Dnevnik Petera Galbraitha, američkog veleposlanika u Zagrebu, jedan je od dokaza koje je Galbraith, kao svjedok u predmetu Gotovina et al. (IT-06-90), predao Međunarodnom kaznenim sudu u Haagu. Dokument je javno dostupan.
Početkom kolovoza ove godine, nekoliko dana prije proslave 25. godišnjice Oluje, bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić dao je intervju Večernjem listu, u kojem je ponavljao svoje tvrdnje iz knjige „Diplomatska oluji“, proširivši ih novim podacima.
Nakon Granića, krajem kolovoza, intervjuom Globusu javio se i Granićev tadašnji zamjenik Miomir Žužul govoreći o presudnoj diplomatskoj pripremi Oluje, naglašavajući svoju ulogu u svemu, a koju Granić prešućuje.
Tuđman je Miomira Žužula imenovao posebnim izaslanikom za suradnju s Kontaktnom skupinom u najboljoj namjeri da će on zastupati hrvatske interese, što se iz dnevnika američkog veleposlanika ne bi moglo zaključiti. Naprotiv, Žužul je samo šest dana prije Oluje zastupao interese Kontaktne skupine, a ne interese Hrvatske!
Javno je dostupno nekoliko strateških dokumenta koji će potpuno ogoliti Granićevu i Žužulovu konfabulaciju diplomatskih zgoda i događanja uoči Oluje i njihov pokušaj zauzimanja mjesta u povijesti iz kojih ćemo vidjeti da je njihov utjecaj na samu Oluju otprilike koliki i prevoditelja na tim sastancima.
Da Tuđman i Šušak nisu imali vojsku, takvu kakvu su imali, njihova pregovaračka moć bi bila ravna nuli. Bio bi osuđen na diplomatske vještine Granića i Žužula, a po njima danas bi bili Cipar u najboljem slučaju.
Samo nekoliko dana prije Oluje, 29. srpnja 1995. američki veleposlanik u Zagrebu Peter Galbraith dobio je upute za još jedan demarš iz Washingtona koji je toga dana trebao predati predsjedniku Tuđmanu. Situacija je bila napeta, Srpska Vojska Krajine, ilegalno iz Hrvatske, preko međunarodno priznate granice , napadala je zaštićenu UN zonu Bihać u Bosni i Hercegovini.
Kakopredsjednika Tuđmana nije bilo u Zagrebu, Galbraith je demarš odlučio uručiti najvišem raspoloživom dužnosniku Hrvatske Vlade, a to je bio ministar obrane Gojko Šušak. Tjedan dana prije, taj isti Galbraith uručio je hrvatskoj Vladi demarš u kojemu je pisalo: “ako se Hrvatska Vojska bude ponašala dobro, Hrvatska neće biti kažnjena za vojne akcije, čak i ako provede deblokadu i spasi Bihać vojnom operacijom preko tzv. Krajine!”
Nakon što su Hrvatska vojska i HVO proveli operaciju Ljeto-95, oslobodivši tako Glamoč i Grahovo, Amerikanci su zaključili da je Bihać spašen pa su promijenili mišljenje i uputili novi demarš u kojem su zahtijevali da Hrvatska Vojska odustane od proboja prema Bihaću preko okupiranih područja samim tim i od „Oluje“.
Taj demarš Galbraith je uručio ministru obrane Gojku Šušku 29. srpnja u jedanaest i trideset. Svjestan vojne situacije Šušak je odgovorio američkom veleposlaniku: “Dakle, vi tražite da mi stanemo i što onda? Srbi će se vratiti za dva tjedna i ponovo napadati Bihać, a mi ćemo ponovo biti na početku! Ne dolazi u obzir“, nastavio je Šušak, koji je preko Hrvatske izvještajne službe (HIS-a) i Sigurnosno informativne službe Ministarstva Obrane (SIS-a) redovno izvještavao američke vojne izaslanike Herricka i Šaraca o srpskim planovima.
Njihova izvješća u Washingtonu bila su cijenjena, budući da su oni u pratnji pomoćnika ministra obrane za sigurnost redovno obilazili bojišnicu uočivši da je Hrvatska vojska izrasla u modernu vojnu silu koja je sposobna promijeniti odnose snaga i tako trasirati put prema miru.
Sam Galbraith, iako je zastupao naizgled čvrsto stajalište o diplomatskom rješenju rata u bivšoj Jugoslaviji bio je informiran o ovoj „drugoj liniji zapovijedanja“ Clinton-Lake-Holbrooke-Herrick-Šarac-Šušak-Tuđman ali je to tajio „svojim prijateljima“ Mati Graniću i Miomiru Žužulu.
Da stvar bude još zanimljivija, tijekom sastanka Šuška i Galbraitha, nazvao je Miomir Žužul! On je pitao Šuška počinje li operacija Oluja 1. kolovoza? To je Šuška jako razljutilo budući da je Žužul zvao na otvorenoj liniji, liniji koja nije kripto-zaštićena, a njegova ljutnja bila je još veća budući da je Žužul samo dan prije na otvorenoj liniji raspravljao o početku operacije Oluja s jednim zaposlenikom američkog Ministarstva vanjskih poslova.
Šušak je hladno rekao Žužulu da nikakve odluke nisu donesene i prekinuo telefonski razgovor. Nakon toga, ne skrivajući ljutnju takvim neodgovornim ponašanjem Žužula i djelatnika Ministarstva vanjskih poslova SAD, Šušak je rekao Galbraithu da je pismo predsjednika Tuđmana koje je Žužul odnio za predsjednika Clintona u kojem je predsjednik Tuđman obrazložio hrvatske razloge za vojnu operaciju, strogo povjerljivo i da je predano američkoj strani s velikim povjerenjem koje je ovakvim neodgovornim ponašanjem narušeno te da mu u budućnosti ne će reći niti jednu informaciju koja bi mogla ugroziti hrvatske interese i nadolazeće vojne operacije.
Galbraith je po svaku cijenu htio nastaviti „svoju mirovnu inicijativu“, organizirati „nove pregovore“ za koje bi bili korišteni dijelovi njegova plana Z-4, koji je Tuđman prezirao jer bi od Hrvatske učinila neku vrstu posve nefunkcionalne Hrvato-Srbije, i to samo u prvom koraku, dok se Srbi ne „odcepe“.
S druge strane Antony Lake i Richard Holbrooke, koji su bili nadređeni Galbraithu i raspolagali odgovarajućim obavještajnim podacima, očekivali su hrvatsku vojnu operaciju koja će donijeti mir, stoga su oni pustili Galbraitha da radi prema planu Kontaktne skupine na temelju informacija svojih konfidenata, budući da to nije moglo naštetiti američkim interesima.
Galbraith nije trebao dugo čekati! Istoga dana oko 16 sati Miomir Žužul je došao do Galbraitha. Ono što je izgovorio moglo je skupo koštati Hrvatsku. U svom dnevniku Galbraith je zapisao:
“Žužul me je čvrsto uvjeravao da Hrvati neće napasti Krajinu. Rekao je da ima nekih koji bi htjeli iskoristiti trenutnu situaciju da vojno zauzmu Krajinu, među njima je i Šušak, ali da je predsjednik Tuđman odlučno protiv toga! Žužul vjeruje da bi vojno zauzimanje Krajine potpuno otežalo, a možda i onemogućilo vraćanje Sektora Istok. Žužul je uvjeren da moraju postojati pregovori koji se odnose na cijelu Republiku Srpsku Krajinu! On nema vjeru u Stoltenberga, koji bi trebao imati sastanak 8. kolovoza u Ženevi s dvjema zaraćenim stranama. On želi da mi preuzmemo pregovore”, napisao je Galbraith u svom dnevniku.
Tako su se neodgovornim ponašanjem Granića i Žužula stvarali vanjskopolitički pritisci na Hrvatsku u presudnim trenucima. Razmišljajući o onome što je rekao Žužul, Galbraith je došao na ideju da uputi neposredni američki poziv za pregovore Zagrebu i Kninu sljedeći tjedan na američkom ratnom brodu u Jadranu.
Po njegovu mišljenju, Zagreb ne bi mogao odbiti, a za Knin bi to bila posljednja prilika. U tom slučaju Hrvatska ne bi mogla pokrenuti nikakvu vojnu operaciju dok traju pregovori pod američkim pokroviteljstvom, napisao je Galbraith u svom dnevniku. Da bude jasno o kakvom se pritisku radi i što je Žužul učinio: on je, dakle, na svoju ruku svega pet dana prije Oluje pokrenuo međunarodnu inicijativu kojoj je cilj sprječavanje hrvatske vojne operacije!
Galbraith je slijedećeg dana svoje planove iznio Ministarstvu vanjskih poslova SAD i samom Holbrookeu, tražeći upute za svoju mirovnu inicijativu. Holbrooke je bio skeptičan i nije davao nikakve upute, dok je Galbraith mislio da upravo on treba otići u Beograd na razgovor s Milanom Babićem. Holbrooke je nakon dužeg razmišljanja odlučio da to „treba učiniti samo ako Tuđman to odobrava!!!“
„Nerado dopuštam Tuđmanu da diktira s kim i što mogu razgovarati, ali ovdje nemam izbora“, zapisao je Galbraith u svom dnevniku. Nakon toga, zatražio je pismene upute Ministarstva vanjskih poslova SAD i upute za sastanak s predsjednikom Tuđmanom.
Tuđmanu nije smetao taj diplomatski igrokaz, on je rekao Galbraithu da prema obavještajnim podacima Milan Babić živi kod tete u Beogradu i da ga Milošević već mjesecima ne prima na razgovor pa da stoga on nikoga ne predstavlja niti može pregovarati u bilo čije ime. Stoga hrvatski predsjednik nije postavljao nikakve uvjete za razgovore Galbraitha s Babićem.
Galbraith je svejedno, umišljen u svoju veličinu, otišao u Beograd i razgovarao s Babićem, a o tom razgovoru izvijestio je predsjednika Tuđmana 3. kolovoza 1995. Toga dana, američki veleposlanik Peter Galbraith došao je u Ured predsjednika da bi službeno uručio još jedan demarš Vlade SAD. O tom susretu u dnevniku je napisao:
“Vidio sam Tuđmana u 5:45 p.m. s našim konačnim demaršom. Objasnio sam mu svoju diplomatsku inicijativu i što sam dogovorio s Babićem u Beogradu istaknuvši da je Hrvatska postigla sve što je tražio. Naglasio sam da je Babić pristao na pregovore i političko rješenje unutar Hrvatske i da je Babiću jasno da više ne može dobiti onoliko koliko je dobio planom Z-4…”
Kada je Galbratih pokušao uhvatiti zraka da nastavi svoju diplomatsku paučinu Tuđman ga je prekinuo rekavši, govori brže imam samo petnaest minuta, idem na VONS (Vijeće za obranu i nacionalnu sigurnost) i da znaš, rat počinje sutra!
U toj sekundi Galbratih je shvatio da njegovi dugi „povjerljivi razgovori“ Matom Granićem maskiranim zvukom CNN-a, razgovori sa Žužulom u njegovoj rezidenciji i svi demarši koje je zadnji mjesec uputio u ime svoje vlade, a bilo ih je mnogo, nemaju nikakav utjecaj na državnika kakav je bio Tuđman.
Svi američki demarši svodili su se na to da Hrvatska treba spasiti Bihać od sudbine Srebrenice, ali da to ne smije iskoristiti kao povod za veću operaciju radi oslobađanja svog okupiranog teritorija. Koliko su Amerikanci bili uvjereni u svoju diplomatsku inicijativu potvrđuje i činjenica da su svoje demarše pokazivali i njemačkom veleposlaniku u Zagrebu Weiselu s ciljem da i njemačka Vlada izvrši isti pritisak na Hrvatsku.
Diplomatske podvale Mate Granića, Miomira Žužula i njima sličnih o nepovjerenju u Tuđmana i njegov krug, sramotno portretiranje najboljeg ministra obrane Šuška kao „nekog ekstrema“ koji želi iskoristiti bihaćku krizu za eskalaciju rata samo su otežavala već ionako izuzetno tešku Hrvatsku situaciju. Iz te situacije Hrvatsku su mogle spasiti samo oružane snage, a Tuđman i Šušak vjerovali su neograničeno u svoju vojsku. Američki diplomatski stav u Washingtonu da pričeka Oluju za hrvatske vojne stručnjake nije bio iznenađenje, a proizlazio je iz procjene njihovih vojnih i obavještajnih stručnjaka.
Granić i njegovi učenici ni do današnjeg dana nisu shvatili da je Tuđman bio državnik koji se ne će dati navući ni na jedan potez koji nije u interesu Hrvatske i da će on radije otrpjeti sve kritike ešalona izdajica i promotora tuđih interesa, nego izdati hrvatske nacionalne interese.
Nekoliko je zanimljivih pouka iz Galbraithova dnevnika
Prvo, koliko osobna ambicija pomiješana s kompleksom manje vrijednosti može zbog igre slučaja promijeniti tijek povijesti. Zaista, ne radi se ni o kakvoj zavjeri. Galbraith je, naime, vjerojatno s pravom mislio da je mir na Balkanu „težak“ Nobelove nagrade za mir, a odlučujuća vojna operacija jedne strane u sukobu zadnja je stvar koja mu je za to trebala. Stoga je radio sve da je spriječi, iako je njegova zemlja od takva rješenja već odustala. Umjesto u Stockholmu ta je inicijativa završila na srpskom traktoru na kojem, zamalo nisu završili i Granić i Žužul koji su u toj inicijativi sudjelovali.
Drugo, Tuđman je, izgleda, ipak dobro procjenjivao ljude. Ispada da je i Žužula i Granića držao kao neke kanale za dezinformiranje i to tako da oni sami nisu raspolagali nikakvim bitnim informacijama (jer bi se izbrbljali). I sam Galbraith nakon Žužulovog poziva zaključuje da on [Žužul] nije u krugu informiranih („not in the loop“).
Drugim riječima, Tuđman ih je pustio da okolo brbljaju po veleposlanstvima što su oni činili – baš kao prave sitne duše – računajući da će baš oni u budućnosti za to biti nagrađeni od svojih stranih gospodara. Stoga su sugovornicima davali one informacije za koje su mislili da ih ovi žele čuti.
Treće, je li to zbog inače niskih ili već opadajućih kognitivnih sposobnosti, čini se da Mate Granić do današnjeg dana nije shvatio na koji ga je način predsjednik Tuđman koristio. Do dana današnjeg nije shvatio što se događalo! Za primjer: za događaje nakon Oluje, dakle, događaje koji se mogu i koji zaista i jesu opisani na temelju velikog broja izvornih dokumenata, Granić i Žužul navode samo nekakve „hrvatske zločine nakon Oluje“!
Kako je moguće da hrvatska diplomacija nikad ne spominje srpske planove za nastavak rata nakon Oluje, gerilsko ratovanje i osnivanje Oslobodilačke Vojske Republike Srpske Krajine? Za sve civilne žrtve nakon Oluje krivi su u većini planovi tih srpskih fašista.
Kako je moguće da i danas ponavljaju svoje izmišljotine o osvajanju Banja Luke?
Vjerojatno je čak i uobičajeno u memoarima i intervjuima preuveličavati svoju ulogu, ali baš je iskriviti do svoje suprotnosti je previše. Ovdje se ne radi samo o književnom problemu koji bi se mogao riješiti prebacivanjem Granićevih knjiga iz memoarske literature u fikciju na policama u knjižarama, ne radi se ni o povijesnom problemu površne interpretacije događaja na temelju dokumenata, nego sekundarnih izvora kakvi su Granićevi „memoari“, radi se o ozbiljnom političkom problemu jer je Granić danas Plenkovićev savjetnik koji je u koaliciji s Pupovcem. A Pupovac je dokumentima predviđen za plan B srpske Krajine!
Čini se da su Granić i Pupovac povezani upravo na planu odustajanja hrvatske države od dijela suverenosti i to već odavno. S tim da Pupovac radi na ostvarenju svojih velikosrpskih ciljeva, a Granić je, baš kao i Žužul, djelovao iz niskih pobuda, da za sebe izbori neki probitak na račun države u ratu. Što da mislimo o takvom savjetniku i onome koga savjetuje?
Četvrto, je li srpski Plan B danas na djelu? Jesu li događaji oko proslave Oluje i ponižavajuća reinterpretacija povijesti i to na tragu srpske propagande uvod u neku redefiniciju hrvatske države kao neke dvojne hrvatsko-srpske države u kojoj netko može vladati na temelju podrijetla bez obzira na demokratski legitimitet koji se zaslužuje glasovima na izborima?
Jer to je bit Galbraithovih razgovora i plana Z-4. Da li to Granić samo ne vidi ili tome kumuje? Na kraju – to je više pitanje za HDZ – kako je njima prihvatljivije koalirati sa srpskom fašističkom strankom (SDSS) nego bilo kojom, doslovno, bilo kojom hrvatskom strankom?
Iz Dnevnika Petera Galbraitha: Označeno žutom bojom prevedeno na hrvatski jezik
“Primio sam upute za demarš da vidim Tuđmana ili najvišeg dostupnog dužnosnika hrvatske vlade kako bismo istakli naš zahtjev da se Hrvatska treba suzdržati vojne akcije. To predstavlja malu promjenu s obzirom na naš prethodni stav da bi hrvatska akcija trebala biti ograničena.
Žužul me posjetio u 4:00 Uvjeravao me da Hrvati ne će napasti Krajinu. Rekao je da ima nekih koji žele iskoristiti sadašnje okolnosti da uzmu Krajinu (a ti uključuju Šuška), ali je Predsjednik odlučio protiv toga. Žužul vjeruje da bi zauzimanje Krajine učinilo vraćanje Sektora Istok puno težim. Vjeruje da se pregovori moraju odnositi na čitavu RSK. Ne vjeruje Stoltenbergu koji je zakazao sastanak sa objema stranama 8. kolovoza u Genevi. On želi preuzeti pregovore. Žužul će biti ozbiljno potkopan ako Tuđman napadne 1. kolovoza.
Razmišljajući o onome što je Žužul rekao, došao sam na ideju neposrednog američkog poziva Zagrebu i Kninu na pregovore sljedećeg tjedna na američkom ratnom brodu. Zagreb ne može odbiti, a za Knin bi to bila zadnja šansa. Mogli bi biti navedeni da dođu shvaćajući da Hrvatska neće djelovati dok traju pregovori pod vodstvom SAD.”
SRPSKI PLAN B: Što povezuje Matu Granića i Milorada Pupovca
Kako su Mate Granić i Milorad Pupovac završili zajedno u obavještajnom izvješću koje je 25. lipnja 1994. sastavio srpski pukovnik Dušan Smiljanić, pomoćnik zapovjednika za obavještajno-sigurnosne poslove Glavnog Štaba Srpske Vojske Krajine??
U tom se izvješću govori se o Miloradu Pupovcu kao osobi koja će braniti Srbe i srpsko pitanje unutar Hrvatske te da se Pupovac na nekakav način priprema za tu ulogu, pogotovo ako stvari u tzv. Krajini krenu u nekom drugom smjeru.
U istom izvješću srpski pukovnik navodi da „ima snaga koje ne misle kao predsjednik Tuđman i ministar obrane Šušak“, a te tvrdnje potkrepljuju kontaktom svoje operativne veze i talijanskog obavještajca Paola Raffonea s ministrom vanjskih poslova Matom Granićem koji je, za srpske obavještajce, „razuman, izuzetno fleksibilan i spreman da pronađe odgovarajući kompromis.“
Je li Pupovčev pandan na hrvatskoj strani bio upravo Granić? Je li sada na djelu neki Granić-Pupovčev „Plan B“ prema kojem se mijenja karakter hrvatske države i, gledano povijesno, poništavaju hrvatske vojne pobjede posve nepotrebnim političkim kompromisom i ponovnim otvaranjem „srpskog pitanja“ koje su Tuđman i Šušak riješili u kolovozu 1995. godine.
PIŠE: Joško Buljan
