“Kuća terora” (Terror Haza) naziv je muzeja koji se nalazi u Budimpešti, posvećen je znakovlju i žrtvama nacizma, fašizma i komunizma. Muzej je otvoren 24. veljače 2002. godine. Inicijator i osnivač je mađarska vlada, na čelu sa tadašnjim premijerom Viktorom Orbánom. Upraviteljica muzeja od osnutka do danas je Mária Schmidt.
Muzej dnevno posjeti preko 1.000 znatiželjnika i popularna je turistička atrakcija.
Zgrada, odnosno palača u kojoj se muzej nalazi, izgrađena je još 1880. godine te spada pod građevinu neorenesansnog stila Fondacija za istraživanje povijesti i društva centralne i istočne Europe otkupila je palaču 2000. godine, i to isključivo s ciljem izgradnje muzeja. U obnovi i rekonstrukciji interijera i eksterijera sudjelovali su neki od najpoznatijih i najugledijih mađarskih arhitekata
Tematika muzeja je tzv. dvostruka okupacija, odnosno vlast nacističkog režima koji je trajao svega pet mjeseci i vlast sovjetskog režima koja je trajala 11 godina, od 1945. do 1956. godine.
Sadržaj je zorno prikazan slikama koje su zabilježili fotografi amateri tijekom i nakon rata. Posebna pažnja posvećena je nacističkom progonu Židova i političkih neistomišljenika, sovjetskom raseljavanju i deportaciji Nijemaca, Mađara i Slovaka, nasilju nad seljacima, radu tadašnjih tajnih službi i sl. Smatra se da je protjerano preko 700 tisuća ljudi.
“Kuća terora” jedan je od najvažnijih budimpeštanskih muzeja. Detaljan obilazak cjelokupnoga postava, koji uključuje i obilazak podrumskih ćelija za mučenje, samo rijetke može ostaviti potpuno ravnodušnima u odnosu na zla koja su ondje počinjena nad nevinim ljudima.
Najdojmljiviji dio stalnoga postava nalazi se na kraju – tik do izlaza zidovi uskoga i malenoga prolaza oblijepljeni su fotografijama i imenima svih djelatnika toga strašnoga mjesta torture. I dan danas, svjedoče muzejski vodiči, nije rijetka pojava da među tim slikama i imenima neki posjetitelji prepoznaju svoje očeve i djedove.
Ravnateljica muzeja “Kuća terora” dr. Mária Schmidt, povjesničarka međunarodnoga ugleda, dala je ekskluzivan intervju za Glasa Koncila.
Iako je Hrvatska bila pola stoljeća okovana totalitarnim diktaturama, ništa slično »Kući terora« još nije pokrenuto. Znakovito, inicijativu za pokretanje »Kuće terora« u Budimpešti početkom trećega tisućljeća nosila je mađarska vlada. Možete li nam reći nešto više o tome?
Važna je činjenica da je Mađarska prva država u kojoj muzej koji predstavlja zločinačka djela obiju vrsta totalitarnih diktatura svjedoči o hrabrosti mađarskoga naroda. Sada, tri desetljeća kasnije, nama je jasno da su Zapad i tzv. slobodni svijet nakon što smo pobijedili komunizam napustili Mađare u korist bivših komunističkih elita u kojima su našli svoje partnere za suradnju, kao što je slučaj u svim bivšim komunističkim zemljama.
Očekivali smo da će se komunistički kadrovi privesti pravdi, no kada je riječ o Mađarima, građani kojima je primjerice oteto vlasništvo jedva su ostvarili kompenzaciju. Premda je međunarodna zajednica na suđenjima u Nürnbergu izrekla svoju presudu nacizmu, nešto slično nije uslijedilo po padu komunizma. Nakon 1989./1990. komunisti su uspjeli zadržati svoje pozicije moći u mnogim zemljama i naravno da ih nije zanimalo povlačenje jasnih crta između svjetova diktature i demokracije. Od 1998. do 2002. Mađarsku je vodila koalicija koju je predvodio predsjednik vlade Viktor Orban i koja se posvetila antikomunizmu, prateći klasične kršćanske i konzervativne vrednote.
Uspostava »Kuće terora« bila je stoga i čin povijesne pravde jer se tako zemlji dopustilo da se upozna i s imenima žrtava, ali i s imenima počinitelja zločina. Svečanost otvaranja muzeja 2002. godine pohodilo je 150 tisuća ljudi, okružujući zgradu »Kuće terora«. Za nas koji smo svjedočili tomu to je bio trenutak katarze. Kao da smo u tom trenutku uspjeli ponovno osvojiti vlastiti jezik, ponovno otkriti originalno značenje naših riječi jer smo napokon uspjeli učiniti jasno razlikovanje između dobra i zla te smo nakon desetljeća i desetljeća laži pronašli vlastiti način kojim želimo slijediti ispravan put.
Kako mađarski narod prihvaća »Kuću terora«? Postoje li neke podjele? S druge strane, kakav ugled muzej ima među istraživačima iz zemlje i inozemstva?
Muzej je postao jedan od najsnažnijih simbola slobode u Mađarskoj. Naše izložbe posjetilo je dosad osam milijuna ljudi, računajući pritom i tisuće školaraca te druge Mađare i goste iz inozemstva koji su dolazili redovito prije pandemije. Također smo pokrenuli mnogobrojne programe, raskrinkavajući prošlost mnogobrojnih tema o kojima se nije smjelo govoriti, počevši od tragedije holokausta sve do poratnih deportacija i sudbina tisuća ljudi koji su poslani u Gulag, kao i onih nakon revolucije 1956. godine, samo da spomenemo nekoliko primjera.
Glavna atrakcija »Kuće terora« je sovjetski tenk T-54 koji se nalazi u srcu muzeja. Tenkovi koji su nasrtali na ustanike na budimpeštanskim ulicama 1956., urezali su se u kolektivnu svijest Mađara kao simbol gušenja slobode
Što se tiče stranih istraživača, imamo mnogo inozemnih podupiratelja i prijatelja. Dovoljno je samo pogledati popis našega međunarodnoga članstva. No to ne znači da muzej i njegove glavne izložbe dosad nisu bile predmetom napada. U tisućama i tisućama članaka osporavano je pravo naroda srednje i istočne Europe da izvuku lekcije iz svojih povijesti i razviju vlastite narative o svojoj prošlosti. Drago mi je što danas ipak možemo primijetiti da naša borba nije bila uzaludna jer to pravo više nije ničije vlasništvo, kao što više nije sporno da su dva totalitarna sustava, naci-fašizam i komunizam, sustavi ideja koje su izrasle iz istih korijena i zato ih se može međusobno uspoređivati.
No kada se nacizam i komunizam pokušaju usporediti, potonji nema jednak tretman kao prvi. Često kao protuargument možemo čuti da je komunizam u biti plemenita ideja koju su primjenjivali pogrješni ljudi pa su se zato dogodila masovna ubojstva, deportacije, nadzor tajnih služba…
Mnogi koji su zavedeni takvom lažju zapravo nikada nisu imali iskustvo komunizma iz prve ruke jer su živjeli s druge strane željezne zavjese, u sigurnosti, blagostanju i – ono najvažnije – u slobodi. Njihovo znanje o komunizmu proizlazi iz knjiga i sveučilišnih seminara. Nitko od njihovih roditelja i djedova i baka nije imao osobnih iskustava svakodnevnoga terora i straha, njihovi rođaci nikad nisu bili deportirani u Sibir, crni automobili tajne policije nikada nisu stajali noćima pred njihovim domovima kako bi ih odveli u podrume i zatvore u kojima su ih ispitivali i mučili. Prema nekim konzervativnim procjenama broj žrtava komunizma diljem svijeta seže i do brojke od 100 milijuna.
Dvostruka su mjerila zato neprihvatljiva. Totalitarni je sustav totalitaran bez obzira na to kako se zovu njegovi ideali. Nacionalni socijalizam, nacizam, i međunarodni socijalizam, komunizam, jedno su te isto, a njihove su metode podudarne jer i jedan i drugi oslanjaju se na teror, a njihove ideologije zasnovane su na istom obrascu. Bez obzira na to jesu li se međusobno kopirali, i nacizam i komunizam u praksi su primjenjivali svoje najstrašnije značajke.
Mađarska, kao i sve nacije srednje i istočne Europe, platila je strašnu cijenu za vrijeme desetljeća pod komunizmom. Svi mi koji imamo iskustvo obiju totalitarnih diktatura iz prve ruke imamo i dužnost ostalim nacijama Europe i svijeta govoriti istinu o tome ponovno i ponovno. Moramo govoriti o činjenicama i onima koji su prolazili kroz strahote, moramo posebno govoriti onima koji nisu imali strašno iskustvo komunizma i koji stoga isključivo govore o strahotama nacizma.
Kako totalitarni režimi postaju privlačni ljudima 21. stoljeća?
Vraćamo se na pitanje proživljavanja iskustva totalitarizma iz prve ruke. Totalitarni režimi mogu se činiti atraktivnima tim ljudima i onima koji su možda u međuvremenu zaboravili kako je bilo živjeti pod njima. Sve to može se činiti privlačno onima koji žive na Zapadu i u Sjevernoj Americi jer nisu imali iskustvo provođenja čitavoga životnoga vijeka pod komunizmom u »primjeni i praksi«. S druge strane, većina naroda koja je živjela s istočne strane željezne zavjese »cijepljena« je protiv totalitarnih diktatura i hvala Bogu tek malobrojni njihovi članovi osjećaju neku vrstu nostalgije glede strašne vladavine nacizma i komunizma. Neka usput bude rečeno da nešto poput »lagane diktature« ne može postojati.
Ideal slobode jedno je od najvećih postignuća Zapada – to je nešto što je jedino usporedivo s ljubavlju! Ili nešto volim ili ne volim. Tako je i sa slobodom. Ili smo slobodni u potpunosti ili nismo. No ne smijemo zaboraviti na ono o čemu je govorio američki predsjednik Ronald Reagan koji je rekao da sloboda nije nešto što se nasljeđuje, nego nešto što se mora braniti i osvajati iz generacije u generaciju. Gledano iz vaše, hrvatske perspektive, mogu dodati da je – slijedom rečenoga – na Hrvatima da definiraju što je za njih ustaška era, a što ona Titova.
Osim što vodite muzej, redovito objavljujete znanstvene radove i knjige. No u brojnim se stranim medijima Vaše ime spominje u kontekstu tzv. povijesnoga revizionizma. Što uopće znači revizionizam u kontekstu historiografije i postoje li zaprjeke za povjesničare koji preispituju »službene« narative o prošlosti?
Revizionizam za mene ima pozitivnu konotaciju jer zadaća je povjesničara da prošlost revidiraju ponovno i ponovno, reinterpretirajući prošlost u svjetlu novih spoznaja. Više od četiri desetljeća našim je narodima bila nametnuta slika povijesti koju su odredili vladari Sovjetskoga Saveza.
No to se nije događalo samo u socijalističkim zemljama jer je i na Zapadu postojao monopol određenih narativa, odnosno postojali su tzv. službeni okviri tumačenja. No u svijetu prave slobode takvo nešto ne može postojati. Različiti narativi i interpretacije moraju se najprije međusobno suočiti u javnoj intelektualnoj sferi, a ideje se mogu konsolidirati i nekoliko stoljeća. Sjena totalitarnih diktatura je velika, kao što su velike i njihove intelektualne posljedice. Naša regija mora napokon početi samostalno tumačiti vlastitu povijest, i to na osnovi vlastitih nacionalnih interesa. To je nešto što dugujemo svojim zemljama.
Nije tajna da su povjesničari česti gosti u medijima. U Hrvatskoj se ponekad čini da je njihovo mišljenje jedino bitno kada treba izabrati stranu, kada treba osnažiti nečiju poziciju, jer se mnoge dnevnopolitičke rasprave vraćaju na godine Drugoga svjetskoga rata i razdoblja nakon rata. Kakva je situacija u Mađarskoj? Može li ta vrsta javnih istupanja povjesničara postati i svojevrsnim teretom?
Osobno mi je bilo potrebno određeno vrijeme da shvatim da je profesija povjesničara u isto vrijeme jedno od najopasnijih i jedno od najvažnijih zanimanja. Svatko tko nema hrabrosti ponovno i ponovno misliti o prošlosti, tražiti poveznice i zajedničke točke koje ujedinjuju različite događaje, ne treba se ni baviti tom profesijom, bolje da je izabrao drugu karijeru! Svijet politike izgrađen je na prošlosti, prošlost je ono iz čega proizlazi legitimacija, ona zajednici daje identitet – i nema ničega spornoga ili čudnoga oko toga.
Komunistička pak logika: “Prošlost svu zbrišimo za svagda« zapravo je od početaka bila predodređena za propast jer njezini zagovornici nisu razumjeli da je prošlost poput krvi u našim venama – mi jednostavno ne možemo postojati bez nje.
Zato kada govorimo o borbi za prošlost, ulozi su veoma veliki – dakle riječ je o našem identitetu. Nijemci primjerice upotrebljavaju izraz »Vergangenheitsbewältigung« (hrv. prevladavanje prošlosti), što pokazuje da u njihovu odnosu prema prošlosti postoji još uvijek nešto što u potpunosti nije zdravo. Prošlost bi se umjesto prevladavanja (bewältigen) trebala »ispovijedati«, onako kako je nama Mađarima to govorio naš veliki pjesnik Attila József.
Izravan odgovor na Vaše pitanje glasi da danas zapravo nije jednostavno biti povjesničar jer svatko tko pokušava misliti na suveren način može očekivati bujicu napada. Biti povjesničar koji misli u suverenim terminima danas je poput plivanja uzvodno, dakle protiv struje. No zato je to i vrijedno. Ne postoji drugi način da dođemo do izvora.
BIOGRAFIJA
Dr. Mária Schmidt (1953.) ravnateljica je budimpeštanskoga muzeja “Kuća terora” od njegova osnutka 2002. godine. Doktorirala je 1999. godine, a tri godine ranije započela je karijeru kao sveučilišna nastavnica i povjesničarka na Katoličkom sveučilištu Pázmány Péter u Budimpešti.
U središtu su njezina znanstvenoga interesa teorija povijesti, teorija totalitarizma i holokaust. Održala je predavanja i posjetila neka od najuglednijih sveučilišta i istraživačkih institucija, kao što su sveučilište Oxford u Velikoj Britaniji, institut »Hoover« u SAD-u i »Yad Vashem« u Izraelu. Autorica je desetak knjiga i niza znanstvenih radova.
