Ovih je dana u izdanju VBZ izišla autobiografija Vedrane Rudan naslovljena ‘Ples oko sunca‘. Kada se pročita puno je shvatljivije njezino pisanje, životni i politički stavovi, jasno je kako i nije moglo biti drugačije.
Odavno tvrdim kako je ta autorica ‘za žaljenje’, sada sam potpuno siguran.
Žena, jednostavno govoreći, nije imala što dobrog od nikoga naslijediti, naučiti, naslijediti je mogla čisto nepatvoreno zlo, jer je to u periodu njezinog najvažnijeg životnog formiranja, po vlastitom priznanju, bilo jedino što je i mogla naslijediti ili naučiti.
Dakle, ipak nije ona kriva, moglo je biti i puno gore.
Vedrana Rudan odrasla je u duboko nesretnoj, disfunkcionalnoj obitelji u kojoj je bilo puno nasilja, u kući u kojoj je život, kako ga opisuje – bio pakao. Rasla je uz roditelje alkoholičare, djevojčici je stup bila nona.
“Mamu su kolima hitne pomoći odvezli u ludnicu. Povraćala je jetru, imala trideset kila, crna u licu i na umoru, nitko od nas nije vjerovao da će preživjeti i prestati piti. Imala je kćeri koje je nisu zanimale, posesivnu, zlu majku, muža alkoholičara kojeg nije voljela, a mogla je imati karijeru. Zašto bi prestala piti? Ja sam imala dvadeset godina i toliko sam se navikla na majku alkoholičarku da mi to više nije smetalo”, piše pri početku knjige. Majka će se, neočekivano, vratiti kao izliječena alkoholičarka, postati žena koja ni salatu neće začiniti vinskim octom.
Ipak, djecom se nije bavila. “Bila je opsjednuta zlom koje se njoj nanosi, zlo koje je ona nanosila nama nije analizirala. Sigurna sam da nas nije voljela. …Moja je majka i sestri i meni u gene ukucala osjećaj da ne vrijedimo. Sestra je bila obrazovana, tečno je govorila tri jezika, pročitala tko zna koliko knjiga, putovala je i željela više od svega da joj otac i majka priznaju da vrijedi. Nikad to nije dočekala.”
“Moja je majka iščupala kćer iz srca. Kad se sestra razboljela, bila sam u panici. Mama, mama, sestra ima rak pluća.” Tajac. “Dobro, samo se ti zbog toga nemoj uznemiravati. Tu se ništa ne može učiniti, svi ćemo jednom otići.” … Nikad nisam majci rekla kako se osjećala, je li u bolnici ili doma, pati li jako ili podnošljivo. Nije ju bilo briga. “Mama, umrla je.” Uzdah. “Isključit ću telefon da nikoga ne čujem.” Nije otišla na pogreb.
Rudan na jednom mjestu piše da je “svaki grob mjesto gdje živi peru osjećaj krivice ili traže ljubav od onih koji im je nisu dali ili je nisu mogli dati. Mrtvima sve opraštamo jer mislimo da praštanje oplemenjuje. Kako bi mene mogao oplemeniti oprost ocu? Mrzim ga mrtvog iako sam često padala u iskušenje da mu oprostim.”
Vraćam je u razgovoru na taj pasus, autorica kaže: “Ocu nikad nisam oprostila ono što je činio mojoj majci, mojoj sestri i meni. Vrijeđao nas je, tukao, ponižavao na tisuću načina. Mrtav je i zaista sam pokušavala naći u sebi snagu i oprostiti mu. Tražila sam za njega olakotne okolnosti. Neobrazovani muškarac iz patrijarhalne sredine ne može biti drugačiji. Nije istina. Nisu svi muškarci zlostavljači. Umjesto da oprostim njemu, oprostila sam sebi što mu ne opraštam. I osjećam se dobro. Neki zločini ne zastarijevaju.”
Ivica Granić/Foto:
