Dr. Ivo Lučić: Treba nam obračun pravne s partijskom državom! To je bit lustracije

Izlaganje dr. sc. Ive Lučića na skupu „Hrvatsku kakvu trebamo“ u organizaciji Večernjeg lista, Zagreb, 20. ožujka 2017.

‘Kada danas u Hrvatskoj govorimo o odnosu prema prošlosti, onda prije svega mislimo na suočavanje s nasljeđem totalitarnih režima, što je svakako prvorazredno političko, etičko i pravno pitanje, kao i pitanje nacionalnog identiteta.

Suočiti se s prošlošću znači izvući za budućnost pouke iz iskustva života u nedemokratskim režimima; a prije svega suočiti se sa zločinima koji su počinjeni u razdoblju njihove vladavine i od njihove vlasti, kao i sa svim kolektivnim traumama koji su njihova izravna ili neizravna posljedica. Time osiguravamo društvenu stabilnost, jačamo pravni poredak i državne institucije.

Naime, društveno okruženje koje određuje aktualno djelovanje i njegove mogućnosti rezultat je djelovanja u prošlosti. Na isti će način sadašnje djelovanje proizvesti ishode i okolnosti koji će definirati mogućnosti djelovanja i samoga djelovanje u budućnosti.

Iz svega toga proizlazi ona čuvena izreka prema kojoj onaj „tko ne pamti prošlost, osuđen je na njezino ponavljanje“, što onda ljude svakodnevno navodi na to da se pozivaju na primjere iz prošlosti kao orijentire za rješavanje aktualnih problema.

Ipak, tu bi poznatu i često korištenu izreku valjalo precizirati, onako kako je to uradio talijanski teoretičar književnosti Daniele Giglioli, koji piše: „Ne onaj tko se ne sjeća, već onaj tko ne razumije prošlost osuđen je ponavljati je“ (Critica della vittima, Roma, 2014.) Poanta nije na sjećanju nego na razumijevanju cjeline prošlih zbivanja, njihovih razloga i posljedica. Dakle, samo je razumijevanje prošlosti u cijelosti, a ne upotreba njezinih određenih (biranih) isječaka, društveno korisno i odgovorno, kao i moralno prihvatljivo; te vodi na put društvenog mira i stabilnosti.

Nasuprot toga stoji želja za nastavkom ideološko/političkog rata s ciljem diskreditacije protivnika i izgradnje moralno superiornog položaja (sebe kao) žrtve, koja nema odgovornosti, koja nikome ne polaže računa i nema se nikome potrebu pravdati. Upravo je to „san svake moći“. Za takve planove/ratove koriste se i naglašavaju isječci iz prošlosti kao i njihove uglavnom problematične interpretacije.

Hrvatska ima iskustvo s dva nedemokratska režima, odnosno preciznije rečeno dva režima s totalitarnim ambicijama i karakterom – ustaškim i komunističkim. Pripadnici ustaškog pokreta su poubijani, dio ih je pobjegao u emigraciju, a oni preostali i manje važni potpuno su isključeni iz javnosti.

Desetci tisuća ljudi su „nestali“ a njihove su obitelji bile osuđene na šutnju, zaborav i političku nepodobnost – što je značilo status građana drugoga reda. Tako je „deustašizacija“ vrlo temeljito provedena, a ustaški zločini su ne samo do detalja prikazani javnosti, nego su i višestruko uvećani.

Uslijedilo je razdoblje komunističke diktature što je uključivalo uništenje klasnih, političkih, stvarnih i potencijalnih neprijatelja koji su označeni zajedničkim nazivnikom „fašisti“. Komunisti su svoju svevlast i brojne zločine proglasili i opravdali „antifašizmom“. Za njih su Pavelić, Maček i Stepinac bili dio istih „(klero)fašističkih“ i „antijugoslavenskih“ snaga. Na taj su način izjednačili, ozloglasili i kriminalizirali svaki oblik političkog hrvatstva, mimo socijalističkog okvira i komunističkog nadzora.

Tijekom posljednjeg desetljeća komunističke vladavine čitav niz hrvatskih intelektualaca osuđen je na zatvorske kazne zbog javnog iznošenja stajališta o društvenim i političkim pitanjima.

Filozof i pjesnik Vlado Gotovac 1981. godine u otvorenom pismu tadašnjem predsjedniku Sabora SR Hrvatske vrlo slikovito je opisao karakter i ukazao na krivotvorine, samovolju i samoobmanu komunističke vlasti. Kritizirao je „zadatke egzorcizma“ odnosno „izgona demona ustaštva iz opsjednutih Hrvata“ koje ta vlast provodi; tvrdeći kako je to „samo jedno od sredstava vladanja“, čija svrha nije ozdravljenje društva, nego „izazivanje i održavanje bolesti u određenim granicama“ uz naglašenu podjelu na „poslušne i zločince“.

Gotovac piše: „I u ime tih anakroničnih tlapnja Vi (i krug oko Vas) prijetite, optužujete, progonite… sve one koji nemaju takva priviđenja i takva mišljenja. Kao zarobljenici svoje prošlosti, svim silama i svim sredstvima nastojite sve u njoj zadržati, sve na nju svesti.“ Tom rečenicom pogođena je bit karaktera komunističke vlasti, ali je njome dijagnosticiran i uzrok njezine propasti koja je brzo i uslijedila te je došlo do prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj.

Njezin prvi predsjednik Franjo Tuđman, i sam u dva navrata suđen i zatvaran od komunističke vlasti, shvaćao je dubinu i opasnost društvenih podjela.  Na sjednici Hrvatskoga sabora održanoj 30. svibnja 1990. rekao je kako je izjašnjavanje goleme većine hrvatskog naroda za programske ciljeve HDZ-a označilo „okončanje onoga građanskoga rata što traje u Hrvatskoj sve od vremena Drugoga svjetskoga rata“.

Dodao je kako u demokratskoj Hrvatskoj mora konačno nestati podjela ljudi na građane prvoga i drugoga reda, na pobjednike i poražene, na podobne i nepodobne, na povjerljive i neprijatelje – „Težimo stvaranju društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo ili svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu“.

Tako uređeno društvo nije odgovaralo, niti će ikada odgovarati onima koji su željeli i žele sačuvati privilegije, kao ni onima koji su pomislili da im pobjeda na izborima daje više prava i povlašten položaj u odnosu na one koji su te izbore izgubili. Oni su, svatko na svoj način, nastavili voditi svoj „građanski rat“ koji traje do danas. Tuđman ih je svakako imao na umu kada je rekao: „..svi oni za prošlost vezani ljudi koje zbunjuju demokratska kretanja i običaji na koje nisu navikli, čine i činit će sve da osujete oživotvorenje naših ciljeva, da koče i kompromitiraju uvođenje poretka pravne države, reda, rada i morala.“

Teške ratne i poratne okolnosti kroz koje je hrvatsko društvo prolazilo, kao i očuvane mreže društvenih odnosa, onemogućili su potpuno i dosljedno suočavanje s nasljeđem jugoslavenskog komunističkog režima i dosljedan obračun pravne države s nepravnom odnosno partijskom, u kojoj su podobnost i pripadnost „organizaciji“ važniji od zakona. U tome je bit suočavanja s prošlošću, u dokidanju naslijeđenog sustava korupcije, neodgovornosti, zloporabe položaja.

Presudno je novim generacijama prenijeti istinu o prošlosti u vidu vjerodostojne povijesti. Zato je potrebno što prije otvoriti arhive i omogućiti istraživačima nesmetano korištenje gradiva nastalog prije 22. prosinca 1990. i donošenja prvog demokratskog Ustava Republike Hrvatske.’

Foto:screenshot