Dr. Mirjana Kasapović o ratu Hamasa i Izraela i povijesnom revizionizmu

Dr. Mirjana Kasapović, umirovljena profesorica Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, u časopisu “Anali” Hrvatskog politološkog društva, objavila je   studiju “Kako su Arapi propuštali prigode da stvore palestinsku državu”,  s podnaslovom “Izraelsko-palestinski sukob i povijesni revizionizam”.

Uvodno piše o “iznenadnoj hrvatskoj ljubav prema Palestincima” i raspadu “antifašistička alijansa jer su židovske organizacije istupile iz nje zbog stavova njezinih vodećih osoba prema aktualnom ratu”.  Dr. Kasapović piše:

Najnoviji rat na Bliskom istoku objelodanio je mnoštvo ideoloških, političkih i svjetonazorskih stavova i emocija koji su godinama bili prikriveni. Akteri javnoga života odjednom su počeli iskazivati empatije prema palestinskom narodu. Mediji koji su godinama opravdavali svaki čin izraelske politike i bešćutno otpisivali Palestince kao „propali narod“, postali su silno osjetljivi na sudbinu Palestinaca.

Jednostrane proizraelske komentare Ive Goldsteina u Jutarnjem listu zamijenili su politički ispadi Emine Bužinkić, aktivistice civilnoga društva otprije poznate po etnički pristranim političkim akcijama, koja je s „Inicijativom za slobodnu Palestinu“ već organizirala jedan propalestinski, a zapravo užasan protuizraelski i protužidovski skup u Zagrebu.

Sada najavljuje da će organizirati još jedan: „Dosta ljudi iz Palestine nam se javlja i želi nam se pridružiti kao i ljudi iz migrantskih zajednica koji žive u Hrvatskoj“. Tako će Emina i njezino društvo, ljudi iz Palestine i migrantskih zajednica u Hrvatskoj opet odglumiti protuizraelski i protužidovski orijentirane Zagrepčane i Hrvate.

Raspala se antifašistička alijansa jer su židovske organizacije istupile iz nje zbog stavova njezinih vodećih osoba prema aktualnom ratu, a koje je „suptilno“, onako kako samo on to zna, izrazio Zoran Pusić, osoba koja nedostatak promišljenosti, smisla i osjećaja za politiku nadoknađuje krutim ideološkim stavovima.

Židovske organizacije nisu dobro primile ni to što je Srpsko narodno vijeće “posudilo” praksu komemoriranja žrtava Holokausta počevši postavljati „kamene spoticanja“ po Zagrebu za srpske žrtve i prešutno obnavljajući staru srpsku naraciju o „židovsko-srpskom holokaustu“ u NDH.

Holokaust je Židovima jedinstven zločin u povijesti i ustrajavaju na njegovoj singularnosti, a to isključuje izjednačavanje i spajanje s drugim zločinima, uključujući memorijske prakse.

Raskolila se i hrvatska ljevica, akademska i izvanakademska, koja je do jučer nastupala jedinstveno kada je posrijedi bio odnos prema NDH, partizanskom pokretu, komunističkoj Jugoslaviji, ali i Hrvatskoj i Domovinskom ratu. Pokazalo se da su mnogi ljevičari filosemiti samo kada je riječ o Židovima koji su bili žrtve ustaškoga režima, ali da se brzo pretvaraju u loše prikrivene protusemite u drugim slučajevima.

Imali su od koga učiti: jugoslavenski komunisti, koji su u Drugom svjetskom ratu štitili Židove, od „sueske krize“ pedesetih godina vodili su protuizraelsku politiku. Pokret nesvrstanih zemalja, u kojemu je Jugoslavija navodno bila pivotna članica, vodio je sustavnu protuizraelsku i protužidovsku politiku. Bio je sav prožet protusemitizmom što su ga donijele arapske i islamske, a prihvatile i druge članice.

U mnoštvu provala protusemitizma od početka rata ipak se izdvaja propagandno-politička kampanja katarske medijske kuće „Al Jazeera Balkans“, koja danonoćno emitira programe prožete dubokim protužidovskim povijesnim revizionizmom. Iz svakodnevnih revizionističkih lekcija „Al Jazeere“ izdvojit ću dvije naracije: onu o tome da palestinski Arapi nikad nisu dobili prigodu formirati svoju državu i onu da je sve arapsko-židovske ratove u 20. i 21. stoljeću počeo Izrael.

Palestinci odbijaju britanski prijedlog o uspostavi države

Tijekom britanske mandatne uprave (1920.-1948.) palestinski Arapi prvi su put u povijesti dobili mogućnost da osnuju vlastitu državu – osmanskim kalifima i sultanima, koji su vladali Bliskim istokom oko četiri stoljeća, takvo što nije padalo na pamet. Velika arapska pobuna tridesetih godina, usmjerena protiv britanske vlasti i židovskih naseljenika, potaknula je britansku vladu da 1937. usvoji izvješće Kraljevskoga povjerenstva pod vodstvom Williama R. Peela u kojemu se konstatira da su Arapi i Židovi dvije različite “rase” te da zbog nepomirljivih rasnih, kulturnih i političkih razlika ne mogu stvoriti zajedničku državu.

Predložena je podjela Palestine na arapsku i židovsku državu tako što bi oko 80 posto teritorija, Zapadna obala, Pojas Gaze i Negev, pripali arapskoj, a oko 17 posto, u priobalju i Galileji, židovskoj državi. Britanci bi zadržali mandatnu zonu u pojasu od Jeruzalema do Jafe. Računa li se cjelokupan teritorij Palestine, koji uključuje i emirat Transjordan osnovan na tlu povijesne Palestine istočno od rijeke Jordan, Židovi bi dobili samo oko četiri posto teritorija. No Arapi su odbili plan jer nisu prihvaćali nikakvu podjelu Palestine. Židovi su prihvatili plan, premda su bili nezadovoljni veličinom dodijeljene zemlje.

Palestinci odbijaju plan UN-a o osnutku države

Rezolucija UN-a (1947) nastojala je riješiti palestinski problem podjelom Palestine na arapsku i židovsku državu. Arapi su odbacili Rezoluciju smatrajući da UN nema moralno i političko pravo dijeliti arapsku Palestinu i jedan njezin dio dati Židovima kojima su poricali svako povijesno pravo na Svetu zemlju. Židovi su prihvatili plan smatrajući podjelu jedinim mogućim rješenjem, premda su bili nezadovoljni granicama i pretvaranjem Jeruzalema u corpus separatum.

Arapska liga – vojno-politički savez Egipta, Iraka, Libanona, Saudijske Arabije, Sirije i Transjordana – proglasila je Rezoluciju nastavkom “cionističke agresije i terora u Palestini” i napala Državu Izrael dan nakon proglašenja 1948. Arapi su izgubili rat, ali su pojedine članice Lige ostvarile neke svoje ciljeve: Jordan je zauzeo Zapadnu obalu i istočni Jeruzalem, a Egipat je okupirao Pojas Gaze. Što bi danas Palestinci dali da im netko ponudi  državu koju su tada odbacili?

Palestinci se odriču države i pristaju na okupaciju arapskih država

Arapska liga odlučila je u rujnu 1948. uspostaviti u Gazi privremenu vlast palestinskih Arapa koja je proglasila palestinsku državu kao izraz “prirodnoga prava na samoodređenje”. Odluka je bila motivirana nastojanjem članica Lige, poglavito Egipta, da spriječe transjordanskoga kralja Abdulaha I. Hašemitskoga da arapski dio Palestine anektira, stvori “veliki Jordan” i ojača položaj u arapskom svijetu. Osim toga, osnutak svepalestinske vlasti trebao je pokazati svijetu kako Arapi nisu izdali Palestince.

Dok je Palestinsko nacionalno vijeće zasjedalo u Gazi, u Amanu je održan Prvi palestinski kongres koji je glasovao za priključenje arapske Palestine Transjordanu. Na Drugome palestinskom kongresu u Jerihonu 1. prosinca 1948. oko tri tisuće izaslanika glasovalo je za ujedinjenje arapske Palestine s Transjordanom. Palestinska vlast iz Gaze životarila je do 1959. kada je Naser naredio da se zatvori njezin ured u Kairu kao simboličan ostatak “državnosti”. Sljedećih dvadesetak godina (1948-1967) ni Egiptu, koji je okupirao Pojas Gaze, ni Jordanu, koji je okupirao Zapadnu obalu s istočnim Jeruzalemom, nije padalo na pamet da proglase palestinsku državu. Za nju su se počeli aktivno zauzimati tek nakon teškoga poraza Arapa u Šestodnevnom ratu poslije kojega je Izrael okupirao oba entiteta.

Palestinci potkopavaju Palestinsku samoupravu kao potencijalnu državu

U prvoj polovici devedesetih godina izraelsko-palestinski pregovori u Oslu rezultirali su uspostavom Palestinske samouprave. Deklaracijom o načelima, koju su potpisali izraelski premijer Jicak Rabin i vođa PLO-a Jaser Arafat 1993, PLO je priznao Izrael, a Izrael je priznao PLO kao legitimnoga predstavnika palestinskog naroda. Njome je zajamčena petogodišnja Palestinska samouprava na okupiranim područjima, koja bi se počela ostvarivati u Gazi i Jerihonu. Privremenim sporazumima o Zapadnoj obali i Pojasu Gaze (1995) palestinska je vlast proširena na sve palestinske gradove, osim Hebrona, na koji se protegnula 1997.

Prvu vladu sastavio je Fatah koji je pobijedio u parlamentarnim izborima 1996. Problemi su nastali kada je u izborima 2006. pobijedio Hamas. Predsjednik Palestinske samouprave Mahmud Abas uručio je premijerskom kandidatu Hamasa Ismailu Haniji pismo o uvjetima pod kojima bi Fatah formirao koalicijsku vladu s Hamasom: da Hamas prihvati sve rezolucije UN-a o arapsko-izraelskom sukobu, sve rezolucije Arapske lige i sve sporazume Izraela i PLO-a nastale poslije dogovora u Oslu. To je značilo da Hamas mora prihvatiti načelo “dvije države za dva naroda”, priznati Izrael i odustati od oružanoga otpora. Sve je slutilo na zlo.

Ipak, Fatah i Hamas potpisali su u Meki u veljači 2007. sporazum o osnutku vlade nacionalnoga jedinstva. No vlada, formirana u ožujku 2007, nije opstala ni tri mjeseca. Nakon što je Hamas izveo puč i preuzeo svu vlast u Pojasu Gaze, Abas je raspustio Hanijinu vladu i formirao vladu u Ramli. Hanijina vlada povukla se u Gazu, proglasila je Fatahovu vladu ilegalnom te je praktično nastalo dvovlašće. Počeo je “građanski rat” Hamasa i Fataha u kojemu su stradale tisuće Palestinaca.

Hamas je preuzeo vlast u Gazi poslije nasilnih uličnih sukoba 2006. i 2007. s članovima i pristašama Fataha. U lipnju 2007. Hamas je petodnevnom vojnom operacijom preuzeo potpunu vlast u Gazi te prisilio tisuće Fatahovih članova i pristaša, kao i organizacije i institucije Palestinske samouprave pod njegovom kontrolom da pobjegnu iz Gaze.

Zauzeo je sve zgrade u kojima su bile smještene institucije Palestinske samouprave. Upravni je aparat popunio svojim članovima. Stvorio je vlastito sudstvo i imenovao nove suce. Suspendirao je slobodu medija i potpuno deliberalizirao javni život. Ipak, tvrdio je da u Gazi ne želi stvoriti Afganistan po mjeri Al Kaide nego Tursku po mjeri Erdoğanove Stranke pravde i razvoja.

Zauzvrat, Fatah je uništio Hamasove organizacije i institucije na Zapadnoj obali. Teritorijalnu fragmentaciju pratili su socijalna fragmentacija, paraliza političkih institucija koje nisu bile sposobne riješiti sukob te aktivno miješanje stranih aktera u sukob. Režimi u Egiptu, Jordanu i Saudijskoj Arabiji podržavali su Fatah, a režimi u Iranu, Siriji i Kataru Hamas. Kako sve to nazvati do velikim doprinosom Palestinaca propasti vlastite potencijalne države?

Zaključak

Zadugo nećemo znati što je sve bilo u pozadini Hamasova vojnoga napada na Izrael, pokolja i otmice civila 7. listopada 2023. Što je fanatike i militante iz Hamasa nagnalo na taj samouništavajući čin? Nisu, valjda, mislili da će im se u novom ratu s Izraelom – i to na pedesetu obljetnicu Jomkipurskoga rata koji je, također, počeo napadom arapskih država na Izrael – podržati arapske i islamske države?

Koje bi to države danas zaratile s Izraelom? Irak je propao. Sirija je propala. Propao je Jemen. Propala je Libija. Propao je Sudan. Propao je Afganistan. Pred očima cijeloga svijeta propada Libanon.

Jordan je ovisna država koja ne može opstati bez zapadnih političkih renti. Iran ratuje samo preko posrednika. Saudijska Arabija investira milijarde dolara u ostarjele europske i južnoameričke nogometne zvijezde, a ne u palestinsku sirotinju.

Prebogati arapski emirati, poput Katara, ograničuju se na otvaranje Hamasovih ureda na svojem tlu i financiranje Al Jazeere. Turski „sultan“ igra veće igre.

Palestinska dijaspora prosvjeduje u Londonu, Berlinu i Parizu, a ne pada joj na pamet da ratuje u Gazi i na Zapadnoj obali. Ondje bi trebao ratovati netko drugi. Tko?

Dr. Mirjana Kaaspović/Anali