Na prvoj stranici knjige “Prva žrtva” autora Phillipa Knightleya, koja je tiskana u Londonu 1975., a dvije godine poslije i u Jugoslaviji (Rijeka), otisnut je moto knjige – „Kad izbije rat, prva je žrtva istina“.
Podnaslov knjige je „Ratni dopisnik kao heroj, propagandist i stvaralac motiva, od krimskog do vijetnamskog rata“.
Naša javnost ponešto zna o ratu u Vijetnamu (1964-1973.) barem iz američkih filmova, dok je Krimski rat (1853-1856.) odavno zaboravljen. Bio je to sukob između Rusije i Osmanskoga Carstva te osmanskih saveznika Velike Britanije, Francuske (od 1854.) i Kraljevstva Sardinije (od 1855.) za prevlast na Balkanu, Dardanelima i Bliskom istoku.
Premda službeno neutralne, u rat su se na strani Osmanskoga Carstva uključile Habsburška Monarhija i Pruska. Knightley počinje knjigu s opisom jedne bitke iz tog rata, odnosno stradanjem britanske Lake konjičke brigade od ruskog topništva.
Autor tog opisa objavljenog u londonskom Timesu u studenom 1854. bio je William Howard Russell „prvi i najveći ratni dopisnik“ koji je zbog toga sebe nazivao i „bijednim ocem zlosretnog plemena“.
Naime, čelni ljudi Timesa tražili su novi način pisanja o ratu koji je Britanija objavila Rusiji da bi spriječila njezino širenje i jačanje u Europi.Knightley prenosi pisanje tadašnjih britanskih novina prema kojima je objava rata izazvala „provalu oduševljenja kakvu nitko nije očekivao“.
Popularnost rata dovela je do tada nečuvene potrebu za vijestima, pa je neki ministar napisao: „Žeđ, strahovita žeđ za vijestima premašuje ljudsku moć izražavanja“.
Nepunih 170 godina poslije početka Krimskog rata, koji je izazvao „provalu oduševljenja“ u Velikoj Britaniji, oko anektiranog Krima opet bijesni rat. Umjesto oduševljenja koje je tada izbilo, a kakvo „nitko nije očekivao“, danas vlada zaprepaštenje, nevjerica, strah i čuđenje zbog rata koji također „nitko nije očekivao“, iako ga je trebalo očekivati jer su brojne objektive procjene i analize govorile da je neizbježan.
Ono što je ostalo isto, to je strahovita žeđ za vijestima, kao i činjenica da je istina prva žrtva rata. Desetoga dana ruske agresije na Ukrajinu
Donji dom ruskog parlamenta donio je zakon koji predviđa zatvorsku kaznu u trajanju do 15 godina za širenje „lažnih vijesti“ o ruskim oružanim snagama, a lažno je sve što ne objavi ili potvrdi rusko Ministarstvo obrane. Ruske su vlasti blokirale i društvene mreže Facebook i Twiter.
Blokadi je prethodila cenzura ruskih medija i vijesti.
Uglavnom, ruske su vlasti odlučile širiti i štititi „istinu“ silom, policijom, sigurnosnim službama, pa i vojskom kada zatreba. Zapad to radi puno suptilnije, ne zabranjuje već otkazuje, isključuje, deplatformira, označava, obilježava, žigoše, a sve u ime istine, progresa, ljudskih prava i „naših vrijednosti“.
Oni uz silno oružje raspolažu i mekom silom (Soft Power) kojom Rusi iz puno razloga još nisu ovladali. Onaj tko upravlja represivnim aparatom, tko kontrolira silu, određuje i što je to istina te koje vrijednosti treba štititi.
U ovom ratu i neposredno prije njega, rusku je „istinu“ u nekoliko navrata cijelome svijetu predstavio predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin. On je na prigodnoj konferenciji za medije održanoj 21. veljače 2022., uz čitav niz Zapadu neprihvatljivih ocjena i tvrdnji, rekao i slijedeće:
„Molbe i zahtjevi ne pomažu. Sve što ne odgovara vladajućoj državi, onima koji imaju moć, proglašava se arhaično, zastarjelo i beskorisno. Istodobno, sve što im se čini korisnim predstavlja se kao konačna istina, progurana pod svaku cijenu, bezobrazno, svim sredstvima. Oni koji odbijaju udovoljiti podvrgnuti su taktici jake ruke.“
Da bi svijetu nametnuo svoju verziju istine, Putin je odlučio upotrijebiti silu i za početak „razoružati i denacificirati“ susjednu Ukrajinu.Ovo nije mjesto za analizu rusko-ukrajinskih odnosa, geostrategije i uopće međunarodne politike. Umjesto toga, spomenut ću samo činjenicu da je Putin koristio tipičnu komunističku retoriku za opravdanje agresije.
Gotovo iste riječi koristili su Slobodan Milošević, Veljko Kadijević ili Ratko Mladić kada su pravdali ili objašnjavali razloge napada na Hrvatsku 1991. godine. Oni su također htjeli samo „razoružati paravojne fašističke formacije“ i ukloniti „fašističku vlast“. Pri tome im nije bilo ni najmanje važno što je ta vlast bila izabrana na slobodnim i demokratskim izborima, baš kao i ukrajinska.
Optužbe političkog protivnika za fašizam i njegovo nazivanje fašistom (nacistom) tipična je komunistička taktika.Putin i veći dio ruske politike naslijedili su taj misaoni sklop i način ponašanja. Pa i na zapadu radikalna prokomunistička ljevica s istim ideološkim nasljeđem koristi sličan obrazac za politiku „cancel kulture“ odnosno otkazivanja, ukidanja i isključenja. I tamo su politički protivnici „fašisti“, a Putina već naveliko uspoređuju s Hitlerom.
Bilo bi puno primjerenije uspoređivati ga sa Staljinom, čiji lik i (ne)djelo i službeno štiti. Naime, u Rusiji je donesen zakon što sankcionira vrijeđanje veterana Drugog svjetskog rata, odnosno Crvene armije, a time i Staljina.
Ruska vojska već dva tjedna provodi „specijalnu vojnu operaciju demilitarizacije i denacifikacije“ Ukrajine tako što razara ukrajinske gradove i ubija ukrajinsko stanovništvo.
Ukrajinske vlasti su očajne i traže pomoć Zapada, prije svega NATO-a.Zapad i NATO uvode sankcije protiv Rusije, ali ne mogu puno pomoći Ukrajini.
- Jesu li i prije znali da im neće moći puno pomoći ukoliko Rusija napadne?
- Jesu li zaboravili da Rusija ima nuklearno oružje kojim može uništiti planet?
- Ako su sve to znali zašto su gurali Ukrajinu u sukob?
- Jesu li baš svi iznenađeni ratom?
Američki predsjednik Joe Biden govorio je ovih dana u Kongresu gdje je opetovano osudio rusku agresiju i podržao Ukrajinu. Rekao je i da Putin „nikada neće zadobiti srca i duše iranskog naroda“. Otkud Iranci u govoru to za sada nitko ne zna.
Jedan britanski ministar izjavio je da njegova zemlja šalje zalihe baltičkim saveznicima preko Crnog mora, što je izazvalo podsmijeh u Rusiji. Britanska ministrica vanjskih poslova Elizabeth Truss odlučno je u Moskvi ustvrdila da njezina zemlja nikada neće priznati ruski suverenitet nad (ruskim) regijama Rostov i Voronjež zamijenivši ih s pobunjenim (ukrajinskim) regijama Doneckom i Luganskim.
Britanski su mediji ipak u prvi plan stavili njezinu fotografiju s šubarom na glavi. Stiling je svakako važniji od geografije, ali valja podsjetiti i na onu narodnu izreku da čizma glavu čuva, posebno vojnička, dok ju šubara kvari.
Kada govorim o znanju kojim (ne)raspolažu državni dužnosnici velikih sila i važnih zemalja onda mislim na onaj minimum znanja iz zemljopisa i povijesti te poznavanje osnovnih politoloških i socioloških pojmova.
Ne vjerujem da je puno njih čitalo Oswalda Spenglera i da nešto zna o „dvostrukom licu Rusije“, o prividnoj i stvarnoj Rusiji, o europskom i azijskom dijelu ruske duše, o sukobu mentaliteta što ga predstavljaju Moskva i Sankt Peterburg.
Onaj tko je čitao Spenglera i slične pisce ili barem Tima Marshalla lakše će razumjeti izjavu glasnogovornika Kremlja Dmitrija Peskova da Amerika i Europa ne mogu izolirati zemlju koja je velika kao Rusija jer je „svijet prevelik i u svijetu ima još mnogo zemalja“.
No koliko god i što god čitali teško je ostati miran na infantilne tekstove kakve ovih dana šire ruski mediji, a među najluđim je svakako onaj o „devet američkih podzemnih laboratorija za biološko oružje koje su Rusi tobože uništili u Ukrajini te o još sedam za čiji status se ne zna“.
Tu je i laž o tobožnjem ukrajinskom atomskom oružju koji je jedan od razloga ruske „specijalne vojne operacije“. Ta priča o „oružju za masovno uništenje“ nam nekako zvuči poznato? Ah, da Irak! To nas podsjeća da ni Zapad nije imun na glupu i primitivnu propagandu.
Američki ekspert Andy Weber izjavljuje da „postoji bojazan“ kako bi u Ukrajini moglo biti iskorišteno kemijsko ili biološko oružje. Nije li rat prepun bojazni?! Očito je da je istina i u ovome ratu prva žrtva, koliko će još žrtava biti to ćemo tek vidjeti.
Osim žrtava, u svakom ratu pojave se i profiteri, od trgovaca oružjem i vojnom opremom, špekulanata i trgovaca robom koju preprodaju po visokim cijenama, raznih eksperata, humanitaraca i „boraca“ koji se otimaju o malo medijske slave, pa do onih koji pokušaju politički profitirati.
U Bosni i Hercegovini nema jedinstvenog stajališta ni oko čega pa ga nema ni oko ruske agresije na Ukrajinu. Srbi se ne daju odvojiti od „braće Rusa“. Do Banje Luke odjekuje pjesma iz Beograda „Srbi, Rusi, Bjelorusi“.
Bošnjaci – muslimani i Bošnjaci – građani očekuju da će NATO, ako već nije u stanju pomoći Ukrajini, pomoći barem njima u borbi protiv ruskih saveznika (Srba) i uvijek sumnjivih Hrvata te će preurediti BiH po njihovim unitarističkim i centralističkim željama.
Bošnjački političari i nacionalni djelatnici ne libe se, u pokušaju političke eliminacije Hrvata, optužiti hrvatsko političko vodstvo u BiH za „proruska stajališta“. Zaboravlja se i da je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, Izetbegovićev „brat“, prijatelj, kum, onaj kome je njegov otac Alija ostavio Bosnu „u amanet“, odbio pridružiti se zemljama koje su uvele sankcije Rusiji.
Bivši ratni član Predsjedništva BiH Ivo Komšić histerično upozorava da rat i u BiH samo što nije počeo, možda ga kooptiraju u neko novo ratno Predsjedništvo. U širenju ratne histerije nije usamljen, mnogi mu pomažu.
Podli medijski napadi na Hrvate u BiH i na njihovo kakvo takvo političko vodstvo, dolaze i iz Hrvatske, pa i za vrijeme ukrajinske tragedije.
Nekolicina novinara, uglavnom muslimanskih lobista, iz dana u dan pljuckaju po Hrvatima u BiH. Jedan od najglasnijih i najupornijih je Željko Trkanjec koji se u nedavno objavljenom članku dotaknuo i moga teksta iz prošloga broja Globusa. U prvoj rečenici predstavio me kao „bivšeg obavještajca u doba rata u BiH“.
To je omiljena „kvalifikacija“ kojom me i njegovi bošnjački kolege pokušavaju diskvalificirati odnosno isključiti iz javnoga života. Jer, što ima opasnije od neprijateljskog obavještajca, a to sam očito i za Trkanjca. On zatim navodi da sam i „jedan od promotora navedene politike“.
Naime, radi se o politici koja po njemu ide u pravcu stvaranja trećeg entiteta, a nju je „inicirao bivši ministar Gojko Šušak kojem je u putovnici pisalo Široki Brijeg Hrvatska, kaže legenda“.
Trkanjec o ministru Šušku, ali svakako ne samo o Šušku, piše ono što „kaže legenda“, a ne ono što je istina, a to je da je Šušak u Zagreb stigao bez putovnice kao politički emigrant. Trkanjca i ruski ministar obrane Sergej Šojgu podsjeća na Gojka Šuška – ministra kojeg je Tuđman „najviše volio, na štetu Hrvatske“.
Stvarno je za Hrvatsku bila šteta što je Šušak organizirao i opremio vojsku koja je obranila i oslobodila Hrvatsku. Da je bilo sreće mogli smo ostati u Jugoslaviji i danas čekati Ruse.
Trkanjec piše i da je moj tekst koji je objavljen u prošlom broju Globusa „pamflet protiv Bošnjaka“ u kojem „ima točnih podataka, ali onda slijedi teza koja se poklapa s Čovićevom“.
Pamflete nikada nisam pisao, a naročito ne protiv cijeloga naroda.Pisao sam o trojici Bošnjaka koji su me napali u medijima jer sam u televizijskoj emisiji rekao nešto što im se nije svidjelo. No, prije nego što nešto više kažem o Trkanjčevim tezama o BiH i tamošnjoj hrvatskoj politici, red je da ga predstavim čitateljima, kao što je i on mene predstavio.
Trkanjec je bivši savjetnik ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske, koji se na tom poslu nije baš proslavio.Njegov šturi životopis ne ukazuje na relevantnost po pitanju BiH, a njegovi tekstovi još manje.
Osim ako se kao relevantnost ne uzima opsesivna mržnja prema Hrvatima u BiH, pokojnom ministru Šušku, predsjedniku Tuđmanu (čijeg je ministra savjetovao) i gotovo svemu što s njima ima veze.
Uglavnom, piše i ponavlja Trkanjec da „Hrvati u BiH moraju shvatiti“ i pomiriti se sa sudbinom da će izgubiti politički subjektivitet i identitet, postat će nacionalna manjina, a zatim će i fizički nestati iz BiH. Upravo to od njih traži „međunarodna zajednica“ odnosno EU i SAD, a tako će, blago nama, i Republika Hrvatska biti sigurnija.
Trkanjec kao kakav ovlašteni tumač SAD i EU razlaže njihove želje i „stavove“, a njihov je stav da na putu od Daytona do Bruxellesa „moraju otpasti nacionalizmi, izolacionizmi, konstitutivni narodi (uz zaštitu vitalnih nacionalnih interesa u Domovima naroda), ostaju „Ostali“ koje on po engleskom tekstu i uzoru (za koji ja eto nikad nisam čuo) piše velikim slovom.
Piše baš kao i Bakir Izetbegović s čijim se tezama Trkanjčeve pisanije puno više poklapaju nego li moje teze s Čovićevim.
O Ustavu BiH, konstitutivnim narodima, ostalima i građanima BiH puno je toga napisano, a puno sam toga i sam napisao. Čitao sam mirovni sporazum iz Daytona i to sve njegove anekse i na hrvatskom i na engleskom jeziku.
Ipak sam bio jedan od sudionika mirovnog procesa u Daytonu krajem te 1995. godine, skupa s Tuđmanovim ministrom kojeg je Trkanjec barem formalno savjetovao. Bili su tamo i profesori Ivan Šimonović i Siniša Petrović, zatim Zoran Bošnjak, Vladimir Matek i čitav niz ljudi iz MVP-a, ali nigdje ne vidjeh Trkanjeca.
Očito, on tada nije bio važan, to je postao poslije, kada je rat završio, a sporazumi potpisani. Sada on, sa sigurne vremenske distance, iščitava smjernice i direktive te dijeli lekcije. Problem je što je sa svojim skromnim znanjem te jalom i mržnjom koja nedostatak znanja ne može nadoknaditi, zaglavio negdje oko 2000. godine.
Ostao je u vremenu detuđmanizacije i satanizacije Hrvata u BiH, a u svojim tekstovima tek reciklira ofucane teze i dosjetke iz ratnog i poratnog razdoblja. Uglavnom se radi o materijalu iz arsenala ratne i političke (protuhrvatske) propagande. Toliko o bivšem diplomatu, bošnjačkom lobistu i tumaču smjernica „međunarodne zajednice“.
Pitam sam sebe na kraju, hoću li možda zbog svega napisanog, ili usprkos svemu napisanom, baš kao i hrvatska politika u BiH, od Trkanjeca i sličnih smjerničara biti optužen za proruska stajališta.
Možda je najbolje da za svaki slučaj članak završim usklikom Slava Ukrajini! Ili da ipak ponovim kako je istina prva žrtva svakog, pa i ovog rata.
Uz napomenu da ni istina o Domovinskom ratu, posebno o njegovoj bosansko-hercegovačkoj dionici, unatoč znanstvenicima i njihovom radu, u široj javnosti još nije zaživjela. Trkanjec i slični ne daju joj doći do daha.
Piše: Dr. Ivo Lučić/Globus
