Dr. Olivera Komar, redovna profesorica Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore, odgovorila je Dejanu Joviću na njegov tekst “Crna Gora od raspada Jugoslavije do pada Mila Đukanovića: Je li nešto moglo drugačije…Jesu li Milo i Momir mogli Srbiji sačuvati Kosovo“. Njezin odgovor prenosimo u cijelosti.
Članak “Crna Gora od raspada Jugoslavije do pada Mila Đukanovića: Je li nešto moglo drugačije…Jesu li Milo i Momir mogli Srbiji sačuvati Kosovo“ Dejana Jovića predstavlja pokušaj kontrafaktualne analize koji završava zamišljanjem alternativne povijesti u kojoj se djelomično ostvaruje san srpskog nacionalizma o poklapanju državnih granica Srbije s prostorom na kome žive Srbi, odnosno ujedinjenju tzv. „srpskih zemalja“.
Iz samog naslova članka već je vidljivo da će autor cjelokupnu crnogorsku modernu povijest promatrati iz perspektive njene upotrebljivosti za ostvarenje ovog sna i konačno rješenje srpskog nacionalnog pitanja. Mada naslov fokusira pitanje Kosova, kroz članak provijava žal i za ostalim „srpskim teritorijama“ koje nisu „reintegrirane“ kao što je to bio slučaj s Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom jer je izostala „pomoć i suglasnost SAD-a“.
Iako je članak nastao povodom nesumnjivo značajnog povijesnog događaja za Crnu Goru, događaja koji je faktički označio kraj jedne ere – pada Mila Đukanovića, ova država u njemu zapravo igra sporednu ulogu.
Nakon ne baš sasvim jasno čime motiviranog kontempliranja o izuzetnosti ili ne izuzetnosti Crne Gore kao slučaja, dolazimo do glavnog problema – Jović se pita kakva je to država Crna Gora. Problem koji ometa njegovo razumijevanje opet je postavljen iz ugla srpskog nacionalizma – naime, kakva je to država u kojoj Srbi „nisu ni ‘konstitutivni narod’ ni ‘manjina,’ premda su po postotku u odnosu na cjelokupno stanovništvo veći od nekih priznatih ‘konstitutivnih naroda’ (npr. Hrvata u Bosni i Hercegovini) i veći od svih manjina u postjugoslavenskim zemljama“.
Time Jović nevješto prikriva suštinski cilj ovog propagandnog uratka – prijedlog izmjene političkog uređenja Crne Gore kroz neki oblik etnofederacije po principu „konsenzusa dviju najvećih nacionalnih zajednica“ – po ugledu na Bosnu i Hercegovinu ili Sjevernu Makedoniju. Da bi opravdao svoj prijedlog o pretvaranju građanske Crne Gore u nacionalnu državu Srba, Joviću je, međutim, neophodno da pokaže ugroženost Srba kao etničke zajednice, kao i da suštinski problematizira zasebnost crnogorske nacije.
Kako to baš i nije lako ako se pogledaju podaci s popisa, koje i sam citira, a po kojima procenat onih koji navodno ugrožavaju kroz vrijeme opada, a procenat onih koji su navodno ugroženi raste, Jović izbjegava da bude eksplicitan svjesno ostajući na površini argumenta o jačanju tzv. crnogorskog nacionalizma, što mu omogućava da tu ugroženost objašnjava „nametanjem“ nacionalnog identiteta većine kroz intervenciju u jezik, kroz tzv. antijugoslavenstvo i reviziju prošlosti, te kroz preferiranje „kanonski nepriznate CPC.“
Članak je izuzetno inspirativan za polemiku jer vrvi povijesnim i faktičkim greškama i nedosljednostima, ali ću se fokusirati na tri – pitanje prirode Crne Gore kao države te pravno-političkog statusa pojedinih etničkih zajednica u njoj, pitanje nametanja identiteta od strane relativne crnogorske većine „drugima“ kroz jezik, preferenciju jedne vjerske zajednice u odnosu na drugu, te tzv. antijugoslavenstvo. Na kraju ću se vratiti na prirodu političkog uređenja Crne Gore i pitanje zašto je građanski model optimalan.
Dakle, kakva je Crna Gora država? Građanska. Crna Gora je građanska država u kojoj je osnovni nosilac suverenosti građanin, a ne bilo koja pojedinačna etnička zajednica ili zajednice bez obzira na svoju brojnost (član 2 Ustava Crne Gore – „Nosilac suverenosti je građanin koji ima crnogorsko državljanstvo“). To, u praksi znači da ne postoje konstitutivni i nekonstitutivni narodi. Istina je da Srbi u Crnoj Gori danas nijesu ni „konstitutivni narod“ ni “manjina“, kao što Jović kaže, ali, to je zato što konstitutivnih naroda nema, osnovna jedinica političkog sistema je građanin. Što se tiče statusa manjine, iako se Srbi svojom brojnošću ne kvalificiraju za status manjine (manje brojna zajednica se po preporukama Venecijanske komisije definira kao zajednica koju čini ispod 15% ukupne populacije), to ih, na primjer, ne sprečava da koriste sredstva iz Fonda za manjine. Ako išta, to što nijesu niti jedno niti drugo, ne čini ovu grupu ništa više ugroženom od bilo koje druge, ako ne i privilegiranijom.
No, Jović građansku prirodu države stavlja pod navodnike obrazlažući to sljedećim riječima „Premda je sebe proglasila ‘građanskom državom’ te je na toj osnovi i napisan crnogorski ustav, Crna Gora je u stvari visoko etnicizirana država, koja smatra svojom dužnošću konsolidiranje crnogorskog identiteta, kojeg se gradi oko ideje crnogorstva.“ Dalje, prema Joviću Crna Gora je „krenula smjerom stvaranja i jačanja crnogorskog nacionalizma, koji je Srbe, Jugoslavene i ostale proglasio ‘drugim.’” Dakle, po Joviću Crna Gora nije „stvarno“ građanska iako je ustavno kao nosioca suvereniteta postavila građanina, te je stoga treba pretvoriti u državu dvije najveće nacije da bi se zaštitili „drugi,“ na primjer Jugoslaveni (0.19% po popisu iz 2011. godine). Primijetismo, iako se nećemo time sada baviti, hipokriziju pozivanja na „druge“ od strane osobe koja kao rješenje predlaže etnofederaciju, baziranu na konsenzusu dviju najvećih nacionalnih zajednica, bez ikakvog pomena ili prava tih “drugih.”
No, da ispitamo malo argument o visoko etniciziranoj državi koja smatra svojom dužnošću konsolidiranje crnogorskog identiteta na štetu „drugih.“ Jović nudi tri dokaza od kojih je prvi nametanje jezika. On kaže da se „interveniralo u jezik“ koji je prvo nazvan maternjim, a kasnije je crnogorski jezik standardiziran kao jedan od u lingvističkom smislu oblik policentričnog jezika kojim se govori u regionu. Jović u tekstu aludira da je time u Crnoj Gori favorizirana jedna nacija u odnosu na sve druge i pita se „kojim jezikom govore Bošnjaci, Muslimani i Srbi u samoj Crnoj Gori“ i „(I)maju li i oni pravo da svoj jezik nazovu svojim nacionalnim imenom (…).“
Citirajmo Ustav Crne Gore kako bismo odgovorili na ovo pitanje – „Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski jezik. Ćirilično i latinično pismo su ravnopravni. U službenoj upotrebi su i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik“ (član 13). Što se, dakle, desilo? Crnogorci su, kao i sve ostale zajednice na prostoru štokavskoga govornog područja standardizirali jezik u skladu sa svojim govornim uzusom i nazvali ga crnogorskim. Pored toga su, u skladu s građanskim karakterom države, Ustavom precizirali da su u službenoj upotrebi i svi ostali jezici regiona. Crnogorski jezik u jednoj varijanti standardizirao je glasovnu promjenu jekavsku jotaciju suglasnika s, z, d, t i c, koja na teritoriji Crne Gore predstavlja uzus govornog jezika, ali nitko nije primoran da te oblike koristi jer pravopis dozvoljava upotrebu dubleta. To znači da je standardno i „sjedi“ i „śedi“, “djevojka” i “đevojka” i ti se oblici ravnopravno koriste, ili su se bar koristili do skoro. Drugim riječima, ta „nacionalizirajuća“ crnogorska država je dozvolila službenu upotrebu svih jezika u regionu, a onima koji koriste crnogorski jezik omogućila izbor kroz dubletne oblike.
Ili, kad razgrnete sve lingvističke i druge političko-pravne piruete ovog argumenta, ostaje jasno što je po Joviću, zapravo, jezički crimen crnogorske države – što je uopće standardizirala crnogorski jezik, tj. što nije preuzela srpski ili pak ostala jedina država u regionu koja koristi nestajući srpsko-hrvatski.
Drugi element kojim je crnogorski identitet navodno nametnut Srbima i „drugima“ je, po Joviću, intervencija u interpretaciju prošlosti. U tom smislu on tvrdi da je „kao i druge postjugoslavenske države, i Crna Gora (je) počela svoju prošlost interpretirati na antijugoslavenski način.“ To navodno antijugoslavenstvo bi začudilo svakoga tko je upućen u činjenicu da je Crna Gora jedina država s prostora bivše Jugoslavije podigla spomenik Josipu Brozu Titu u glavnom gradu Podgorici 2018. godine, da Dan državnosti obilježava 13. srpnja kad je 1941. izbio antifašistički ustanak, da je ponosna na svoje narodne heroje po kojima nose ime brojne institucije i sl. Na što je zapravo Jović mislio postaje jasno kad shvatimo da riječ „jugoslavenstvo“ zapravo koristi kao eufemizam za „velikosrpski državni projekt“.
Perfidnim umetanjem socijalističke Jugoslavije između dva jugoslovenska derivata velikosrpske ideje, Jović zamjenjuje teze. Poništavanjem odluka nelegitimne i nelegalne Podgoričke skupštine čijom je odlukom formalizirana aneksija (u njegovom tekstu „ujedinjenje“) Crne Gore od strane svog dotadašnjeg saveznika Srbije, Crna Gora se nije odrekla „jugoslavenstva,“ a i zašto bi ako je upravo kroz jugoslavenstvo iz 1945. godine i djelovanje Komunističke partije povratila svoj subjektivitet. Kada su, pak, u pitanju Savezna Republika Jugoslavija i državna zajednica Srbija i Crna Gora, Referendum o nezavisnosti 2006. godine nije bio nikakav čin antijugoslavenstva već logičan korak obnavljanja crnogorske državnosti u situaciji disfunkcionalne zajednice koja više nije bila jugoslovenska. Postoje i empirijski podaci koji govore o tome da su Crnogorci nacionalna zajednica koja dominantno podržava ideju o postojanju samo jednog antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu, a podrška toj ideji unutar srpskog korpusa u Crnoj Gori značajno manja, dok je u Srbiji još 2004. godine četnički pokret izjednačen s partizanskim, ali o tome drugom prilikom.
Usputni Jovićev komentar o zaboravljanju izvora tekovina nacionalnog karaktera Crnogoraca kroz navodno odricanje od komunizma vrlo je drska aluzija na uvredljivu ideju o tome da je Crnogorce kao naciju stvorio komunizam ili da su „izašli iz Brozovog ‘Jajca’“, kako je rekao bivši mitropolit Srpske pravoslavne crkve, Amfilohije Radović.
Na kraju, kad se probijete kroz navodno crnogorsko antijugoslavenstvo, ostaje da se Jovićev problem nalazi u tome što se Crna Gora jasno odrekla dva neuspješna velikosrpska državna projekta – anektiranje njene teritorije kroz navodno ujedinjenje 1918. godine i nefunkcionalnih post-jugoslovenskih federacija.
Priču o trećem elementu – crkvi, Jović namjerno ili iz neznanja počinje raspadom Jugoslavije, potpuno ignorirajući povijest organiziranja vjerskih organizacija u Crnoj Gori. Naime, kako SPC kao glavna institucija povezivanja Srba u zemljama regiona smeta konsolidaciji crnogorskog nacionalizma, počelo je, prema Joviću, njeno ugrožavanje kroz „zakonsko reguliranje“ i kroz preferiranje „kanonski nepriznate Crnogorske pravoslavne crkve.“
Jović potpuno ignorira način na koji je nakon aneksije 1918. godine stvorena Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori i nekanonski ukinuta autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, nakon čega je vjerske objekte koji su nerijetko pored religijskog imali i politički značaj za crnogorski narod, zauzela novoosnovana Srpska pravoslavna crkva. To objašnjava i zašto je ustoličenje mitropolita Srpske pravoslavne crkve bilo moguće u bilo kom drugom objektu sagrađenom nakon 1918. godine, umjesto Cetinjskog manastira koji je povijesno sjedište ne samo vjerske već i političke vlasti i državnosti Crne Gore.
U pravoslavlju, za razliku od katoličanstva s kojim Jović pravi neuspješnu paralelu, crkvena organizacija prati državnu organizaciju, te je samim tim obnavljanje crnogorske države legitimiralo obnavljanje autokefalne crnogorske pravoslavne crkve. To, nažalost, nije, kako Jović tvrdi, potaklo tadašnju vlast na čelu s DPS-om da pomogne ovaj proces. Naprotiv. Za sve vrijeme dok je DPS bio stožer vlasti, Crnogorska pravoslavna crkva bila je potpuno ignorirana, dok su partije vlasti financijski i na druge načine podržavale izgradnje hramova SPC-a, te bespravni upis zemljišta i objekata u imovinu ove crkve. Ako Jović ima bilo kakve dokaze o navodnom favoriziranju CPC-a, bilo bi ih veoma zanimljivo vidjeti.
Također, Jović ponovo sakriva nekoliko važnih fakata koji se odnose na „ugrožavanje“ Srpske pravoslavne crkve kroz zakonsko reguliranje njenog statusa. Prvo, tim se zakonom ne regulira pravo da ova crkva koristi i da u ovim objektima vrši vjersku službu, već se ona dovodi u pravni okvir na isti način kao što je slučaj, na primjer, s ovom vjerskom organizacijom u Hrvatskoj. Naime, ova crkva u Hrvatskoj plaća porez državi, baš kao što vjersku službu vrši u crkvama koje su, kao kulturna dobra, u vlasništvu države Hrvatske. Postavlja se pitanje, zašto Jović u slučaju Crne Gore problematizira pravni status koji je prihvatio u Hrvatskoj.
Dakle, da sumiramo i treći Jovićev argument o nametanju crnogorskog identiteta kroz djelovanje crkve, Jović zapravo pokušava da opravda privilegirani status koji u Crnoj Gori ima SPC, usputno pozivajući se bez ijednog dokaza na „preferiranje“ CPC.
Na samom kraju, kada misli da je dokazao „nametanje“ nacionalnog identiteta, Jović poentira danas već prilično premašenom tezom o „dva nacionalizma,“ kojom se u posljednjih par godina abolira djelovanje srpskih nacionalista i anestezira opća javnost: „Uz to, nacionalisti na obje strane zapravo na neki način ipak dovode u pitanje postojanje one druge nacije. Radikalni srpski nacionalisti smatraju da su Crnogorci regionalna, a ne nacionalna zajednica, dok crnogorski nacionalisti smatraju da su Srbi neka vrsta političke, a ne etničke kategorije, skoro pa samo protestna zajednica onih Crnogoraca koji nisu prihvatili nezavisnost Crne Gore i koji žele ponovno ujedinjenje sa Srbijom.“
Nazivajući one koji smatraju da su Crnogorci regionalna, a ne nacionalna zajednica „radikalnim srpskim nacionalistima“ Jović aludira na to da je u pitanju omanja grupa, a ne organizirani ideološki projekt koji predvodi SPC, ali u čemu aktivno sudjeluje i državni vrh Srbije i niz političkih partija iz Crne Gore, od kojih neke sebe definiraju zaštitnicama srpskog naroda, a neke partijama ideološkog centra, vješto miješajući kulturnu i ekonomsku dimenziju ideologije kako bi svoje desničarsko djelovanje pokrile ekonomskim populizmom. Kao rezultat, ta „grupica“ danas obuhvata preko 80% građana Crne Gore koji sebe smatraju Srbima, a koji smatraju da su Crnogorci „u suštini Srbi.“ S druge strane, ne postoji čak ni sporadična, a kamoli organizirana ideja koja negira postojanje Srba kao zasebne nacije i njihovog prava da se tako izjašnjavaju.
Vratimo se početnoj tezi o izuzetnosti i neizuzetosti Crne Gore kao slučaja. Jović za crnogorsku specifičnost, u odnosu na ostale bivše republike SFRJ, izdvaja činjenicu da je nacionalna identifikacija u Crnoj Gori volatilna, te da nacionalna podjela u Crnoj Gori nije podjela između etničkih grupa, već nerijetko i unutar istih porodica. Iako u ovome nema ničega netočnog, ostaje nejasno zašto bi ovo Crnogorce diskvalificiralo kao naciju. Po istom osnovu se u nacije ne bi mogli svrstati Ukrajinci ili recimo Austrijanci. No, veći problem od toga predstavlja činjenica da Jović ovu specifičnost koristi selektivno.
Njoj potajno pripisuje nepostojanje zasebne crnogorske nacije, ali vješto izbjegava da toj zasebnosti pripiše pozitivne rezultate za politički razvoj Crne Gore. Umjesto toga, građanski karakter crnogorskog Ustava i mirno rješenje državnog spora na Referendumu, Jović pripisuje liberalnosti srpskih elita u Beogradu. Oni su, on tvrdi, kroz svoje nemiješanje u unutrašnja pitanja Crne Gore, zaslužni za političku stabilnost koja je Crnoj Gori bila imanentna usprkos veoma turbulentnim političkim promjenama. Ovo zapravo nije točno. Jedini razlog zbog kog je srpska zajednica u Crnoj Gori i režim u Beogradu pristao na Referendum o nezavisnosti leži u činjenici da su pravila posredovanjem međunarodne zajednice, koja u tom trenutku također nije bila naklonjena crnogorskoj nezavisnosti, postavljena tako da srpskoj zajednici „poklanjaju“ – 10%. Naime, da bi Referendum uspio bilo je neophodno da se na njemu za nezavisnost izjasni preko 55% izašlih birača, pod uvjetom da najmanje 50% upisanih izađe. Relativno konstruktivno učešće političkih partija protivnica nezavisnosti na Referendumu uzrokovano je njihovom realnom šansom za pobjedu, što se može vidjeti i iz konačnog rezultata kada je za nezavisnost glasalo 55.5% upisanih birača.
Da je Jović iako i elementarno upućen u prirodu crnogorskoga društva, te da je imao namjeru da zaključke izvodi na konzistentan način, morao bi priznati da je upravo „specifičnost“ nacionalne podjele o kojoj govori neusporedivo bolje objašnjenje ovih fenomena. Naime, etno federalizacija o kojoj Jović sanja je proces koji podrazumijeva jasno razgraničenje između etničkih grupa, dok je koncept građanske države koji je odabran 2007. godine omogućio mirnu koegzistenciju u jednoj etnički i vjerski izrazito heterogenoj državi. Etno federalizacija s dva većinska konstituenta od kojih će se u drugoj fazi otkriti da jedan zapravo ne postoji, samo je još jedan velikosrpski projekt, evoluirao u koncept dvije umjesto jedne srpske države.
Građanska država je jedini model političkog uređenja koji Crnoj Gori i svim etničkim, vjerskim i jezičkim grupama koje u njoj žive omogućava opstanak. Složit ćemo se da 2023. godine ne može „jugoslavenskije“ i „antifašističkije“ od toga.
Dr. Olivera Komar /Foto: Mara Babović
