Tu je rečenicu Zoran Žukina, pripadnik 1. gardijske brigade, ispričao redateljici Biljani Čakić. Ta ju je rečenica i ponukala da se upusti u snimanje dokumentarnog filma “Gavran 101” o junaku Domovinskog rata Damiru Tomljanoviću koji je 17. veljače 1994. poginuo na Velebitu.
Podlogu za dokumentarac činio je scenarij koji je napisao upravo Žukina, koji danas radi kao novinar.
– Film je to o jednom junaku koji je svojim suborcima bio moralna vertikala, a preko njega pričamo priču o svim Tigrovim i svim braniteljima. Posebno onima koji ne mogu govoriti o sebi jer ih više nema među nama, kazala je Biljana Čakić za Slobodnu Dalmaciju.
– Njegovim kćerkama i unucima, a i djeci i unucima svih poginulih branitelja željela sam pokazati kakvi su zapravo heroji bili ti dečki koji su sa 21 ili 22 godine krenuli braniti zemlju iako sami prethodno najčešće nisu imali nikakvog vojnog znanja. A Gavran je među njima bio prvi – ističe redateljica.
Jedna od upečatljivijih rečenica Tomljanovićevih suboraca je i ona da je “u koloni on uvijek išao prvi, a kada smo se vraćali išao je zadnji”.
Zvali su ga “crna ptičurina”, “Garonja”… Svi su ga, međutim, znali kao Gavrana. Onako visokom, crnom, taj je nadimak kao da je bio stvoren za njega.
Na kostajničkom području rukovodio obranom kada je poginuo hrvatski snimatelj Gordan Lederer. Sa svojim je suborcima obranio Novsku. Potom i deblokirao Dubrovnik. Sudjelovao u obrani Karlovca. Osvojio strateški izuzetno važne Tulove grede.
Tomljanovića su, iako je tih ratnih godina bio prilično mlad, na zapovjedne pozicije birali njegovi suborci, vojnici koji u njemu vidjeli vođu. U trenutku pogibije imao je čin pukovnika – najmlađeg u Hrvatskoj vojsci. I zapovijedao svim hrvatskim postrojbama na Velebitu i u podvelebitskom području. Nakon pogibije Hrvatska mu se odužila promaknućem najprije u čin brigadira, kasnije i u stožernog brigadira.
– Nastojali smo pokazati koliko je dubok trag taj čovjek ostavio u svojih 25 godina života. Na obljetnicu njegove pogibije na Krivom putu kod Senja svake se godine na komemoraciji skupi više od tisuću ljudi. I danas njegovo ima živi – kaže Biljana Čakić.
Uz brojne dokumentarne snimke i fotografije, dokumentarac su temeljili na izjavama Tomljanovićevih suboraca, koji su svjedočili o njegovom životnom i ratnom putu. Sniman je na autentičnim lokacijama od Velebita, preko Maslenice, Hrvatske Kostajnice do Zapadne Slavonije i južnog bojišta.
Iz Zapadne Slavonije mnoštvo je anegdota o Gavranu i Anti Gotovini koji su u to doba bili veliki prijatelji.
SLIKA IZ SLAVONIJE: Ante Gotovina i Damir Tomljanović sa suborcima nose ranjenog kolegu
Ključnu pomoć njezinoj maloj ekipi pružila je Udruga veterana 1. gardijske brigade Tigrova na čelu sa predsjednikom Ilijom Vučemilovićem Šimunovićem te Darkom Katušom i Zoranom Hržanom.
Upravo je Darko Katuša jedan od svjedoka Gavranove pogibije
– Tog jutra Gavran me zvao i rekao da sam idem gore na kotu 1183, mjesto Ruje, jer ima nešto za obaviti. Dok sam došao do zapovjednika satnije Grga Tokića, ponovno me nazvao i rekao da ga sačekam. Gavran, Tokić i ja u izviđanje smo išli prvi, a iza nas inženjerci koji su trebali napraviti kućice u kojima ćemo biti.
Došli smo na vrh, bilo je oko 10 sati. Gavran je razgledavao i objašnjavao gdje će što biti i par minuta kasnije se zapucalo. On i Grgo Tokić bacili su se u desnu stranu, a ja ulijevo – ispričao je Katuša. Osvrnuo se oko sebe i povikao: Gavrane, Gavrane! Nije bilo odgovora.
– Dopuzao sam do njega i Tokića i vidio malu rupu na sljepoočnici. Opipao sam mu puls. Bio je slab. Odmah sam nazvao bazu i vikao da je zapovjednik ranjen. Oni su digli helikopter, a Tokić i ja puzeći smo ga izvlačili. Kako bi se podigli da ga povučemo, neprijatelj bi zapucao, a to je otežalo izvlačenje. Kad smo ga uspjeli dovući na mjesto odakle će ga pokupiti helikopter, gledali smo mu ranu. Nije bilo krvi, no izlaznu ranu nismo vidjeli.
Kasnije smo tek saznali da je izlazna rana bila u vratu i da je na tom mjestu krvario. Dok smo ga ukrcavali u helikopter, imao je slabašan puls, no nije izdržao – prisjetio se Katuša. U trenutku kada su je saznao da je njihov zapovjednik preminuo, počeo je plakati.
– Tijekom obrane domovine, Gavran je milijun puta prošao i gore situacije od ove. Nije bilo položaja koji nije obišao prije svojih ljudi. Uvijek je išao prvi i ljudi su ga slijedili. Taj je čovjek bio sve ono što ga je dovelo do vrha. Sve je stvorio svojim radom. Bio je časnik, jedan od najvećih, čovjek legenda. Kad imate takvog zapovjednika koji ne kalkulira, koji ide, vi idete za njim. On je bio Tigar koji je svuda išao prvi i svojoj vojsci ulijevao sigurnost – objasnio je Katuša.
Snimanje na Valebitu bilo je dirljivo i za radeteljicu Biljanu Čukić.
– Zahvalna sam svim sugovornici što su bili iskreni, otvoreni, duhoviti, srčani…Onakvi kakvi su bili u ratu su bili i na snimanju – otkriva nam redateljica.
Jedan detalj, pak, posebno pamti.
– Svugdje su nam, sjećajući se tih ratnih godina, ljudi govorili da su se, kada su u njihov kraj došli Tigrovi, znali da će ono što je zauzeto sada biti vraćeno. Ta je brigada odlazila na najteže bojišnice, oslobađala okupirani teritorij, i potom oslobođeno prepuštala drugim jedinicama. A ona odlazila na nova ratišta. Uvijek su išli naprijed i praktički nisu izgubili nijednu bitku – zaključuje redateljica.
Film je nastao uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja i Udruge ratnih veterana 1. gardijske brigade Tigrovi. Autor scenarija je Zoran Žukina, snimatelj je Boris Krstinić, a montažer Darko Bušnja.
Damir Tomljanović nije davao intervjue. Iako smo se poznavali iz predratnih druženja, na zamolbu za intervju u Hrvatskoj Kostajnicu pristojno se zahvalio: “Intervju ću Ti dati, ali tek na Kninskoj tvrđavi, prije ništa. A i onda tek nakon što ga dam Goranu Ledereru i Draženu Šimiću”, kazao je Damir Tomljanović, čije je ratno ime Gavran (u Kostajnici je bio Gavran 2) kasnije postalo sinonim za tog velebitskoga junaka.
Njegovo ime danas nose ulice u najvećim hrvatskim gradovima, trgovi, sportski tereni, memorijali, hodočašća, ali uspomenu na njega ponajviše čuvaju obitelj i suborci, svakoga dana, ne samo o obljetnicama.
U mnoštvu pohvala i priznaje za hrabrost najveće je ipak ono da je za Središte za obuku hrvatskih marinaca u Šepurinama kraj Zadra nosi ime Damir Tomljanović Gavran.
M. Marković/Foto: arhiv
