Dr. Mirjana Kasapović “iskasapila” novu knjigu dr. Ive Goldsteina

Dr. Mirjana Kasapović je objavila recenziju knjige povjesničara dr. Ive Goldsteina  ‘‘Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas” koja je po izlasku najavljena kao ”monumentalno djelo’.

Na njenu recenziju, objavljenu 10. lipnja 2022. na internetskoj platformi hrcak.srce.hr, javnost je upozorio novinar Zoran Kusovac.

“Vrhunski precizan i opravdano oštar prikaz Mirjane Kasapović knjige “#Antisemitism u #Hrvatska od srednjega vijeka do danas Iva Goldsteina. Jasno je da je knjiga brljotina a samopolitizirani Goldstein Sin – sam pao, sam se ubio! https://hrcak.srce.hr/file/404265“, objavio je Kusovac

Politologinja sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, u svojoj recenziji spomenute knjiga naglasila je kako je ”neugodno čitati samo loše knjige”, a upravo je u tu kategoriju stavila Goldsteinovo djelo.

”Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas” Ive Goldsteina, kako navodi Kasapović u svojoj recenziji, tematski, teorijski i metodološki zahtjevno je djelo.

Valja napomenuti da se u znanstvenoj literaturi protusemitizam istražuje ”kao politička ideologija, politički i društveni pokret i državna politika, bilo unutar jedne države bilo komparativno u više država”. Međutim kako i sama Kasapović uočava, Goldstein u djelu piše samo o jednoj zemlji.

 

”Hotimice pišem o zemlji, a ne o državi, jer Hrvatska najveći dio povijesti od srednjeg vijeka nije bila samostalna država nego su hrvatske zemlje bile uključene u različite državne tvorevine – Habsburšku Monarhiju, Mletačku Republiku, Osmansko Carstvo, Dubrovačku Republiku, Francusku, Italiju, Mađarsku, Jugoslaviju – u kojima su bile manje ili više prepoznatljivi zemljopisni, etnički, kulturni i politički entiteti. O državi se može govoriti samo od 1941. do 1945. (NDH) i poslije 1992. (Republika Hrvatska).

Taj je problem Goldstein riješio tako što je suvremenu Republiku Hrvatsku prešutno ‘upisao’ u povijest te je hrvatske zemlje koje su u srednjovjekovlju i novovjekovlju bile u sastavu raznih državnih tvorevina, a danas su dio Republike Hrvatske, tretirao kao područja Hrvatske”, objašnjava Kasapović.

To znači da je, primjerice, ”protusemitizam u austrougarskom Varaždinu, Sisku i Zagrebu tretirao kao protusemitizam u Hrvatskoj. Takav je pristup pragmatičan, ali nije neproblematičan. Kako je protusemitizam bio i ostao i državna politika, pitanje je kome državno proizveden ili sponzoriran protusemitizam u Austrougarskoj Monarhiji treba pripisati.

Nije li to austrijski i ugarski, a ne hrvatski protusemitizam? Vrijedi i obratno: nisu li nediskriminacijski državno-pravni akti prema Židovima, poput Edikta o toleranciji cara Josipa II., austrijski, a ne hrvatski dokumenti? Problem je još zamršeniji ako se ima u vidu da su državni i nedržavni protusemitizam bili isprepleteni: nedržavni protusemitizam nerijetko je uzrokovala ili poticala država, ali je državna vlast često zabranjivala i suzbijala protusemitske izgrede u društvu i kažnjavala njihove počinitelje”.

S toga Kasapović smatra da se ”Goldstein nije dosljedno držao toga metodološkog pristupa pa je u protusemitizam u Hrvatskoj ubrojio i pojave na područjima koja u naznačenom dijelu povijesti nisu bila, a nisu to ni danas, dijelovi Hrvatske”.

Tako primjerice navodi da Goldstein ”opisuje protusemitske izjave mostarskog učitelja i književnika Ivana Zovka s početka 20. stoljeća i ispad trgovca i veleposjednika Marka Perića u Derventi 1910., citira protusemitske napise Hrvatske sloge, glasila Hrvatske težačke stranke iz Bosne i Hercegovine, i Naše sloge, lista na hrvatskom jeziku koji je od 1870. izlazio u Trstu.

Spominje kako Hrvatsko akademsko društvo “Zvonimir” u Beču nije primalo Židove u članstvo, dok je društvo hrvatskih akademičara u Grazu bilo “vrlo agresivno” prema Židovima. U tim je slučajevima primijenjen kriterij etničke pripadnosti počinitelja protusemitskih ispada.

Njihovo bi uvrštavanje u knjigu bilo opravdano onda kada bi autor pisao o protusemitizmu Hrvata ili protusemitizmu među Hrvatima gdje god oni bili. No u tom slučaju ne bi bilo opravdano uvrštavanje u knjigu srpskog protusemitizma u Hrvatskoj, kao ni protusemitizma pripadnika njemačke i bošnjačke manjine. Ne bi bilo mjesta ni za protusemitizam političkih emigranata u Australiji, Americi i zapadnoj Europi”.

”Takav pristup postaje uobičajen u prikazima protusemitizma u monarhijskoj Jugoslaviji pa su se u knjizi našli protusemitski ispad i izgredi u Srbiji, Sloveniji i Makedoniji. Najčešći su prikazi muslimanskoga, srpskog i hrvatskog protusemitizma u Bosni i Hercegovini.

Goldstein bilježi izgon Židova iz Sarajeva oko 1920., bojkot židovskih trgovaca, protusemitske napise u srpskima radikalskim listovima Pravda iz Sarajeva i Semberija iz Bijeljine, sarajevskima Večernjim novostima i tjedniku Narod, muslimanskom glasilu Domovina, glasilu Jugoslavenske muslimanske organizacije Pravda, muslimanskom listu Slobodna riječ, sarajevskoj Novoj riječi, sarajevskome Katoličkom tjedniku, sarajevskom Pokretu itd”, navodi politologinja te dodaje:

”Sve to zauzima priličan broj stranica i dobrano je ‘napumpalo’ knjigu o protusemitizmu u Hrvatskoj”.

Međutim, ”kada je opis protusemitizma u Bosni i Hercegovini postao metodološki opravdan u okviru NDH, Goldstein o tome uglavnom šuti. U skromnu poglavlju o protusemitizmu u NDH, ne razmatra razmjerno snažan protusemitizam bosanskohercegovačkih muslimana.

Ukazuje na protusemitske stavove Katoličke crkve, od nadbiskupa Alojzija Stepinca do provincijskih svećenika, ali ne prikazuje stavove članova Islamske vjerske zajednice, od reis-ul-uleme Fehima Spahe preko istaknutih članova El-Hidaje, poput Mehmeda Handžića i Mustafe Busuladžića, do džematskih imama.

Sve se svodi na uvelike netočan osvrt na djelovanje Huseina Đoze, jednoga od najistaknutijih pripadnika uleme, i to više u poslijeratnome nego ratnom razdoblju u kojemu se Đozo prometnuo od Hrvata, ustaše i lojalnog građanina NDH u Muslimana, pobornika bratstva i jedinstva i lojalnog građanina Jugoslavije, suradnika ‘crvenog reisa’ Sulejmana Kemure i člana jugoslavenskih izaslanstava na skupovima nesvrstanih, arapskih i islamskih zemalja”.

Kasapović navodi da ”Goldstein citira protusemitske napise u svakojakima opskurnim ustaškim tiskovinama, ali nema analize Handžara, Osvita, Sarajevskoga novog lista, Novoga behara, Hrvata – Muslimanskog godišnjaka, Muslimanske/Hrvatske svijesti i drugih tiskovina”.

Kada je prešao na opis protusemitizma u socijalističkoj Jugoslaviji, navodi Kasapović, ”više nije bilo granice između protuizraelske i protusemitske politike jugoslavenske državne vlasti, ispada njezinih dužnosnika, pisanja partijskih i državnih glasila te pojava društvenog protusemitizma u pojedinima jugoslavenskim republikama, s jedne, i protusemitizma u SR Hrvatskoj, s druge strane.

‘Latentna’ protusemitska faza 1945.-1967. opisana je uglavnom pomoću bizarnih incidenata pojedinaca. ‘Manifestna’ faza, koja počinje radikalnim zaokretom jugoslavenske vanjske politike poslije pobjede Izraela u Šestodnevnom ratu 1967. i posljedične okupacije područja koja su rezolucijom UN-a 1947. bila namijenjena arapskoj državi (Zapadne obale, Pojasa Gaze  i istočnog Jeruzalema, kao i sirijske Golanske visoravni).

‘U Jugoslaviji su se tada’, piše Goldstein, ‘počeli događati ‘anticionistički’ ispadi’. Bilo je to mnogo više od ‘ispada’ – bila je to kontinuirana protuizraelska i protucionistička politika jugoslavenske države kojom je dirigirao Josip Broz Tito. Učvršćena je bila jugoslavenskim članstvom u pokretu nesvrstanih u kojemu su ton stavu prema ‘palestinskome pitanju’ davale arapske i islamske države (Egipat, Irak, Sirija, Libija, Libanon, Sudan i dr.), kao i Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) kao nedržavna članica pokreta. Političke deklaracije sa skupova nesvrstanih na vrhu, koje govore o izraelsko-arapskim sukobima i Izraelu, diskurzivno su gotovo istovjetne političkim dokumentima PLO-a iz njegove radikalne terorističke faze. Svakojaki izrazi takve vanjske politike, koja je određivana u Beogradu, ‘upisani’ su u povijest protusemitizma u Hrvatskoj: od odluka državne i partijske vlasti i ispada visokih državnih dužnosnika (primjerice, veleposlanika Faika Dizdarevića) preko pisanja armijskih (beogradski Front), vjerskih (sarajevski Preporod), studentskih (novosadski Indeks) i drugih glasila do protužidovskih demonstracija u Beogradu”, navodi Kasapović te dodaje:

”Od takva pristupa Goldstein nije odustao čak ni u poglavlju o protusemitizmu u samostalnoj Hrvatskoj u kojemu opet navodi protusemitske ispade u Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Štoviše, u to poglavlje ugrađen je poseban odjeljak o ‘novoj fazi u povijesti srpskog antisemitizma” u Srbiji” .

U središtu je toga poglavlja, kako navodi politologinja,  ‘slučaj Tuđman’, ”zasnovan na pripovijedanju o sadržaju i sudbini Bespuća povijesne zbiljnosti. Goldstein zaključuje da se, ispisavši sve ‘besmislice’ u toj knjizi, ‘Franjo Tuđman sâm stavio na listu revizionista, negatora Holokausta, pa time, logično, i antisemita”. Drugi ‘antisemitski obrazac’ djelovanja činio je povijesni revizionizam, to jest ‘ustašonostalgija’, koja se manifestirala u promjeni imena Trga žrtava fašizma, uvođenju kune, nazivima Ured za nacionalnu sigurnost i Hrvatski državni sabor, imenovanju vojarni i drugih ustanova prema ustaškim dužnosnicima i vojnim zapovjednicima, pjevanju ustaških pjesama, radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava itd.

U odjeljku o protusemitizmu poslije 2000. godine Goldstein spominje kojekakve incidente i njihove počinitelje: Petra Vučića, Hloverku Novak Srzić, Antu Kostelića, Antu Bakovića, Vicu Vukojevića, Šemsu Tankovića, Milana Ivkošića, Branku Šeparović i druge, ali je prava ‘protusemitska zvijezda’ toga dijela riječka spisateljica Vedrana Rudan, koja se Goldsteinu silno zamjerila grubim izjavama o izraelskim bombardiranjima Gaze”.

Što je protusemitizam i tko su protusemiti?

Zbog svega navedenog Kasapović u posobnom poglavlju recenzije postavlja pitanje: Što je protusemitizam i tko su protusemiti?

”Glavni metodološki i teorijski problem ove knjige proistekao je odatle što autor nije jasno analitički razlučio i značenjski odredio protusemitizam kao državnu politiku, politički i društveni pokret te političku ideologiju.

Sve do 1918. Goldstein ne razmatra protusemitizam kao političku ideologiju i politički ili društveni pokret u hrvatskim zemljama, nego ga prikazuje kao skup umnogome neselektivno i nasumce izabranih izjava i izgreda, u rasponu od ozbiljnijih napada na Židove do rubnih i bizarnih incidenata anonimnih pojedinaca”, smatra Kasapović.

”O nekoj vrsti masovnijega protusemitskog pokreta i nasilja, ‘najžešćega prije 1941.’, može se govoriti u jesen 1918., u sklopu svršetka Prvoga svjetskog rata, raspada Austrougarske i stvaranja Kraljevine SHS, opće gospodarske, socijalne i političke krize. Očitovao se u napadima na Židove i uništavanju židovske imovine ‘po čitavoj sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, na širokom potezu od Iloka do Slunja’.

Ni tada nasilje nije bilo usmjereno samo protiv Židova, nego i protiv pripadnika drugih manjina, poglavito Mađara i Nijemaca. Ni tada nije bilo smrtnih žrtava koje nasilju uvijek daju tragičniju dimenziju.

Zapravo, ‘sve do uspostave NDH nije bilo čak ni pojedinačnih ispada fizičkog nasilja prema Židovima, ni u Hrvatskoj, ni na jugoslavenskom prostoru u cjelini’. Tijekom dugog razdoblja povijesti, od srednjovjekovlja do 1941., u Hrvatskoj nije, dakle, bilo masovnoga nasilnog protusemitskog pokreta”, isčitava Kasapović.

Nadalje, ”Goldstein ne analizira sustavno ni hrvatske političke ideologije ili, točnije, protusemitske sastavnice tih ideologija, nego komentira sporadične protusemitske izjave ispade njihovih predstavnika i zagovornika. Analiza protusemitizma u pravaštvu, katoličkom socijalizmu, agrarnom nacionalizmu, liberalizmu, socijaldemokraciji i drugima političkim ideologijama nadomještena je crtanjem ‘protusemitskih profila’ Stjepana Radića,  Ante Starčevića, Josipa Jurja Strossmayera,  Frana Supila, Augusta Šenoe, Ante Kovačića, Antuna Gustava Matoša, Ksavera Šandora Gjalskoga, Milana Marjanovića i drugih istaknutih figura hrvatske političke i kulturne povijesti. Nije ostao pošteđen ni Miroslav Krleža”.

Zato Kasapović u recenziji navodi: ”Kada se pristupi slikanju političkih profila pojedinaca onako kako je učinio Goldstein, gotovo se sve važne ličnosti hrvatske politike i kulture pokazuju kao protusemiti, jer su gotovo svi nekad i negdje kazali nešto nepoćudno o Židovima.

S ponešto karikiranja moglo bi se kazati da u toj galeriji likova nedostaju samo Zrinski i Frankopani, pogotovo što se na jednom mjestu sugerira i da je ugarsko-hrvatski kralj Andrija II., koji je vladao u 13. stoljeću, bio protusemit.

Što je najgore, svi se oni interpretacijski pojavljuju kao preteče holokausta. Za mnoge se velike europske mislioce i umjetnike – od sv. Augustina do Luthera, od Kanta do Voltairea, od Balzaca do T. S. Eliota – vezuje neki oblik protusemitizma, ali teško je tvrditi da su oni pripremili holokaust.

Premda se to danas doima blasfemičnim, protusemitski ispadi pojedinaca bili su uobičajeni u predholokaustovskoj povijesti kada je postojao širok konsenzus o ‘toleranciji netolerancije’ prema pripadnicima raznih rasnih, vjerskih i etničkih zajednica, a ne samo prema Židovima. Protusemitizmu se nije pridavala zlokobna važnost koju je stekao s usponom nacizma i holokaustom”.

Holokaust u NDH prikazan je, ”kao zakonomjeran izdanak procesa kumulacije višestoljetnoga verbalnoga nasilja, a ne primarno kontingentan događaj koji su omogućili svjetski i građanski rat 1941.-1945., slom stare i nasilna tranzicija u novu državu, vazalni status te države, totalitarni politički poredak, radikalizacija ustaške ideologije i politike i dr. Da bi ‘eternalistički’ ili, konvencionalnije rečeno, historijskodeterministički pristup bio uvjerljiv, Goldstein bi morao dokazati da se holokaust dogodio u svim europskim državama s protusemitskom tradicijom. Nije bilo tako, premda su neke države imale vrlo snažnu tradiciju protusemitizma. Ako bi višestoljetna kumulacija protusemitskoga nasilja zakonomjerno vodila genocidu, onda bi on bio neizbježan ponajprije u Rusiji, odnosno Sovjetskom Savezu. No ondje se nije zbio. Protusemitizam je do rata u Hrvatskoj bio razmjerno slab, slabiji nego u većini zemalja istočne i srednje Europe, kako zbog malobrojnosti Židova tako zbog kompleksnih odnosa u dvjema monarhijama, austrougarskoj i jugoslavenskoj, u kojima su Hrvati imali moćnije i važnije protivnike – Nijemce, Mađare, Talijane, Srbe – od Židova. Unatoč tome, holokaust se dogodio”.

”Nedefiniran i protuslovan pristup istraživanju izraz je oskudne recepcije najrelevantnije znanstvene literature o protusemitizmu”, navodi Kasapović.

”Kako je autor odustao od zasnivanja svoga shvaćanja protusemitizma i njegove povijesti na recepciji najrelevantnije znanstvene literature, okrenuo se rječnicima, leksikonima, enciklopedijama i političkim dokumentima: ‘Krausovu pregnantnu i sarkastičnu odgovoru’ na pitanje što je protusemitizam, Websterovu rječniku, Hrvatskome jezičnom portalu te ‘radnoj definiciji’ Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust. Iz ove knjige, ali i iz prijašnjih Goldsteinovih znanstvenih i stručnih radova, novinskih tekstova i javnih istupa očito je da je prihvatio upravo navedenu ‘radnu definiciju’ protusemitizma. Kao i u toj ‘radnoj definiciji’, Goldsteinovo shvaćanje protusemitizma vrlo je inkluzivno i u biti izjednačuje protusemitizam, protucionizam i protuizraelizam, premda to nisu povijesno, supstancijalno i značenjski jednaki pojmovi”, objašnjava politologinja.

Kasapović se osvrnula i na sam jezik kojim je knjiga napisana, istaknuvši:
”Kada, opravdano, piše o primitivnosti hrvatskih protusemita, Goldstein to ilustrira i njihovom nepismenošću. No ni on nije pokazao najzavidniju pismenost. Najiritantnije je stalno pisanje prvih riječi u navodima, u onome što smo u osnovnoj školi nazivali izravnim ili upravnim govorom, malim umjesto velikim početnim slovom. Autor ne poznaje ili ne poštuje ni pravopisna pravila o sastavljenome i nesastavljenom pisanju imenica pa sustavno piše ‘ne-Židovi’, vjerojatno prema engleskome non-Jews, umjesto nežidovi (nehrvati, neslovenci itd.). Upotrebljava i nakazne jezične izraze kao što su ‘monstr-procesi’ i ‘monstre-procesi’, ‘upward mobility proces’, netočno piše pridjeve poput ‘litvanski svećenik’ itd.”.

U svom zaključku recenzije Kasapović navodi:

”Svoju knjigu Goldstein završava ovako: ‘U ovoj su knjizi predočene stotine podataka koje pokazuju kako je antisemitizam u proteklih gotovo stoljeće i pol bio i jest trajna bolest hrvatskog društva. Doduše, on je uvijek bio (osim u vrijeme NDH) periferna pojava, koja u bitnim elementima ne određuje politički i društveni život’.

Siguran sam da će biti ljutitih reakcija javnosti na ovu knjigu, jer njezina tema nije ni uobičajena, a još manje popularna. Bit će ljudi koji će drugačije razmišljati i koji će je znati cijeniti, ali ni njima neće biti ugodno čitati čitavi tekst. Uvid u povijest hrvatskog antisemitizma razotkriva slojeve političke kulture, psihologije i mnogočega drugoga. To je uvid u hrvatsko društvo nekad i danas.

Znanstvenici ne dijele knjige na one koje je ugodno i neugodno čitati. Dijele ih na one koje su znanstveno relevantne zato što su teorijski i metodološki dobro utemeljene, zato što otkrivaju nove fenomene i nude nove pristupe njihovu proučavanju i razumijevanju, zato što donose nove spoznaje i uvide u istraživane fenomene, zato što su napisane razumljivim i zanimljivim jezikom i dobrim i stilom, s jedne, i na one koje nisu znanstveno relevantne zato što nemaju ništa ili imaju malo od toga, s druge strane.

Ukratko, neugodno je čitati samo loše knjige. Knjiga ‘Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas’ nije valjano teorijski i metodološki utemeljena, ne otkriva nov fenomen i ne nudi nov pristup njegovu razumijevanju, ne donosi nove spoznaje i uvide u njega, nije jezično i stilski zavidno napisana.

Temeljni su pojmovi nedefinirani i rastezljivi, a metodologija je svedena na selektivno, nestrukturirano i nesustavno nizanje i političko komentiranje, ponajviše, citata iz tiska na prostorima širima od povijesne i suvremene Hrvatske.

Ipak, doista sam u pojedinim trenucima osjetila nelagodu čitajući ovu knjigu. Osjetila sam je onda kada autor u knjigu uvodi članove vlastite obitelji, ponajprije oca Slavka Goldsteina, i kada se sâm pojavljuje u njoj.

Slavko Goldstein pojavljuje se u knjizi na više od dvadeset stranica u različitim ulogama: kao dijete židovske karlovačke obitelji kojoj se jedna hrvatska seljanka susteže poslati sina za kalfu, jer je čula da Židovi kolju kršćansku djecu i piju im krv ; kao ‘novinar i filmski radnik’ kojemu je policija 1967. počela prisluškivati telefon zato što je ‘Jevrejin koji ima širok krug znalaca kako u zemlji tako i u inozemstvu”; kao predsjednik Židovske općine koji novinaru Vjesnika Hidajetu Biščeviću odgovara na protuizraelski tekst; kao osoba koja javnosti objašnjava što su Protokoli sionskih mudraca nakon što su dijelovi toga pamfleta objavljeni u ljubljanskoj Tribuni; kao netko tko je prvi u Vjesniku objavio ‘dio ovdje predstavljene argumentacije protiv Tuđmanovih navoda u Bespućima’ i polemizirao s njime; kao ličnost koju Tuđman nije htio imenovati počasnim kanadskim konzulom u Zagrebu zato što nije ‘naš čovjek’ i zbog kojega je sumnjičavo gledao na osnutak HSLS-a koji je privukao ‘sve židovstvo grada Zagreba, dosta Srba i Hrvata kojima je teško ići s HDZ-om zbog progona’, premda je u punoj dvorani Radničkog doma ‘mogao vidjeti samo tri Židova: Daniela Ivina, Slavka Goldsteina i mene – Ivu Goldsteina’; kao štićena osoba, jer nekoliko tjedana u jesen 1991. ‘u prizemlju zgrade u kojoj je Slavko Goldstein živio (stanovao je na drugom katu, od tri) 24 sata stražario je policajac’; kao objekt napadâ ustaškog emigranta Ive Omrčena koji je izjavio da ‘Amerika financira Goldsteina’, Mladena Schwarza, utjelovljenja ‘židovske samomržnje’, koji je kazao da je francuski filozof Alain Finkielkraut ‘uspješno apsolvirao srbo-udbašku školu, a usput je očito prošao i ubrzani ljetni ‘cursus completus’ ‘hrvatožderja u liceju majstora Slavka Goldsteina’ te ‘izvjesnoga’ Šime Markovića koji je u pismu čitatelja u niskonakladnome Hrvatskom obzoru napisao, evocirajući uspomene na vukovarsku tragediju 1991. i opisujući proslavu oslobođenja u okupiranom gradu 1996., upitao: ‘Gdje su sad glasovi i povici tih Wiesenthala i Goldsteina?’; kao predmet optužbe jednoga opskurnog izdavača da mu je stalo primarno ‘do prljanja hrvatske države’ zato što je kritizirao objavljivanje Protokola sionskih mudraca, Tuđmanovih Bespuća, zamisli o prenamjeni Jasenovca itd.; naposljetku, poslije smrti bio je na internetu izložen ‘erupciji mržnje’, pa je mrežni anonimus upitao: ‘Kako je Slavko Goldstein postao povjesničar u Jugoslaviji, a navodno nema nikakve kvalifikacije za to?’. Suzdržat ću se od citiranja dijelova u kojima Ivo Goldstein piše o samome sebi. Neka čitatelji procijene težinu tih primjera i opravdanost njihova uvrštavanja u knjigu o protusemitizmu u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas.

Mislim da je osobnim i obiteljskim reminiscencijama mjesto u obiteljskim biografijama i autobiografijama. No zacijelo ima i onih koji misle drukčije.

Među njima su očito i trojica recenzenata ove knjige: Aleksandar Jakir, Hrvoje Klasić i Kotel Dadon”, zaključila je dr. Kasapović urecenziji  knjige dr. Ive Goldsteina “Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjeg vijeka do danas”.

M.M. /Foto: press