Suvremene rasprave o „globalnom antifašizmu“ i „antifašističkom internacionalizmu“ metodološki se temelje na izmještanju fašizma i antifašizma iz vremenskih i prostornih okvira u kojima su nastali i njihovu pretvaranju u nadpovijesne kategorije kojima se objašnjavaju zbivanja i procesi prije i poslije njihova realnoga postojanja.
Antifašizam se ne shvaća samo kao odgovor na historijski fašizam iz međuratnoga doba; bio je i to, ali je s vremenom stekao „relativno samostalnu dinamiku“ (Stubbs 2024: 174) pa sada nesmetano putuje kroz prostor i vrijeme zahvaljujući „postdisciplinarnom“ pristupu nastalu na razvalinama granica tradicionalnih znanstvenih disciplina, napose historiografije (Stubbs 2021: 134).
Lenjinisti i staljinisti definirali su fašizam kao prirodan izdanak kapitalizma, odnosno imperijalizma kao posljednjega stadija u razvoju kapitalizma. Dokle god postoji kapitalizam, postoji i fašizam, a time i potreba za antifašizmom kao teorijskim, ideološkim i političkim odgovorom na njega.
Fašizam „nije tek prošlost, on je permanentna prijetnja, koja uvijek pokušava doći do svog punog izraza. Njegova supstancija ne stari ali s vremena na vrijeme, ovisno o specifičnim ekonomskim i socijalnim krizama, fašizam traži nove oblike artikulacije“ (Čakardić 2023: 57). Vječno mladi fašizam našao je „nove oblike artikulacije“ u suvremenima liberalnim državama.
Neokomunistička ljevica reafirmira ortodoksno lenjinističko i staljinističko shvaćanje fašizma nastalo u krilu Komunističke internacionale (Kominterne) i njezinih najviših dužnosnika poput generalnoga sekretara, Staljinu odanoga Georgija Dimitrova, te članice Izvršnoga komiteta Klare Zetkin (Močnik 2023; Čakardić 2023; Duraković i Matošević 2023; Kirn 2017). „Teorija“ antifašizma definirana je u izvješću i rezoluciji Trećega proširenog plenuma Izvršnoga odbora Kominterne iz lipnja 1923. Temeljno polazište u pristupu fašizmu „najbolje je sažeto u proglasu Komunističke internacionale koja ga određuje kao ‘direktnu terorističku diktaturu najreakcionarnijih, najšovinističkijih i najimperijalističkijih elemenata financijskoga kapitala’“, koji je 1933. napisao Dimitrov (Čakardić 2023: 60). Apsurdni su pokušaji da se govori, referati i napisi Dimitrova i Zetkin prikažu kao teorija. Ideološki i politički pamfletizam nije teorija.
S najgorim „elementima“ komunisti su koju godinu kasnije sklopili „Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika“ što su ga u Moskvi 23. kolovoza 1939. potpisali nacistički i komunistički ministri vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop i Vjačeslav Molotov.
Čemu podsjećanje na to? Zar se zaboravlja da je pakt Hitlera i Staljina bio samo taktička varka kojom je prva komunistička država htjela zavarati svoga lakovjernog i priglupog partnera, Treći Reich, da bi dobila vremena da se pripremi za sukob s njime, kako su nas učili u školama u jugoslavenskome komunističkom režimu?
I zar se nismo na promptnoj njemačko-sovjetskoj podjeli Poljske i sovjetskoj okupaciji Finske 1939. uvjerili u to kako je „nacifašizam“ neraskidivo povezan s kolonijalizmom, a komunizam s protukolonijalizmom?
Antifašizam je, ukratko, svaki angažman protiv kapitalizma kao temelja liberalne građanske države. Pritom je nebitno je li riječ o suvremenima liberalnim ili iliberalnim državama jer su razlike među njima kvantitativne, a ne kvalitativne: „Ako se liberalizam i iliberalizam nalaze na društveno-povijesnom kontinuumu, a njihova fašistoidna obilježja stvar su kvantitete, a ne kvalitativne promjene, budući da je princip isti – onda je srž stvari promijeniti princip, a princip je kapitalizam…“ (Močnik 2023: 18).
Antifašizam je u biti antikapitalizam – nema borbe protiv fašizma koja istodobno nije borba protiv kapitalizma. U suvremenima liberalnim državama uočljive su fašističke i fašistoidne „kapilarne društvene tendencije čije se izvedenice mogu zamijetiti u svakodnevnici, od grafita na pročeljima, govora u medijima, otvorene diskriminacije različitosti koja se ogleda u imigrantskim regulativama do striktnih rodnih politika poput svođenja ženskih tijela isključivo na njihovu reproduktivnu funkciju“ (Duraković i Matošević 2023: VI).
Ako država ne želi biti fašistička ili fašistoidna, mora brisati nepoćudne grafite s pročelja, cenzurirati medije, dopustiti neograničenu imigraciju i učiniti dostupnim pobačaj. U „antifašističkoj državi“ nema mjesta konzervativnim, ali ni liberalnim i socijaldemokratskim akterima koji se protive nekome od tih i srodnih elemenata javnih politika.
Kada bi Kominterna imala pravo, dvije najrazvijenije kapitalističke države u međuraću, Velika Britanija i SAD, bile bi ogledne fašističke tvorevine, pogotovo to vrijedi za Britaniju koja je bila i najveća imperijalna sila na svijetu. No uprave su one oslobodile svijet i pola Europe od fašizma. U bivšima fašističkim državama koje su porazile i okupirale, u Zapadnoj Njemačkoj, Japanu i Italiji, sudski su kaznile ratne zločince, provele kakvu-takvu denacifikaciju, nametnule demokratske ustave i pokrenule uspješna gospodarstva.
Za dva desetljeća one su se ubrajale u gospodarski najrazvijenije i politički najdemokratskije države svijeta. U istočnoj Europi koja je oslobođena u ime kominternovskoga ili boljševičkoga antifašizma uslijedile su masovne nasilne odmazde, zatirana su temeljna ljudska prava i slobode, fašističke ili fašistoidne diktature zamijenjene su komunističkima, a zemlje su desetljećima tavorile u siromaštvu.
Nakon što je izgrađen „novi konsenzus“ o pristupu fašizmu (Griffin 2012) i otkrivena „nova paradigma“ u proučavanju antifašizma (García 2016), može se razvijati historiografija „globalnoga antifašizma“ i „antifašističkoga internacionalizma“ koja nadilazi njegov generički talijanski oblik – ili talijansko-njemački oblik koji izražava kovanica „nacifašizam“ – i obuhvaća cijeli svijet prije i poslije Mussolinija i Hitlera (Braskén, Featherstone i Copsey 2020).
Nova historiografija treba istraživati svjetsku borbu protiv organski povezana rasizma, imperijalizma, kolonijalizma i fašizma. Veza među njima konstruira se u trokutu što ga čine konferencija afričkih i azijskih država u Bandungu (1955), prvi skup nesvrstanih u Beogradu (1961) i konferencija afričkih, azijskih i južnoameričkih država u Havani (1966) (Mišković, Fischer-Tiné i Boškovska 2014; Khudori 2022; Parrot i Atwood 2022; Duraković i Matošević 2023; Stubbs 2021, 2024). Manje varijacije u trokutu ne narušavaju temeljnu os uz koju se formirala protuimperijalistička, protukolonijalna, proturasistička i antifašistička internacionala.
Jezgru fronte činio je pokret nesvrstanih kao genuini protukolonijalni, protuimperijalistički, proturasistički, a time i antifašistički akter međunarodne politike – u Bandungu je bio predutemeljiteljski, a u Beogradu utemeljiteljski skup pokreta nesvrstanih. U bivšoj Jugoslaviji, politika nesvrstanosti označila je treći „partizanski prijelom“ – prva su dva bili narodnooslobodilačka borba i samoupravljanje – i bila je nastavak revolucionarne, partizanske, antifašističke borbe drugim sredstvima (Kirn 2017). Zapljuskuje nas val tekstova koji nastoje afirmirati pokret nesvrstanih kao antifašističkoga aktera povijesti, a „globalni Jug“, nasljednika nesvrstanoga Trećeg svijeta, kao izvorište novih emancipacijskih potencijala.
Odbaci li se kominternovska ortodoksija, razgrne ideološka konstruktivistička magluština i dopusti povijesnim činjenicama da prodru na svjetlo dana, pokazat će se ponešto drukčija slika. Pokret nesvrstanih nije bio antifašistički ne samo zato što je nastao godinama nakon poraza fašističkih država u Drugome svjetskom ratu pa se nije ni profilirao u sukobu s njima, nego i zato što su mnogi čelnici nesvrstanih zemalja bili fašisti i nacisti, odnosno gajili su i iskazivali sklonosti tim ideologijama i režimima uoči, tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata.
Fašisti i nacisti među vođama nesvrstanih
Palestinski pokret, poglavito Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) kao pridružena nedržavna članica pokreta nesvrstanih, slovio je kao pokazni primjer otpora imperijalizmu i kolonijalizmu. No svi čelnici toga pokreta bili su esencijalistički protusemiti, a ne samo protucionisti, koji nisu skrivali ni svoje pronacističke stavove.
Utemeljitelj pokreta palestinskih Arapa, njegov duhovni i svjetovni vođa u međuraću, veliki jeruzalemski muftija Muhamed Emin el Huseini, u ratu se prometnuo u najistaknutijega nacističkog kolaboracionista iz arapskoga i islamskoga svijeta. Uspostavivši političke i financijske veze s predstavnicima Italije i Njemačke na Bliskom istoku ranih tridesetih godina, u ratu se preselio u Berlin odakle je širio protužidovsku i nacističku propagandu usmjerenu protiv Britanije, SAD i Sovjetskoga Saveza (v. Höpp 2004).
Dobro se umrežio u nacistički establishment u Berlinu, a 28. studenoga 1941. toga „vođu arapskoga svijeta“ i „muslimanskoga papu“ primio je Hitler. Huseini je kazao Hitleru kako su arapske zemlje uvjerene da će Njemačka pobijediti u ratu zato što ima „veliku vojsku, hrabre vojnike i genijalne vojne vođe“, ali i zato što „Svemogući nikad ne bi podario pobjedu nepravednoj stvari“. Njemačka je prirodna saveznica Arapa zato što nikad nije kolonizirala neku arapsku zemlju, a Arapi su prirodni prijatelji Njemačke jer imaju zajedničke neprijatelje: Engleze, Židove i komuniste.
Hitler je odlučio otkriti svoje ratne planove muftiji pod uvjetom da ih privremeno skrije u dubinu srca svoga („in seinem tiefsten Herzen verschließen“). Njemačka vodi „beskompromisan rat protiv Židova“ koji uključuje uništenje „židovskoga nacionalnog doma“ u Palestini, te borbu na život i smrt s Engleskom i Rusijom kao „dvjema utvrdama židovske moći“.
Nakon što uništi „židovsko-komunističko carstvo u Europi“, njemačka će vojska kroz južni kavkaski prolaz izbiti na Bliski istok, osloboditi arapski svijet i učiniti njegova gosta „najpozvanijim govornikom arapskoga svijeta“ (u: Michman 2017: 65-98). Huseini je bio umiren i zadovoljan Führerovim riječima. Na snazi je bila „doktrina“ o nacionalsocijalizmu kao protukolonijalizmu i nacističkoj Njemačkoj kao protukolonijalnoj sili (Mallmann i Cüppers 2006).
Huseini se i praktično angažirao u ostvarivanju ciljeva Trećega Reicha. Doputovao je 1943. u NDH kako bi s predstavnicima muslimanske vjerske i svjetovne elite u Sarajevu, a prema nalogu Heinricha Himmlera, ideološki i organizacijski pripremio osnutak 13. Waffen-SS divizije Handžar. S obzirom na nacistički karakter i zločinačku ulogu te divizije u ratu, poslijeratna jugoslavenska vlast proglasila je Huseinija ratnim zločincem.
U jednoj od najzamračenijih epizoda poslijeratne povijesti, Jugoslavija je odustala od zahtjeva za izručenjem i suđenjem muftiji. Njegova uloga u ratu pogubno je utjecala na rješenje palestinskoga pitanja. Sve tri glavne antifašističke sile – SAD, SSSR i Britanija – bile su alergične na pomisao o nastanku „muftijine države“ – palestinske države kojoj bi na čelu bio Huseini. Inače, Huseini je sudjelovao i na famoznoj konferenciji u Bandungu na kojoj su ključne uloge imali japanski kolaboracionist, indonezijski predsjednik Sukarno, i simpatizer njemačkih nacista, egipatski predsjednik Naser.
Prvi predsjednik PLO-a Ahmed Šukairi neprikriveno je podržavao nacističku Njemačku i muftijin angažman na njezinoj ratnoj strani. U memoarima je zapisao: „Vijesti o njemačkim pobjedama u Europi ispunile su naša srca velikom nadom… Slavili smo Novu godinu 1942. s velikim pobjedama Osovine u Europi i sjevernoj Africi. Samo smo razgovarali o Rommelu i čekali da sa svojom pobjedničkom vojskom uđe u Egipat i Palestinu“ (u: Litvak i Webman 2009: 292-293).
Jaser Arafat bio je muftijin obožavatelj – bio je i u srodstvu s njime po majčinoj jeruzalemskoj lozi – pa ga je veličao kao „našega heroja“ (Taguieff 2016: 483). Dopustio je da PLO uspostavi i održava veze sa starim nacistima, uključujući „koljača iz Lyona“ Klausa Barbieja, i s njemačkim nacistima i neonacistima koji su vojno obučavali Palestince u izbjegličkim logorima u Libanonu. Primjerice, Wilhelm Börner, čuvar koncentracijskoga logora u Mauthausenu, bio je vojni instruktor Pučke fronte za oslobođenje Palestine.
Dvadesetak aktivista u različitim ograncima PLO-a izabralo je noms de guerre Abu Hitler ili neku inačicu koja je sadržavala prezime Hitler (Litvak i Webman 2009: 283). I nakon potpisivanja mirovnoga sporazuma u Oslu 1993. PLO nije koristio naziv Izrael nego „cionistički entitet“ koji je uzurpirao arapsku Palestinu što se prostire od rijeke Jordan na istoku do Sredozemnoga mora na zapadu. Te zemljopisne granice palestinske države zapisane su i u čl. 2. Povelje Hamasa, a postale su i bojni poklič (From the river to the sea, Palestine will be free) propalestinskih prosvjednika na Zapadu tijekom rata u Gazi (2023-2025) koji su, svjesno ili nesvjesno, tako izražavali genocidnu intenciju prema izraelskim Židovima.
I Arafatov nasljednik Mahmud Abas poštovao je Huseinijevu „pionirsku“ i „junačku“ ulogu u palestinskom pokretu. Osobito se isticao poricanjem Holokausta. Prihvatio je tvrdnje vodećih zapadnih poricatelja, napose Roberta Faurissona, da nacisti nisu koristili plinske komore za ubijanje Židova proglasivši to „glavnom legendom“ o Holokaustu u kojemu je ubijeno manje od milijun Židova, a „cionistički pokret bio je partner u tome pokolju“ (u: Karsh 2006: 8). Zastupao je teze da su nacisti smatrali cioniste „prirodnim saveznicima“, da su poslije „Kristalne noći“ 1938. Židove slali u logore kako bi ih zaštitili i sl. Pridonio je pletenju nerazmrsivoga naracijskog čvora: Holokausta nije bilo, ali su Palestinci bili najveće žrtve – Holokausta.
Jedan od utemeljitelja pokreta nesvrstanih, egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser, bio je član predratne pronacističke organizacije „Mladi Egipat“. Nije se odrekao simpatija prema nacizmu ni poslije rata. U intervjuu Deutsche Nationalzeitungu od 1. svibnja 1964. kazao je da su u ratu simpatije Egipćana bile na strani Nijemaca i da „laž o šest milijuna ubijenih Židova nitko nije shvatio ozbiljno“ (u: Küntzel 2002: 71).
Bio je strastven čitatelj Protokola sionskih mudraca, najpoznatijega protužidovskoga pamfleta u povijesti, i preporučivao ga je svima kao „korisna vodiča u židovski um“ (u: Karsh 2006: 5). Tijekom suđenja Eichmannu u Jeruzalemu 1961. tisak Naserova Egipta lansirao je krilaticu „Eichmann je cionist“.
Naserov nasljednik Anvar el Sadat „nije skrivao da je bio za Hitlera“ (Zimmer-Winkel 2000: 59). Pridružio se 1941. vojnoj organizaciji islamističkoga i pronacističkoga „Muslimanskoga bratstva“, a 1942. Britanci su se dokopali njegove poruke generalu Wehrmachta Erwinu Rommelu o tome kako jedva čeka da se iz Libije probije u Egipat, pa su ga zatočili kao nacističkoga špijuna (Patterson 2022: 65). Za Sadata se vezuje nevjerojatna afera. Kada je jedan egipatski list upitao Egipćane što bi poručili Hitleru da je preživio rat, Sadat, tada predsjednik egipatskoga parlamenta, napisao je:
„Dragi moj Hitleru“! Čestitam Vam iz dubine svoga srca što ste, premda se činilo da ste poraženi, ustvari pobjednik. Uspjeli ste posijati neslogu između starca Churchilla i njegova ‘sotonskog saveznika’ Sovjetskoga Saveza“. Priznao je da je Hitler načinio neke greške te dodao: „Oprošteno Vam je zbog Vaše vjere u Vašu zemlju i narod. To što ste u Njemačkoj postali besmrtni, dostatan je razlog da budete ponosni, a mi se ne trebamo čuditi ako u Njemačkoj opet vidimo Vas ili nekoga novog Hitlera na Vašem mjestu“ (u: Litvak i Webman 2009: 279-280).
Utemeljenju „doktrine“ o Trećem Reichu kao protukolonijalnoj sili pridonijeli su i Iračani. Pronacistički puč u Iraku u travnju 1941. prikazivan je kao borba za konačno oslobođenje od britanske kolonijalne vlasti. Vođu puča Rašida Alija el Gailanija nacistička vlast slavila je kao „iračkoga Bismarcka“ koji na čelu „iračkoga Wehrmachta“ predvodi borbu protiv engleskoga kolonijalizma (Goldenbaum 2016: 468-469). Nakon što su Britanci ugušili pobunu, Gailani se skrasio u Berlinu gdje je uživao izdašnu financijsku i političku potporu nacista kao glas Arapa u borbi za oslobođenjem od kolonijalizma i imperijalizma. Poslijeratni irački diktator Sadam Husein bio je „jedan od najusrdnijih i najučinkovitijih praktičara nacističkoga panarabizma inspirirana El Huseinijem“ (Morse 2010: 68-69).
Dugogodišnji diktatori nesvrstane Sirije, Hafez i njegov sin Bašar el Asad, bili su esencijalisički protusemiti. Hafez je cionizam nazvao „rasističkim nacističkim pokretom“, a Bašar je ustvrdio da je „cionizam nadmašio nacistički rasizam“. Hafez je govorio da cionisti „ne žele samo Palestinu ili dio neke zemlje… Oni žele… nametati svoju hegemoniju sve dok ne pokore cijeli svijet“ (u: Karsh 2006: 7). U tim se riječima čuju odjeci Protokola sionskih mudraca i prepoznaje standarni topos nacističke propagande.
Libijski vođa Moamar el Gadafi ubrajao se u vodeće protusemite i poricatelje Holokausta. Nesvrstane države koje su priznale Izrael nazvao je „prljavim špijunima imperijalizma, cionizma i rasizma“. U posljednjoj fazi života evoluirao je od „socijalističkoga brata“ do samoproglašenoga „kralja afričkih kraljeva“ te se u nerefleksivnoj rasističkoj maniri fizički samostilizirao kao crnac. Ironijom sudbine, u libijskoj pobuni 2011. proglašen je „kriptožidovom“ i karikiran je kao crnac s Davidovom zvijezdom, ali i sa svastikom na čelu (Gruber 2018: 201).
Kubanski diktator Fidel Castro gradio je svoj protusemizam na spoju doživljaja Židova iz Marxova spisa O židovskom pitanju i arapske naracije o „cionističkom entitetu“ (Horowitz 2007). Hugo Chávez pretvorio je protusemitizam u službenu politiku Venezuele. U kratku pregledu nemoguće je navesti protusemitske i pronacističke profile čelnika drugih nesvrstanih zemalja (Alžira, Bolivije, Irana, Jemena, Libanona, Malezije, Nikaragve, Pakistana itd.).
Nisu posrijedi bili samo pojedini državni poglavari i vođe nesvrstanih zemalja, nego i politički režimi što su ih uspostavili, a koji su poslije 1945. zamašno nacificirani. U „fašističkoj internacionali“ što se protezala od Argentine do Egipta (Finkenberger 2011) utočište su našle tisuće nacističkih dužnosnika koji su sudjelovali u ratnim zločinima.
Premda je Latinska Amerika slovila kao njihovo glavno utočište, znatno ih se više skrasilo na Bliskom istoku. Visoki nacistički dužnosnici većinom su prešli na islam, promijenili imena i zauzeli važne položaje u političkim režimima arapskih zemalja: od osobnih savjetnika predsjednikâ država preko dužnosnika i instruktora u vojnim, sigurnosnim i obavještajnim službama do zatvorskih upravitelja.
Postavlja se jednostavno pitanje: kakvi su to antifašisti koji su poricali Holokaust kao najstrašniji zločin nacističkoga režima? I odgovor je jednostavan – nikakvi. Kakvi su to proturasisti koji su njegovali protusemitizam kao oblik rasizma i samu srž nacističke ideologije i politike? Vrlo selektivni…
Jugoslavenskoj komunističkoj i nesvrstanoj vlasti nisu smetale te činjenice. Tito se, primjerice, od 1955. do 1977. osobno susreo s Naserom i Sadatom tridesetak puta. Nesmiljen u smicanju fašističkih kolaboracionista i simpatizera u zemlji, bio je začuđujuće tolerantan prema njima u nesvrstanim zemljama. Jasno je zašto se u Jugoslaviji šutjelo o tome, ali zašto je šutnja prenesena u suvremenu Hrvatsku? Zašto u radovima hrvatskih povjesničara o protusemitizmu i pokretu nesvrstanih nema rasprava o tome? Ni odgovori na ta pitanja nisu previše teški, zar ne?
Dr. Mirjana Kasapović/ Heretica.com
