Dr. Franjo Tuđman: U Jesnovac je za NDH ušlo 28.000 ljudi, a logor je radio do 1948.

Dr. Tuđman: Zna se podatak da je u Jasenovac, to je pouzdano, poimenično ušlo 28.000 ljudi, ali nisu svi pobijeni, jer znatan broj je i izašao. 

Iako se zadnjih godina u javnosti pojavila teza o Jasenovcu kao poratnome, komunističkom logoru, kojega je jugoslavenska vlast 1945. za iste svrhe u koje su ga rabili ustaše preuzela od NDH, ona je u velikoj mjeri i dalje tabuizirana, a u dijelu medija poima se gotovo svetogrdnom.

Unatoč nizu historiografskih istraživanja koja daju naslutiti suprotno od onoga što sugeriraju povjesničarski autoriteti koji vode glavnu riječ u novinama i na televiziji (usp. Slavko Goldstein: Jasenovac – tragika, mitomanija, istina), teza o Jasenovcu kao poratnome logoru koji je djelovao od 1945. do 1948. godine u hrvatskom se društvu još uvijek nije afirmirala kao legitimna i znanstvena, piše portal Narod.hr

U tom svjetlu, zanimljiva su tumačenja Jasenovca koje je 1996. ponudio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u razgovoru s novinarima HTV-a, HINA-e, Večernjeg lista, Vjesnika i Političkog zatvorenika.

Ono, naravno, nije ekvivalent znanstvenome istraživanju i samo po sebi ne predstavlja znanszveni dokaz, no istodobno nas upućuje na zaključak da su tezu o Jasenovcu kao poratnome logoru zastupali i pojedinci poput predsjednika Tuđmana.

Na pitanje Dražena Ćurića, tada novinara Vjesnika, o ideji Jasenovca kao komemorativnog područja za sve žrtve na hrvatskom teritoriju tijekom Drugoga svjetskog rata, Franjo Tuđman odgovara kako je načelno suglasan s tom zamisli, budući da Jasenovac nije poprište samo onih zločina koje je počinio ustaški, već i onih koje je počinio komunistički režim po završetku rata, pa do 1948. godine.

DRAŽEN ĆURIĆ: Gospodine Predsjedniče, kada se govori o pomirbi neizbježno je osvrnuti se na zamisao o izgradnji središta pomirbe u Jasenovcu. Samu zamisao neki inozemni i domaći krugovi napadaju. Kakvo je vaše stajalište glede tog pitanja? Ovih dana, također, Sabor je raspravljao, o državnim blagdanima. Vođena je žestoka rasprava o tome mogu li žrtve komunizma slaviti dan antifašizma. Postavljeno je pitanje i o žrtvama Bleiburga. Na drugoj strani, Hrvatska, kao nasljednica bivše Jugoslavije, svoja prava polaže i preko antifašističke borbe. Kako pomiriti ta dva stajališta?

PREDSJEDNIK: To je jedno od bitnih pitanja upravo politike pomirbe s kojom smo došli do hrvatske slobode, hrvatske demokracije, hrvatske države. I u Hrvatskoj i u svijetu su neki krugovi, neki pojedinci, ustali protiv te ideje. Mislim da imamo puno razloga da upravo ostvarimo tu zamisao da Jasenovac pretvorimo u spomen-područje svih ratnih žrtava.

Zašto? Zato što sadašnji Jasenovac, na mjestu sadašnjeg Jasenovca nisu samo žrtve fašizma. Poslije logora Jasenovac, za vrijeme NDH, od 1945. do 1948. tamo je bio logor i komunističkih vlasti. Treba utvrditi koliko na tom mjestu pobijeno za vrijeme vrijeme NDH, a koliko poslije rata.

Po mojim proučavanjima tog pitanja, po mojim spoznajama, to je  javnosti vjerojatno poznato, za vrijeme NDH nije pobijeno više od 40.000 ljudi. I to je golem broj, da je pobijeno 4, ili 4 tisuće…

Zna se podatak da u Jasenovac, to je egzaktni podatak, da je u Jasenovac, poimenično, ušlo 28.000 ljudi, ali nisu svi pobijeni, jer znatan broj je i izašao. Ali, ima i pojedinačno neevidentiranih, itd.

Prema tome, za mene povijesno se kreće u tim okvirima i kad se povijesno utvrdi istina ta se brojka neće kretati više od toga broja. Ali, znači treba utvrditi i one, jer je tu bio logor i od onih koji su se vraćali s Bleiburga, i drugih, koje su zatvarale komunističke vlasti.

Prema tome, ovakav Jasenovac kakav je danas, on za većinu hrvatskoga naroda ne predstavlja mjesto koje bi hrvatski narod kao takav mogao prihvatiti, jer su oni drugi stradali isto tako, ne u manjoj mjeri.

Ako želimo pomirbu, ako smo pomirbom došli do hrvatske slobode i hrvatske demokracije, onda upravo moramo i na mjestu Jasenovca, ne da bismo izmiješali kosti žrtava fašizma i komunizma, negoli da bismo upravo tu utvrdili – evo, toliko je stradalo kao žrtve NDH, fašizma, rasnih zakona, ali toliko je stradalo i kao žrtve komunizma, i da bismo iz ovih jama, koje imamo, prenijeli kosti tu, na to mjesto, da bismo također i to utvrdili.

Ali da bismo, isto tako, tu, na tom mjestu, ali posebno, razdvojeno, stvorili i mjesta za sve poginule u Domovinskom ratu. I, moja je ideja čak žrtve fašizma, Domovinskog rata i poimenično, jer za njih znamo, s križevima, ili kamenima.

Prema tome, na taj način to može biti, i Jasenovac može postati mjesto svih ratnih žrtava, koje će opominjati hrvatski narod da je u povijesti bio razdvojen, da je bio doveden u stanje međusobnog sukoba, da se to ne ponovi, i da mrtve pomirimo, kao što smo pomirili i žive, njihovu djecu, njihove unuke.