvatske optimalno iskorištava svoje poljoprivredno tlo, postala je 2019. godine treći najveći proizvođač hmelja u Europi i četvrti u svijetu, nakon Njemačke, Češke i SAD-a.
U tako maloj zemlji koji imaju, proizvode više hmelja nego Velika Britanija i Australija zajedno.
“Slovenija je jedina zemlja na svijetu koja izvozi više od 95% hmelja”, pohvalila se tada s pravom Martina Zupančič, direktorica Instituta za hmeljarstvo i pivarstvo. Slovenci i Institut imaju! I daje rezultate.
A gdje smo mi? Kod nas nikako da hmelj nikne. Bit će da ga je nešto zatrovalo.
M. Marković/Foto: Profimedia
