Domagoj Vidović: Kako je Petar M. triput zanijekao hrvatski standardni jezik

Često sam ondje i ne hoteći pomagao vaditi mreže i kaveze sa školjkama jerbo se u obližnjemu gradu vlaga često hvatala za pluća, pa bi me onako jedra, nakon što bih preronio pola zaljevčića unutar zaljeva Maloga mora, domaća čeljad uhitila na ješku dobročinstva. Govor tih ljudi bijaše mekši od mojega humskog.

Tek su oštre brade i guste obrve podsjećale na strma šumovita brda iza kojih su se prostirala bespuća zajedničkoga nam prazavičaja u oporu kraju kojim su osvajači ovladali tek toliko da si osiguraju odstupnicu.

Odrazi gustih vlasi ljudi ondje zavičajnih kao da su se u moru stopili sa zelenilom luga iščekujući slavni dolazak Gospodinov. Moja se silueta još više tanjila zamagljena hapom jesenskoga sfumata, a napola potopljena barka nasukana na stijeni prokletoj odvraćala je namjernike od pristajanja u tu lučicu s morem bez kreta, u kojoj se plovilo sporo, sporije od brzine zamaha galijota na izmaku snaga.

Toljevac i Koruna izdizahu se iz mimikrije pejzaža kao mrginji prikrivene golotinje kneževa nova ruha. Kad izljezoh na kraj, sirene me prizvaše u petoglavu Korunu.

Potekoh s rive i začas se nađoh na praznoj placi zahiren sirenskim glasima dok mi je netko od barabanata naglo zaklopio velike dveri. Dozivah Saba i Antuna, pozivah se na Krsta i Viktora, no za njih i njihova djela u tim stranama više nitko ne haje jer davno su oni pojili upravljajući utvrdama i slanicom ili se skrivali negdje iza mira od očeva koji su ih iskali na povratku iz pisarnica.

Ponosni na tuđe hrvatsko

K tome, do grada se s druge strane Podzvizda valjalo uzverati strmom kaldrmom na mjestima prekinutom ruševinama od potresa, paleža i zuba vremena. Bijah, dakle, zatočen u uznici iznad koje bijaše tek nebo i smalaksan stravom zvižduka Posvistača, vladara vjetrova. Od njegova se fićuka krv ledila u žilama, a usto mi more neprestance nabacivahu bjesovi.

Padoh tad ničice pred Stvoritelja iščekujući sud vlastita svita, no neki mi zalutali barabant bez oklopa otklopi dveri. „Nije još otvoreno za posjetitelje, pa nam se kadšto zaklope vrata“, iskusnim će glasom vodiča kroz prostor i vrijeme odškrinuvši mi dveri tek toliko da iz utvrde umaknem i sporotečno se spustim do Svetoga Antuna kako bih pronašao sebe.

Dok se čeka drugo čitanje Prijedloga Zakona o hrvatskome jeziku, hrvatska se javnost iznenađujuće iscrpno bavi političkim stanjem u Crnoj Gori u kojoj su nositelji ideje srpskoga svijeta na vrhuncu borbe za ostvarenjem težnje da Crna Gora (p)ostane srpskim drugim okom. U toj se borbi, među ostalim, uvelike poseže za hrvatskim velikanima, što je najrazvidnije iz veleplakatâ s kojih bliješti Ponosni na svoje srpsko.

SAO Boka?

Na jednom se veleplakatu, primjerice, našao i Andrija Zmajević, po čijemu je ikonografskom nacrtu Tripo Kokolja oslikao unutrašnjost crkve Gospe od Škrpjela. Budući da je lani čak i na mrežnim stranicama crnogorske vlade ta crkva prozvana Gospom od Stene (što je netko vjerojatno prenio sa srpskih portala), moguće je da su se tim podatkom vodili i osmišljatelji veleplakata koji nastoje potaknuti crnogorske državljane da se na tekućemu popisu u što većemu postotku izjasne kao Srbi.

Da među njima nije bilo dijalektologa, vidi se po tome što su izmišljeno ime crkve na nepostojećemu „ostrvu Fašinada“ (iz čega se razaznaje da ni iz zemljopisa nemaju prolaznu ocjenu) napisali ekavicom kojom u Crnoj Gori ne govore ni Hrvati, ni Crnogorci, ni Srbi, ni Bošnjaci, a kakve veze s današnjom Crnom Gorom ima Ruđer Bošković, Dubrovčanin podrijetlom iz hrvatskoga dijela istočne Hercegovine, teško da bi i Hercule Poirot otkrio.

I dok su natpisi na veleplakatima prozirni i najnevjernijim tomama, ispod radara prolazi vrlo lukava kampanja kojom se tijekom dužega razdoblja promiče bokeljski regionalizam i moguća autonomija Boke kotorske za početak unutar Crne Gore, a poslije tko zna unutar čega. One kojima ta zamisao zvuči privlačno jer u njoj možda vide i prostor za viši stupanj autonomije bokeljskih Hrvata, upozoravam da ona uključuje izgradnju posebnoga bokeljskog identiteta kojim bi se bokeljski Hrvati, poput hrvatskih Bunjevaca u Bačkoj, isprva izdvojili iz hrvatskoga narodnog bića, a zatim posrbili. I

deja o autonomiji Boke kotorske ujedno podsjeća na pokušaj oživljavanja Dubrovačke Republike Aleksandra Apolonija. Taj ju je svat proglasio 24. studenoga 1991. u zaposjednutome Cavtatu.

Ukratko, Boka kotorska imala bi nekakvu autonomiju, a onda bi se, ako provedba ideje srpskoga svijeta u Crnoj Gori u potpunosti ne uspije, stvorila neka vrsta SAO Boke kao uvertira u moguće stvaranje neke vrste zajednice srpskih zemalja u koju bi s vremenom ušla cjelokupna Crna Gora milom ili silom. Naši predstavnici i većina hrvatskoga puka u Crnoj Gori to jako dobro prepoznaju, a nadamo se i da hrvatska diplomacija djeluje.

Crnogorci, pak, moraju shvatiti da put do pune neovisnosti nije ni lagan ni kratkotrajan te da upravo oni moraju biti nositeljima državotvorne ideje u svojoj domovini. Nitko drugi za njih neovisnost ne može izboriti. Na tome im putu hrvatska država može umnogome pomoći vlastitim iskustvom, a hrvatska je zajednica u Crnoj Gori svoju odanost crnogorskoj državotvornoj ideji već više puta iskazala.

Rugala se sova sjenici

U drugome dijelu jezikoslovnih redaka ove kolumne dotaknut ću se perjanice tzv. čakavskoga jezika (bio bi to, uz kajkavski, prvi jezik prozvan po upitno-odnosnoj zamjenici; očito se čovjek želi upisati u povijest zlatnim slovima) Siniše Vukovića. On za svojega sumještanina, Bračanina iz Selaca, Dragu Štambuka tvrdi da je lingvistički nedovoljno obrazovan.

Drago Štambuk uistinu nije jezikoslovac i argument bi Vukovićev još i mogao stajati da je sam Vuković završio bilo kakav filološki studij. Studirao je on svašta, ali diplome zasad nema. To ga, međutim, ne ometa u ocjenjivanju kakvoće tuđih prijevoda čak i kad neki jezik s kojega se prevodi ne poznaje dovoljno dobro (primjerice, ne znam da je išta preveo s latinskoga, a osvrće se na prijevod Biblije Ivana Evanđelista Šarića).

Nadalje, iako ima objavljenih jezikoslovnih radova (uglavnom onomastičkih i dijalektoloških), nije se iskazao u poznavanju temeljnih pojmova poredbenoga jezikoslovlja (njemu su južnoslavenski i indijski jezici jednako bliski iako hindski jezik i dravidski jezici nemaju nikakve dubinske veze za razliku od slovenskoga i hrvatskoga koji su vrlo bliski, a ne postoji ni jezična porodica, potporodica ili grana koja se zove indijski jezici) niti u poznavanju korijenskoga pravopisa (čak i površni poznavatelji korijenskoga pravopisa znaju da se kratki jat po njemu piše s je, a dugi s ie, ali Vuković samouvjereno tvrdi da se Hrvatski tjednik

„samo iz neznanja vlasnika i urednika ne zove Hrvatski tiednik“ javno pokazujući da ne zna koliko ne zna).

Čini se da, kao što odijelo ne čini čovjeka, tako ni rođenje u Cambridgeu ne čini jezikoslovca.

Kako je Petar triput zanijekao postojanje hrvatskoga standardnog jezika

Koliko se nije uputno upuštati u rasprave u strukama o kojima pojedinac (pa i znanstvenik) malo zna, nedavno je u Petome danu potvrdio molekularni biolog Petar Mitrikeski ustvrdivši da je makedonski jezik normiran 1946., a hrvatski tek nakon 2000. Ne znam što se dogodilo tom Hrvatima inače izrazito sklonom znanstveniku da ispali kako se hrvatski standardni jezik izgradio u razdoblju kad bi mu otac mogao biti Ivica Račan ili neki njegov ministar.

Bit će da se poveo za dijelom hrvatskih javnika poglavito, što i nije posve neobično, s desnice, koji tvrde da hrvatski jezik ni danas nije normiran iako ima rječnike i gramatike starije od 400, a pravopise starije od 100 godina (smatramo li Džamanjićev slovopis kao neku vrstu prapravopisa, onda gotovo 400). O tome jesmo li izabrali najsretniji smjer standardizacije, može se raspravljati, ali tvrditi da hrvatski standardni jezik ne postoji, nije samo netočno, nego je i opasno. Znamo dobro tko slične teze širi.

Drugo je pitanje koje se nadaje zašto se u dijelu slavističkih priručnika istočnojužnoslavenski jezici dijele na crkvenoslavenski, bugarski i makedonski bez zajedničke međufaze, a za srednjojužnoslavenske se jezike kao međufaza navodi srpskohrvatski.

Zanimljivo je da je makedonski u tridesetak godina uspio postići da ga većina slavista i na povijesnojezičnoj razini razdvoji od bugarskoga, a mi se nikako ne uspijevamo izboriti za potpuno izdvajanje iz srednjojužnoslavenske bezoblične mase iako je glotonim hrvatski znatno prije potvrđen od glotonima makedonski, iako hrvatski ima znatno starije priručnike i iako je, što god Mitrikeski mislio, normiran stotinjak godina prije makedonskoga, a početci njegove standardizacija sežu u XVII. stoljeće.

Ipak, na makedonskome primjeru vidimo da se na prosvjećivanju svjetske javnosti ipak može učiniti više, pa učinimo nešto zajedničkim snagama već jednom.

Sirotinjo i Bogu si teška

Ispred matične mi se ustanove dvije kolegice muče s otvaranjem smećnjaka (da ne rečem kontejnera). Umjesto da im pomognem, tek ih upitah: „Zar je dotle došlo?“

Domagoj Vidović/Identitet/Foto: hrt