Nedavno je u jednom našem uglednom tjedniku poznati hrvatski psihijatar i psihoanalitičar dr. Hrvoje Handl analizirao psihološki profil Donalda Trumpa. Povod za to bila je objava Trumpove zatvorske fotografije na kojoj je Trump, u nekoliko dana, zaradio preko sedam milijuna dolara.
Analizirajući Trumpov „lik i djelo“ između ostaloga zaključio je da je Trump: „… kombinacija gluposti, moći i narcizma, koja je letalna. Postoje istraživanja gluposti, koju se dijeli na četiri stupnja – od male do najveće. Što je glupost veća, veća je i opasnost od nje, a količina gluposti ide ukorak s predvidljivošću. Netko inteligentan ne može pretpostaviti što će budala napraviti, kod najvećeg stupnja gluposti ni taj glupak ne zna što će napraviti. Dok nečiju glupost možemo pretpostaviti, šteta nije velika, ali kada ne možemo, niti može ta osoba sama, opasnost je puno veća. S takvim ljudima čovjek nije i ne može biti siguran. Glupost je emocionalna nezrelost”, zaključio je dr. Handl.
Mišljenja smo da analiza dr. Handla odlično može objasniti nedavnu blamažu hrvatske vanjske politike u zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa, a od strane jednog od njenih ustavom predviđenih sukreatora.
Blamaža se dogodila 5. rujna o.g., prilikom posjete crnogorskog predsjednika države Jakova Milatovića i konferencije za tisak na kojoj su hrvatski i crnogorski predsjednik odgovarali na novinarska pitanja.
Kako je pitanje povratka otetog školskog broda „Jadran“ (uz utvrđivanje konačne granične crte na moru) medijski najzanimljivije u bilateralnim odnosima između Hrvatske i Crne Gore, tako su i novinarska pitanja krenula u tom pravcu.
Međutim, prije samog početka tiskovne konferencije dva su hrvatska novinara otvoreno nagađala kakav će stav zauzeti predsjednik Milanović po pitanju rješavanja spora oko š/b „Jadran“. I dok je jedan predviđao da će Milanović dati potporu vladinim nastojanjima kako bi se oteta hrvatska imovina vratila Republici Hrvatskoj, drugi novinar tvrdio je da će Milanović „za inat“ Vladi RH biti indiferentan po tom pitanju.
U kratkoj polemici vođenoj između njih jedan je tvrdio da je pitanje povratka š/b „Jadran“ pod hrvatsku zastavu pitanje nacionalnog interesa, utvrđenog još davne 1992. godine, dok se drugi novinar pesimistički upitao: A, kada je to Milanoviću nacionalni interes bio na prvome mjestu? No, ono što je potom uslijedilo tijekom konferencije za tisak „zamrzlo“ je i samoga pesimistu.
Izoliran od većine zapadnoeuropskih državnika (predsjednika država, vlada i parlamenata), a razveseljen dolaskom slatkorječivog predsjednika male crnogorske državice koji ga je počastio svojim dolaskom, gotovo euforično je izjavio:
– ne vidim u ovom trenutku ništa što bi moglo pokvariti odnose Hrvatske i Crne Gore, a da će tema biti i da će dolaziti spontano ili da će ih netko izmišljati – bit će ih,
– kako vlada nevjerojatna jagma za brodovima iz vremena Josipa Broza Tita – Jadran, Galeb i da se nada kako će se pronaći način za financijsko održivo rješenje tog pitanja,
– možda treba naći neko rješenje da se (brod) zajednički financira. Nadam se da postoji neko rješenje koje vodi računa o troškovima jer je njegovo održavanje skupo za pojedinačne države,
– te je zaključio kako (bilateralno) ima puno važnijih tema od broda Jadran.
Da je hrvatski predsjednik htio štititi hrvatske nacionalne interese na predmetnoj bi konferenciji prekinuo izlaganje crnogorskog predsjednika, a što mu s obzirom na njegov psihološki profil i političku kulturu ne bi ni najmanje predstavljalo problem, te bi s obzirom na svoju pravnu edukaciju, njemu, svim nazočnima, i svoj hrvatskoj i crnogorskoj javnosti poslao jasnu i nedvosmislenu poruku.
Naime, Crnogorac je „urbi et orbi“ izjavio: „Što se tiče školskog broda „Jadran“, on je u vlasništvu Crne Gore (podvukao M.M.), naša pozicija je jasna, ali smo spremni otvoriti dijalog na tu i svaku drugu temu. I sa suprugom imam otvorenih pitanja, normalno je da dvije prijateljske države imaju otvorena pitanja, važan je način na koji se ona rješavaju.“
Državnički krimen hrvatskog predsjednika je što nije prekinuo izlaganje crnogorskog predsjednika te ga pravnički podučio kako š/b „Jadran“ nije u „vlasništvu“ Crne Gore, nego u njenom „posjedu“ te da će tako biti sve dok se sporazumno, ili putem međunarodne arbitraže, ne utvrdi pravo vlasništva na brod.
Potom mu je trebao, uz smiješak i s laganom dozom sarkazma, ukazati da se bilateralni odnosi između dvije prijateljske države, u segmentima najosjetljivijih bilateralnih pitanja, ne mogu banalizirati i uspoređivati s rješavanjem bračnih razmirica, pogotovo ne po modelu koji je uobičajen u Crnoj Gori!
Na kraju je trebao poentirati upravo Milatovićevim riječima i ponoviti njegov stav kako je zaista „… važan način na koji se otvorena pitanja rješavaju“, pogotovo za zemlju koja pretendira postati članicom Europske unije i koja bi trebala poznavati i uvažavati Badinterova načela sukcesije država.
A, što je umjesto toga vrli hrvatski predsjednik izjavio? Rekao je: „Nevjerojatno je kako postoji jagma oko brodova koje je obilježio Tito. Jadran, Galeb. To je paradni, obučni brod. Ima puno važnijih tema od te teme.“
Da nije tragično, bilo bi smiješno! Hrvatski predsjednik pred okupljenim novinarima, pred vlastitom i stranom javnošću, u društvu predsjednika države koja je počinila agresiju na njegovu državu, izjavljuje kako postoji „puno važnijih tema“ od teme zaštite nacionalnih interesa vlastite države. A to je put Crne Gore u Europsku uniju. „Idite u tom pravcu, koliko možemo pomoći, pomoći ćemo“!
Dakle, po Milanoviću, sva otvorena pitanja s Crnom Gorom trebalo bi, valjda, zaboraviti: neriješeno pitanje granica na moru; ratnu štetu i logor Morinj; pljačku i palež Konavala; bestijalno razaranje Dubrovnika; dvije milijarde američkih dolara potraživanja po osnovu otete Flote JRM-a, koja je prije rata bazirala u hrvatskim lukama i njenom akvatoriju. A samim time, podrazumijeva se, i jedan obični „paradni, obučni brod“. Jadno i žalosno! Nije vrijedno komentara!
No, jedna je Milanovićeva izjava politički i pravno vrlo opasna i predstavlja javno plasiranje crnogorskog „trojanskog konja“ kroz usta hrvatskog predsjednika! Gotovo 20 godina Crnogorci uporno pokušavaju nametnuti kao „kompromisno rješenje“ zajedničko financiranje broda. Stoga i Milanović predlaže: „…neko rješenje koje vodi računa o troškovima jer je njegovo održavanje skupo za pojedinačne države“!
To konkretno znači da bi brod bio u vlasništvu dvije države, jer niti jedna država neće financirati tako skupo sredstvo koje nije u njenom vlasništvu. Ili Milanovića možda ne bi smetalo da se i dalje na brodu „Jadran“ vijori crnogorska zastava (9×15 metara!) veća od zastave koju imaju američki nosači aviona! „Da je ceo svet vidi“ – kako je to jednom izjavio ministar obrane Crne Gore Dragan Samardžić u intervjuu Miroslavu Lazanskom.
Srećom, ta crnogorska nastojanja, a koja su „popušili“ i neki drugi hrvatski političari (jedna premijerka, jedan ministar obrane, neki admirali, …) suprotna su međunarodnom pomorskom pravu koje precizira kako svaki ratni brod može imati samo jednog zapovjednika, jednu posadu, jednu zastavu i biti upisan u jednu flotnu listu! Dakle, ili je brod naš, ili je njihov! A, onaj tko postane vlasnik broda taj će ga financirati i nitko drugi!
Zanimljivo je da je svojevremeno Milanović o materiji š/b „Jadran“ bio informiran od strane dvojice svojih bliskih savjetnika. I dobio je dva dijametralno suprotna stava. Prvi stav glasio je da se radi o izuzetno vrijednom brodu, biseru hrvatske brodogradnje, na kojem su se desetljećima odgajali vrsni pomorci, među najboljima na svijetu, koji danas „tuku“ sva svjetska mora te da se za brod treba boriti doslovno svim sredstvima!
Drugi stav glasio je da se radi o „paradnom, obučnom brodu“, čije uzdržavanje izuzetno puno košta i koji će, kao takav, potrošiti sav proračun godišnje predviđen za potrebe Hrvatske ratne mornarice.
Taj stav je izrekao „žabar“ koji je svoju pomoračku karijeru započeo upravo na tom brodu i koji dobro zna da se dobar pomorac stvara na dobrom školskom brodu, na kojem može osjetiti svu snagu vjetra i mora. Što je ovog „savjetnika“ motiviralo da svom Vrhovnom zapovjedniku daje ovakve „savjete“ suprotne zdravom razumu, međunarodnom pomorskom pravu i nacionalnom interesu RH – utvrdit će se kad-tad! Ima jedna stara narodna koja vrijedi u svakome hrvatskome kraju, pa i u njegovom, a koja glasi: „Zaklela se zemlja raju da se sve tajne odaju“! Što će do kraja svog mandata poduzeti aktualni predsjednik države i Vrhovni zapovjednik OS po pitanju zaštite hrvatskih nacionalnih interesa spram crnogorske države?
Vjerojatno je i vrapcima na krovu jasno da je to gotovo nemoguće predvidjeti, jer kod istoga je predvidljivo samo to da isti ni sam ne zna, kada započne neku misao ili rečenicu, kako će istu završiti. Stoga je onoj dvojici novinara s početka naše priče pametnije da se više ne klade u Milanovićeve poteze, nego mogu jedan drugome platiti, recimo: picu i pivu, pivu i ćevape ili pivo i burek! A, kada smo kod Milanovića i „klope“, ima jedna „caka“!
Ako do kraja svog mandata ode u uzvratni službeni posjet Crnoj Gori, Crnogorci neće propustiti priliku da iz političko-propagandnih razloga na š/b „Jadran“ upriliče svečani ručak za Milanovića. S gotovo sto postotnom sigurnošću možemo tvrditi da taj ručak Milanović neće odbiti iz barem nekoliko razloga: prvo, da se ne baci; drugo, iz inata prema nastojanjima Vlade RH da taj biser hrvatske brodograđevne pameti vrati u Hrvatsku, i treće, jer će mu to savjetovati neki njegovi „umni savjetnici“ koji još uvijek otplaćuju svoju zaostalu beogradsku školarinu.
Za razliku od tih „umnih savjetnika“, nadamo se da tom ručku neće prisustvovati jedan od njegovih savjetnika, koji je svojevremeno, odbio službeni ručak na š/b „Jadran“. Time je poslao jasnu poruku crnogorskoj strani da se ne koristi brodom koji ima trenutno u posjedu, jer na isti pravo vlasništva polaže Republika Hrvatska. Takav njegov hrabar i čestit potez privukao je i pozornost predstavnika drugih nazočnih država, pa i samih Amera!
Hoće li Milanović počiniti tako veliku glupost? Ne preostaje nam drugo nego citirati psihijatra i psihoanalitičara dr. Hrvoja Handla s početka našeg teksta:
“Što je glupost veća, veća je i opasnost od nje, a količina gluposti ide ukorak s predvidljivošću. Netko inteligentan ne može pretpostaviti što će budala napraviti, kod najvećeg stupnja gluposti ni taj glupak ne zna što će napraviti. Dok nečiju glupost možemo pretpostaviti, šteta nije velika, ali kada ne možemo, niti može ta osoba sama, opasnost je puno veća.”
M. Marković/Foto: arhiv
