U ljeto 1991. godine predsjednik Tuđman morao je voditi suptilnu, dvostranu diplomatsku strategiju: na razini “unutrašnje diplomacije” nastojao je saveznog ministra obrane Veljka Kadijevića uvjeriti da JNA zaustavi napredovanje kroz Hrvatsku, ali je, istodobno, 22. kolovoza objavio da Hrvatska preuzima punu odgovornost za svoj teritorijalni integritet i obranu od agresije. Kad je postalo jasno da Kadijević nije spreman niti u stanju zaustaviti JNA, predsjednik Tuđman je 25. kolovoza sve vojarne JNA stavio pod blokadu hrvatskih snaga.
Na planu “vanjske diplomacije”, dr. Tuđman je nastojao internacionalizirati jugoslavensku krizu, tj. navesti međunarodnu zajednicu da se izravno uplete u vojni sukob. To njegovo nastojanje konačno je počelo davati ploda 27. kolovoza, kad je na izvanrednome ministarskom sastanku EZ-a u Bruxellesu održana rasprava o zabrinjavajućem stanju u SSSR-u i u SFRJ.
U završnoj Deklaraciji o Jugoslaviji, Srbija je bila osuđena zbog “usporavanja mirovne inicijative”, odnosno pokušaja da preko: “…njezinih neregularnih snaga (…) silom rješava probleme i nameće novi ustavni poredak”. Naglašeno je da EZ ne prihvaća “nasilne promjene granice bez dogovora”, zatražen je hitan prekid vatre, slanje promatračke misije EZ-a i sazivanje Mirovne konferencije o Jugoslaviji.
U sklopu Deklaracije o Jugoslaviji bio je prihvaćen i “Memorandum o suglasnosti o proširenju promatračkih aktivnosti promatračke misije u Jugoslaviji”, kojim je uglavljeno da se na teritorij Hrvatske i BiH te u Beograd pošalju promatračke misije EZ-a. Za Hrvatsku je to bio veliki diplomatski uspjeh jer je dolazak promatrača EZ-a bio ocijenjen kao jedan od prvih važnih oblika internacionalizacije vojnog sukoba, točnije agresije JNA na Hrvatsku.
Koordinacijsko središte Promatračke komisije EZ-a bilo je smješteno u zagrebačkom Hotelu “I”, pri kojemu je uskoro bio osnovan i Hrvatski ured pod vodstvom Ljerke Mintas-Hodak i Verice Varge.
Ključni razgovor Tuđman – Mitterrand u Parizu
Znajući unaprijed za te odluke, francuski predsjednik Mitterrand je – podržavajući Slobodana Miloševića i srbijanske interese – te potaknut novim kursom njemačke diplomacije prema Jugoslaviji – pozvao predsjednika Tuđmana u Pariz na sastanak koji je održan 27. kolovoza, istoga dana kad i izvanredna konferencija EZ-a u Bruxellesu.
Francuskom socijalističkom predsjedniku dr. Tuđman je – pomalo naivno – nastojao ocrniti srbijansko vodstvo optužbom da pokušava “obnoviti komunizam u Jugoslaviji”, na što je Mitterrand ironično odgovorio: “Nisam znao da su Srbi tako veliki sanjari!”.
Neuobičajeno za francusku diplomaciju, Mitterrand je s dr. Tuđmanom, čelnikom jedne, još nepriznate države, razgovarao o nastojanjima međunarodne diplomacije da jugoslavensku krizu “stavi u prvi plan, te da se za nju nađe hitno rješenje”.
Predsjednik Mitterrand imao je, pri tome, i svoj osobni plan. Navodeći razgovor na to kako bi se međunarodna zajednica trebala angažirati, Mitterrand je predložio da to bude u formi pravne arbitraže Europske zajednice. Dr. Tuđman je odmah prihvatio zamisao francuskog predsjednika jer se ona potpuno poklapala s njegovom strategijom da internacionalizira rješavanje jugoslavenske krize, ali nije ulazio u pitanje tko će voditi pravnu arbitražu Europske zajednice, a još manje hoće li ona biti neovisna ili pristrana.
Dan kasnije u Pariz je – ne slučajno – na poziv Mitterranda doputovao i srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, koji mu je iznio potpuno suprotnu interpretaciju jugoslavenske krize od one Tuđmanove, optužujući Hrvatsku za “obnovu fašizma”.
Mitterrand mu je odgovorio: “Riješiti spor između vas i Hrvatske silom neće dovesti do rezultata. Moramo postići legalno međunarodno rješenje. Europske zemlje 1991. nisu spremne ponavljati rat od 1914.(…) Moramo pribjeći sudu međunarodne arbitraže”. Milošević se, kao i Tuđman, odmah složio s prijedlogom francuskog predsjednika.
Mitterrand nije mogao predvidjeti da će Badinterov načelni pristup radu Arbitražne komisije i legalistički duh prevladati razinu njihova osobnog prijateljstva, pa i uputstva što mu ih je zasigurno dao
Mitterrand je u tom trenutku već imao svoj izbor za predsjednika Arbitražne komisije: bio je to njegov osobni prijatelj i bivši ministar pravde Robert Badinter, kojega je u sljedećih mjesec-dva uspio nametnuti Europskoj zajednici, kao predsjednika Komisije, sastavljenu od 15 stručnjaka iz isto toliko zemalja.
Slobodan Milošević se tijekom razgovora najviše zanimao za predstojeće sazivanje Haške konferencije i njezine ciljeve. Prema memoarima tadašnjeg srbijanskog ministra vanjskih poslova Vladislava Jovanovića, Mitterrand je Miloševića nastojao uvjeriti da taj skup “sto odsto nije zamka, da ne ide na minu, što je značilo da Zapad ne želi trajno da rasturi Jugoslaviju”.
Ali ono što u vezi buduće Arbitražne komisije nije otkrio Tuđmanu, Mitterrand je povjerio Miloševiću, tj.: “…da je Badinter njegov lični prijatelj i uvjeravao je Miloševića da će biti na njegovoj strani”.
Sve do kraja 1991. godine francuski predsjednik nije krio svoje simpatije i osobnu podršku Srbiji, ali nije mogao predvidjeti da će Badinterov načelni pristup radu Arbitražne komisije i legalistički duh prevladati razinu njihova osobnog prijateljstva, pa i uputstva koja mu je zasigurno dao. Kao što će se pokazati, osnivanje “Badinterove komisije” i pravna “Mišljenja”, koja je donijela samo pet mjeseci kasnije, bili su ključni za međunarodno priznanje Republike Hrvatske.
Socijalističkom predsjedniku dr. Tuđman je – pomalo naivno – nastojao ocrniti srbijansko vodstvo da pokušava ‘obnoviti komunizam u Jugoslaviji’, na što je Mitterrand ironično odgovorio: ‘Nisam znao da su Srbi tako veliki sanjari!’
Sastanci s kancelarom Kohlom, predsjednicima Mitterrandom, Gorbačovom i Andreottijem te papom Ivanom Pavlom II. potaknuli su predsjednika Tuđmanu da još više pojača svoje diplomatske aktivnosti. Iako Hrvatska nije bila međunarodno priznata, s premijerom Gregurićem odlučio je da ministar Šeparović otputuje u New York na Jesensko zasjedanje Opće skupštine UN, gdje je ovaj uspio razgovarati s gotovo svim predstavnicima zemalja-članica Vijeća sigurnosti.
Ali u kakofoniji najrazličitijih nacionalnih i geopolitičkih interesa, diplomatskog nadmetanja i uobičajenog prijezira velikih sila prema interesima malih i potlačenih naroda, svjetska organizacija mogla se složiti samo s mjerama i odlukama tzv. “najnižeg zajedničkog nazivnika”, što je uvijek najbolji scenarij za produbljivanje, odnosno ratnu eskalaciju svake, a ne samo jugoslavenske političke krize.
“Ženevski sporazum” Tuđman – Milošević, 23. studenoga 1991.
Tjedan dana poslije pada Vukovara, u politički i vojno posve iracionalnoj situaciji, predsjednik Tuđman je s Miloševićem i Kadijevićem 23. studenoga 1991. potpisao tzv. “Ženevski sporazum”. U tom pokušaju mirnog, diplomatskog rješenja krize, između Tuđmana i Miloševića posredovali su američki diplomat Cyrus Vance i britanski lord Carrington te uspjeli da se dogovori trenutni prekid neprijateljstava i odlazak JNA s teritorija Republike Hrvatske. Također, dogovorili su i deblokadu vojarni JNA na teritoriju Hrvatske te slanje “plavih šljemova”, tj. mirovnih snaga OUN-a, ali se nisu mogli dogovoriti o njihovu razmještaju.
Glavni problem bile su garancije za sigurnost srpskog stanovništva u Kninskoj krajini, čiji su vođe stalno naglašavali opasnost od “povampirenog ustaštva” u Hrvatskoj. U svrhu “uvjeravanja” zapadne demokratske javnosti, velikosrpske snage angažirale su i četničku emigraciju, pa su njemačke savezne vlasti objavile kako je, zbog terorističkih prijetnji ministru H. F. Genscheru, ali i francuskome ministru R. Dumasu i talijanskom šefu diplomacije G. de Michelisu, raspisana potjernica za dvojicom srpskih osumnjičenika. Dan kasnije slične prijetnje, koje je potpisala srpska organizacija Crna ruka, dobio je i nadvojvoda Otto von Habsburg, poznat po svom zalaganju za međunarodno priznanje Republike Hrvatske.
“Mišljenja” – “Badinterova komisija” protiv volje predsjednika Mitterranda
Samo nekoliko dana kasnije, 29. studenoga 1991., bilo je objavljeno i “Mišljenje br. 1” Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji. Komisija, pod vodstvom Roberta Badintera, zaključila je da se Jugoslavija nalazi u procesu raspada te da republike između sebe moraju riješiti pitanje sukcesije. Konstatirali su da “organi Federacije, kao što su savezno Predsjedništvo, Savezno vijeće, Vijeće republika i pokrajina, Savezno izvršno vijeće, Ustavni sud ili Savezna armija, više ne ispunjavaju kriterije sudjelovanja i predstavljanja, inherentne za federalnu državu”.
“Badinterova komisija” tim je stavom potkrijepila navode iz rezolucije njemačkog Bundestaga od 14. studenoga o urušavanju funkcija federacije, a tumačenjem da su svih šest republika pravne sljednice SFRJ osporene su tvrdnje Srbije, ali i političkih metropola poput Washingtona ili Londona, da se Hrvatska i Slovenija odcjepljuju. U tom smislu, nalaz “Badinterove komisije” bio je prvi i jedan od najvažnijih argumenata u prilog odluke država članica EZ-a o priznanju Hrvatske.
Istovremeno, ovaj nalaz Komisije o pitanju opstanka Jugoslavije označio je i definitivni razlaz dva bliska prijatelja: Mitterranda, kao državnika velike zapadne sile i R. Badintera, prvenstveno pravnog stručnjaka. Kao što je prethodno navedeno, Badinter je u analizi stanja postupio potpuno objektivno i pravno utemeljeno, a ne kao “Mitterrandov prijatelj”. Pisac ovoga teksta potrudio se istražiti njegov životopis pa je otkrio da je pokojni J. Badinter bio potomak izbjegličke židovske obitelji iz rumunjske Besarabije, opterećene teškim iskustvima s hegemonističkim silama i narodima.
Naime, Besarabiju je još početkom 19. stoljeća, nakon rusko-turskog rata, 1812., zauzela carska Rusija, da bi i tamo počela progon Židova, koji je 1903. kulminirao tzv. “Kišinjevskim pogromom”. Poslije Oktobarske revolucije i 1. svjetskog rata, Besarabija je vraćena Rumunjskoj, ali se odnos prema Židovima nije značajno promijenio, što je roditelje R. Badintera nagnalo na izbjeglištvo u Francusku. U svjetlu takvih obiteljskih iskustava, R. Badinter je – usuđujemo se pretpostaviti – bolje od Mitterranda razumio podređeni položaj hrvatskog naroda u Jugoslaviji, točnije njegov otpor hegemonističkoj Srbiji!
U Beogradu je “Mišljenje br. 1” Badinterove komisije izazvalo pravi šok. V. Jovanović navodi kako: “…nije uopšte bio informisan da bi Badinterova komisija mogla da donese odluke koje neće ići u korist Beogradu”. A te odluke bile su prvenstveno načelne i međunarodno-pravno utemeljene: na pitanje imaju li Srbi u Hrvatskoj pravo na samoopredjeljenje, Komisija je zaključila da im pripadaju “sva manjinska prava”. Na drugo pitanje, mogu li se granice zemalja smatrati međunarodnim granicama, Komisija je odgovorila – da mogu. I, konačno, treće pitanje na koje je Milošević očekivao drugačiji odgovor bilo je događa li se u Jugoslaviji odcjepljenje republika ili raspad države. “Badinterova komisija” je odgovorila da je u pitanju – “raspad države”.
Povjesničar Josip Glaurdić je, pišući studiju o raspadu Jugoslavije, intervjuirao mnogo diplomata iz više zemalja-sudionica Haške konferencije. Iz njihovih svjedočanstava zaključio je da glavni cilj Lorda Carringtona, kojega je za predsjedatelja Konferencije postavio State Department, preciznije “Kissinger Associates”, nije bio: “…mir, koliko održanje Jugoslavije u nekom obliku…”.
Zbog svega toga diplomatska bitka za priznanje Republike Hrvatske potrajala je još nekoliko tjedana. Važan doprinos povoljnom razvoju tog procesa dao je predsjednik Tuđman, kad je – da bi olakšao odlučivanje Washingtona, Londona i Pariza – ubrzao proceduru u Saboru RH, na kojemu je 4. prosinca 1991. prihvaćen novi, još liberalniji Zakon o ljudskim i manjinskim pravima.
Odlučujuća “Mišljenja” Badinterove komisije, 11. siječnja 1991.
Unutar šest “Mišljenja” Arbitražne komisije, objavljenih do kraja 1991. i početkom 1992., bilo je utvrđeno je da je Jugoslavija “u procesu dezintegracije” te je potvrđeno postojanje težnji četiriju republika (Hrvatske, Slovenije, Makedonije te Bosne i Hercegovine) za neovisnošću, kao i da je na republikama odgovornost da razriješe probleme sukcesije u skladu s načelima i pravilima međunarodnog prava.
Za Hrvatsku je bilo ključno ‘Mišljenje br. 5’, u kojem je ustanovljeno da Hrvatska ispunjava uvjete nužne za priznanje od strane država-članica EEZ-a, pod uvjetom da nadopuni Ustavni zakon o ljudskim pravima i pravima manjina
Za Hrvatsku je bilo ključno “Mišljenje br. 5” od 11. siječnja 1992., u kojem je ustanovljeno da Hrvatska ispunjava uvjete nužne za priznanje od strane država-članica EZ-a, pod uvjetom da nadopuni Ustavni zakon o ljudskim pravima i pravima manjina od 4. prosinca 1991. Radilo se o nadopuni vezanoj za pravo na “poseban položaj” manjina u područjima gdje čine većinu, a prema odredbi Konvencije Konferencije o miru u Jugoslaviji.
Takvim formulacijama “Badinterove komisije”, razgovori i kalkulacije o podjeli Bosne i Hercegovine bili su privremeno prekinuti. Istovremeno, “Mišljenja” Arbitražne komisije omogućila su zemljama Europske zajednice da 15. siječnja 1991. i formalno priznaju Republiku Hrvatsku u postojećim granicama, dok je sudbina BiH Hrvata riješena 1994. godine, prvo Washingtonskim, a zatim 1995. godine potvrđena i Daytonskim sporazumom. Prema njegovim nepravednim odredbama o “dva entiteta i tri konstitutivna naroda”, Hrvatima je bilo presuđeno da se s brojnijim Muslimanima hrvaju u etničkom klinču Federacije Bosne i Hercegovine, dok su BiH Srbi, na 49 posto teritorija republike, dobili pravo na etnički gotovo potpuno očišćenu Republiku Srpsku!
Pismom od 11. siječnja 1992., predsjednik Tuđman promptno je odgovorio predsjedniku Arbitražne komisije Robertu Badinteru, u kojem je naglasio da je RH, svojim Ustavnim zakonom o ljudskim i manjinskim pravima od 4. prosinca 1991., ispunila sve obveze prema Europskim konvencijama za zaštitu ljudskih i manjinskih prava te da nema namjeru mijenjati tekst Ustavnog zakona:
“Prema našim saznanjima Hrvatska je jedina od bivših jugoslavenskih republika koja je ispunila obveze prema odredbi Haškog ugovora, Članak II., paragraf 5Bc, donošenjem Ustavnog zakona usklađenog s načelima Europskih konvencija o ljudskim i manjinskim pravima. To je do danas bez presedana u bivšoj Jugoslaviji.”
Ali već dva dana kasnije, 13. siječnja – očigledno na pritisak iz Bonna – predsjednik Tuđman poslao je Badinteru novo, kratko pismo u kojem je: “… s obzirom na neke nesporazume o stajalištu Republike Hrvatske izrazio spremnost u potpunosti primijeniti sve odrednice članka II., stavak 2c haškog dokumenta iz studenog 1991.”
Tako je Republika Hrvatska na čelu s predsjednikom Tuđmanom, uz značajnu podršku Roberta Badintera, u siječnju 1992. izborila svoje međunarodno priznanje.
Više nego dovoljan razlog da na pogrebu Roberta Badintera veleposlanstvo RH u Francuskoj položi vijenac u ime Republike Hrvatske.
Dr. Darko Bekić/Foto:profimedia
