Dr. Biočić o ideji bratimljenja Splita i Novog Sada: Đorđe Balašević i “duhovna JNA”

U Slobodnoj Dalmaciji se 14. lipnja 2023. pojavio članak o namjeri “bratimljenja” Novoga Sada i Splita”. Oduševljenje je odmah sa splitske strane pokazao jedan poznati ”domoljub” (Ante Tomić; op.a.), a vjerujem da će njemu sličnih biti  još.

Nova ”ljubav” i bratimljenje se opravdava i potiče zbog nekoliko podudarnosti u oba grada, koji su ”uistinu” iznenađujuće vrlo važni: isti pozivni telefonski brojevi, drugi gradovi po veličini u svojoj državi… U nedostatku drugih podudarnosti, navodi se ”važan” argument da je Split prijatelj norveškom gradu Trondheimu i ukrajinskoj Odesi!?

Nadalje piše ”kao dodatni argument za bratimljenje mogla bi se dodati i obostrana ljubav za najpoznatijeg Novosađanina Đorđa Balaševića, kao i činjenica da su nogometni klubovi iz obaju gradova više puta bili nogometni prvaci Jugoslavije, nadalje “oba su glavna grada najveće pokrajine, odnosno županije…”

Zato, ”u tom smislu nije iznenađenje ni bratimljenje dvaju gradova. A upravo to želi Građanska inicijativa “Drugi grad” koja je pokrenula bratimljenje Splita s Novim Sadom, središtem Vojvodine’’, piše u članku Slobodne Dalmacije!

Uistinu, možemo utvrditi da su to golemi razlozi i velika podudarnost! Svaka čast inicijatorima, kako se toga nisu ranije sjetili!?

Ta Građanska inicijativa “Drugi grad” ima cilj razvijanje kulturne i ekonomske razmjene Splita i Novog Sada, učvršćivanje prijateljskih veza njihovih stanovnika i stvaranje novih prijateljstava. U sklopu projekta “Drugi grad” organizirat će se susreti dva puta godišnje, jednom u Splitu i jednom u Novom Sadu: kulturne manifestacije, konferencije, koncerti, gostovanja predstava, sportska natjecanja itd., itd.

Pokušaj bratimljenja s gradom čiji je tzv. Novosadski korpus, masakrirao po Vukovaru, za čije se brojne žrtve ni danas ništa ne zna, iz čijeg smo se bratskog zagrljaja krvavo istrgli, mogu samo oni, koji ne priznaju srpsku agresiju, a koja je velikim dijelom krenula iz Vojvodine, uz snažno djelovanje TV Novi Sad, koja je 1991. godine, predvodila medijsku ofenzivu na Vukovar.

U sklopu kulturnih manifestacija u Novom Sadu, vjerojatno će biti organizirano i zajedničko polaganje vijenaca pred spomen pločom zločinca generala JNA Mladena Bratića, komandantu Novosadskog korpusa, koji je 1991., sustavno razarao Vukovar i koji je poginuo u toj bitci.

Iako su pojedine skupine u Novom Sadu svojedobno organizirale prosvjede s parolama tipa “Razaranje Vukovara je neizbrisiva ljaga na obrazu glavnog grada Vojvodine”, “Novosadski korpuse, stidi se” i sl., to nije službena politika vlasti toga grada! Niti se stide, niti se kaju, niti pokazuju gdje su naši nestali, niti mole za oprost…, a bratimili bi se!?

O dodatnom argumentu za bratimljenje mogla bi se dodati i obostrana ljubav za najpoznatijeg Novosađanina Đorđa Balaševića, navodi se u SD! Naravno, bio je to nadareni skladatelj (kantautor) i uistinu je ”plijenio” diljem bivše države pa i onda kad se taj najpoznatiji Novosađanin  osamdesetih, javno izrugivao i pridružio hajci na Albance.

Isto tako, 1991. su mu Slovenci odjednom postali Bečki konjušari (a kasnije od tih konjušara molio i dobio državljanstvo). U svezi nas Hrvata, u jeku agresije ”njegovog” Novosadskog korpusa na Hrvatsku je izjavio: ”zar bi trebalo da pjevam hajdemo u boj, za narod svoj, kao onaj talog tamo u Zagrebu?“, u vrijeme kada je The Washington Post  izvijestio: “Nijedan krov, vrata ili zid u Vukovaru nisu pošteđeni. Gotovo svako stablo je nagorjelo.”

Taj razlog našeg bratimljenja Đole u intervjuu za beogradski NIN vidi ovako:

”Meni je lično, od svih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo lice časne sestre, koja je u cijeloj toj situaciji bila apsolutna bez emocija. Kod uhvaćenih ustaša, kod oslobodilaca, kod naroda koji izlazi iz podruma s jedne i druge strane. svuda se vidjelo nešto na ljudskim facama, mržnja, radost, strah, histerija – sem na tim voštanim licima časnih sestara, koja su jedina odavala predumišljaj.”

Ovakvu izjavu, u vrijeme “oslobođenja” i neviđenih zločina “osloboditelja”  u Vukovaru, može izjaviti samo jedan emocionalno hladni monstrum. To me podsjetilo na one monstrume, koji su iz njegove Srbije u svibnju 1945. upali u nebranjeni Zagreb i klali ranjenike i osoblje (u kojem su bile i časne sestre) po zagrebačkim bolnicama (iz 11 zagrebačkih bolnica tada je likvidiran 4791 ranjenik, bolesnik i dio osoblja, i još 210 ranjenika i bolesnika iz tuberkulozne bolnice Brestovac)!

Uostalom, zaključna je njegova izjava, koju bi trebali znati iz oba ”bratska” grada: “Jeb’o nas tko nas sastavi”.

Drugi razlozi za ”bratimljenje” kao što su ”imamo ‘isti pozivni broj”, naši su ”klubovi bili prvaci Jugoslavije”, ”glavni gradovi najvećih pokrajina u svojim državama”, su toliko imbecilni, da ih je bolje ne komentirati.

Cilj ovog članka u SD i bratimljenje, daleko je širi, a provodi ga srpska imperijalistička politika uz pomoć pete kolone u Hrvatskoj i brojnih korisnih idiota u projektu ”Srpskog sveta”. Od nekih središta moći s ove i one strane, stalno se pokušavaju, temeljem dobro razrađenog plana prekriti, zaboraviti i oprostiti bez kajanja i priznanja istine i izjednačiti srpski agresor i hrvatska žrtva.

Dakle, nakon izgubljenih svih srpskih bitaka protiv razoružanih protivnika u devedesetim i propasti  Memoranduma SANU iz 1986,, na čelu s Dobricom Ćosićem, Ljubomirom Tadićem i dr., donosi se tzv. Memorandum 2 iz 2011., koji ima za svrhu sanirati štetu i krivnju Srbije, te uravnotežiti i podijeliti krivicu sa žrtvama brutalne srpske agresije i pokušati spasiti ugled Srbije.

Taj dokument ne odstupa od velikosrpskih načela, ali sada u najnovijem ruhu. Posebno se ističe važnost i uloga Srpske pravoslavne crkve(za koju je srpski književnik Mirko Kovač lucidno našao naziv ”duhovna JNA” ( Ljubica Štefan: “Mitovi i zatajena povijest2, str. 6., Zagreb 1999.), u provođenju Memoranduma 2, iz kojeg ću navesti samo nekoliko ‘zapovijedi’:

– Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova i staviti je u ravnopravan položaj s državama u okruženju;

– Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;

– Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;

– Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije;

– Pomagati odcjepljenje RS u BiH;

– Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu.

U jednom članku Memoranduma 2, navodi se: ‘Graditi u Hrvatskoj jugoslavenske sentimente kroz glazbu, sport, filmove, književnost i ostalu pop kulturu. Naglašavati sve pozitivno iz vremena Jugoslavije, naglašavati socijalnu sigurnost i riješene međunacionalne odnose u Jugoslaviji’.

Točno je da su brojni Vojvođani i dezertirali u inozemstvo za vrijeme Domovinskog rata, ali je točno i da su u Vojvodini ubijani Hrvati, a tamo nije bilo rata, tamo Hrvati nisu dizali ustanak niti ”balvan revolucije”!

Tako je na pr. u Srijemskom selu Tompojevci, ubijeno 70 mještana, koje su bacali i s tornja crkve te u logorima itd. Kukujevci su veliko hrvatsko selo u Srijemu koje se spominje još u 13. stoljeću. Bilo je etnički čisto hrvatsko selo. Oko 2.500 Hrvata živjelo je u tom bogatom selu prije Domovinskog rata, a broj Srba je bio jedan posto, uglavnom pridošlih ženidbama. Danas je to etnički srpsko selo…s malo Hrvata.

U priopćenju Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata stoji:

”Moramo se podsjetiti da su za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i na području Srbije, gdje nije bilo rata, ubijane i cijele obitelji samo zato što su hrvatske nacionalnosti: poput obitelji Oskomić i Matijević iz Kukujevaca ili imamo primjer obitelji Abjanović iz Morovića (dva brata Ivica i Mate), koji su u nepoznato odvedeni u službenom vozilu JNA u pratnji uniformiranih osoba 1991. i od tada im se gubi svaki trag.

Nažalost, kada je riječ o obitelji Matijević iz Kukujevaca, među ubijenim članovima obitelji je i maloljetno dijete Franjo Matijević, koji je pronađen je s rukama vezanim žicom na leđima. Prilikom identifikacije je utvrđeno da je ubijen iz lovačke puške, i to iz neposredne blizine… U Republici Srbiji, ni nakon tridesetak godina od tih ubojstava, nema nigdje nikakvog spomen-obilježja za zločine počinjene nad Hrvatima u Vojvodini tijekom 1990-ih…’’

Časni Srbin, bivši gradonačelnik Beograda Bogdan Bogdanović (1922.- 2010.), arhitekt, umjetnik, filozof, koji je nakon sukoba s Miloševićem napustio Srbiju i otišao u Beč (gdje je živio do svoje smrti), jednom je rekao: ‘Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu. Izgubili su čast, izgubili su sve, jer nakon izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te nevjerojatna luđačka istrajnost u stvaranju velike Srbije.’

Hrvatski narod je tradicijski katolički i sklon je opraštanju (nažalost i zaboravu). Sklapanje prijateljstva je poželjno sa svim ljudima i skupinama dobre volje.

Međutim, kada se radi o srpskom narodu, zbog ratnih zločina svakojake vrste nad Hrvatima, njihovi izabrani predstavnici trebaju priznati agresiju, tražiti oprost, pokazati gdje su kosti onih koje su umorili, obeštetiti logoraše (s područja i Vojvodine: Stajićevo, Srijemska Mitrovica …), platiti ratnu štetu, jer su agresori prema pravomoćnim presudama međunarodnih sudova! Tek tada postoje uvjeti za normalizaciju međusobnih odnosa, a možda i novih prijateljstava.

Do tada, trebamo biti oprezni prema onima koji su nas povrijedili bez kajanja i koji nam nose sumnjive darove.

Prof. dr. sc. Mihovil Biočić/ Kaštela, 19. lipnja 2023.