“Grijeh je ne ljubiti neprijatelja svoga jer to od nas Krist traži, ali je još veći kad u toj ljubavi pretjerujemo i zaboravljamo da je riječ o neprijatelju. Za pojedinca takve zablude mogu biti opasne, a za narod su najčešće pogubne.”
U nakladi Srpskoga vijeća Grada i Županije u Dubrovniku već 13 godina izlazi časopis za povijest, književnost i kulturu Poma. To što jedinice mjesne i područne samouprave financijski podupiru izlaženje jednoga časopisa nije ništa neuobičajeno u Hrvatskoj.
Nije sporno ni to da časopis izlazi na manjinskome jeziku i pismu, pa ni to da izlazi i na manjinskome jeziku i na hrvatskome kao službenome jeziku te na manjinskome i službenome pismu.
Međutim formulacije iz 9. broja časopisa, točnije iz Uredničkoga kuta Radmile Milaković, kao što su Posebno napominjem da se maksimalno držim zahtjeva nekih autora da ne diram previše u njihov jezik. (Koji jezik? Hrvatski, srpski, oba, neki fantomski srpskohrvatski?) i Ostajemo u tradiciji da se tekstovi štampaju latinicom i ćirilicom. bude moje istančane radare.
Da opreza nikad nije dovoljno, pokazuje i činjenica da je u impresumu naveden Milorad Vukanović, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Dubrovačko-neretvanske županije koji se proslavio izjavom objavljenom na mrežnim stranicama Dubrovačkoga vjesnika 17. kolovoza 2023.
“Dubrovnik je Dubrovnik, dubrovačko je dubrovačko. Posezanja s jedne, druge i treće strane, i od strane Beograda, i od strane Zagreba, i od strane Venecije nisu dobra. (…) Svako svojatanje u smislu sužavanja jako je loše, opasno i vodi prema netrpeljivosti, da ne kažem i sukobu.“
Pritom je Vukanović bio nevjerojatno darežljiv prema Hrvatima tvrdeći da nije točno kako je Dubrovnik jezično oduvijek bio srpski jer se tu „isprepliće romansko, slavensko, hrvatsko, srpsko“, po njegovu je mišljenju bliži Zagrebu nego Beogradu jer je bio dijelom Hrvatske. Naravno da ne zaboravlja pripomenuti ni da je tijekom svoje tisućljetne povijesti Grad bio i dijelom Zetske banovine, a nije mu palo na um da je svojedobno i znatno duže od „zetskoga banovanja“ priznavao ugarsko-hrvatsko vrhovništvo.
Zatim nam velikodušno prepušta Ruđera Boškovića navodeći da ga je mati „dala u jezuite“ kao da Boškovićev stric nije bio katolički svećenik, i to u razdoblju kad su upravo iz Boškovićeva prazavičaja, Popova, Mlečani novačili hrvatsku miliciju.
Dakako da Vukanović ne propušta pripomenuti da su Srbi katolici (koji su dubrovačka anomalija, a ne pravilo) odvajali vjeru od nacije te nam nanovo prodaje umotanu priču po kojoj je Dubrovnik svačiji, pa samim time nije ničiji, a kad je već ničiji, u nekoj zasad neodređenoj budućnosti ponovno može biti ponovno nečiji, zna se čiji.
Koliko je ćirilica svojstvena Dubrovniku, zorno pokazuju dva primjera.
Prvo, ćirilicu su stari Dubrovčani nazivali srpskim pismom iako je njezinom zapadnom (hrvatskom) inačicom pisao dio dubrovačkoga svećenstva te mnogi dubrovački Hrvati doseljeni iz obližnjega Huma i Bosne (Bokelji su bili još zajedljiviji jer su zapadnu, dakle hrvatsku ćirilicu nazivali čobanskim pismom).
Drugo, desetljećima se već prepričava urbana legenda po kojoj se jednoć po Gradu tražio strojopis s ćiriličnom tipkovnicom. Logično je bilo otići do dubrovačkoga paroha. Kad ga se napokon pronašlo, uslijedilo je razočarenje jer ne samo da nije imao strojopis, jedva je znao pisati ćirilicom.
Već je na tim dvama primjerima jasno kako je odnos ćirilice i Dubrovnika vrlo sličan odnosu ćirilice i Vukovara jer je ćirilica simbol stoljetnih nastojanja da se Grad osvoji silom još tamo od Nemanjića do 90-ih godina prošloga stoljeća, a i sami dubrovački Srbi tim pismom ne pišu.
Neovisno o tome, osobno me najviše ozlojedilo vlastito otrježnjenje jer sam mislio kako smo napokon naučili da na relativizaciju imena jezika (kakva nam se ponovno podmeće bizantinski, između redaka, u časopisu koji je prozvan po svojemu imenjaku koji su 1900. pokrenuli srbokatoličkomu pokretu skloni učenici) odgovaramo odmah i odlučno.
Očito sam se u tome prevario, pa kad već jesam, onda je sasvim logično da se u Dubrovniku izdaje časopis na dva stvarna i jednome fantomskom jeziku te na latinici i ćirilici, pismu koje se u Gradu držalo tuđinskim i kad su njime pisali naši sunarodnjaci te na kojemu su, samo u prethodnih stotinjak godina, ispisane tisuće stranica na kojima se svojatalo dubrovačku hrvatsku baštinu.
Pritom nije nebitno istaknuti kako se časopis, koji novčano podupiru Grad Dubrovnik i Dubrovačko-neretvanska županija, tiska u Igalu.
Koliko je, na koncu, “srpski svet” žedan Dubrovnika, pokazuje i podatak da je 3. kolovoza 2009., na stotu obljetnicu osnivanja Matice srpske koju su u Gradu osnovali srbokatolici, tzv. dubrovačka Matica srpska u Beogradu 2010. održala prigodni skup i najavila skup o Srbima islamske vjeroispovijesti (ne znam jesu li u programu kanili obraditi djelo nedavno preminuloga hrvatskoga književnika Feđu Šehovića). Pripomenimo da je tzv. dubrovačka Matica srpska obnovljena na inicijativu Petra Milosavljevića, „fetivoga“ Dubrovčanina iz Donje Svarče, iz Gradu vazda bliske topličke oblasti u južnoj Srbiji.
Volio bih da na hladno pušem i da mi je prva asocijacija po kojoj Dubrovnik ima svoje Novosti pogrešna, no iskustvo mi nalaže da vam ponovim završne misli jedne od priča iz Vitaljine Feđe Šehovića koje mi se svako malo vrate:
“Grijeh je ne ljubiti neprijatelja svoga jer to od nas Krist traži, ali je još veći kad u toj ljubavi pretjerujemo i zaboravljamo da je riječ o neprijatelju. Za pojedinca takve zablude mogu biti opasne, a za narod su najčešće pogubne.”
Prisjetite se toga, dragi Dubrovčani, kad se gostite i kupujete potrepštine i nekretnine u Trebinju, pa se upitajte koliko je slavonskih sezonaca završilo u Irskoj.
Domagoj Vidović, /Hrvatski tjednik, 27. ožujka 2025.
